Prošla su točno dva mjeseca otkako je u hrvatskim kinima premijerno prikazan filmski debi reperskog i višestrukog fenomena suvremnene pop kulture. Troidentitetni bijelac u isto je vrijeme najpopularniji reper istovremeno suprotne boje kože, najveća zvijezda cjelokupne glazbene industrije, a dodajmo samo da je dovoljno fascinantan da se o njemu i u jednoj takvoj zabiti kakva je ova naša kifla - pišu knjige.

Ukradeno ljeto film je nastao u natječaju za filmski scenario pod imenom "Project Greenlight", lansiranom 2000. godine s ciljem da se nekim nepoznatim ljudima pruži prilika da uđu u filmsku industriju i u nju donesu neke drugačije stvari. A upravo to je učinio ovaj film, i to po mom subjektivnom mišljenju - na najbolji mogući način; zbog čega je zaslužio čistu peticu, koju još niti jedan film od mene nije dobio. Čak šta više nemam niti jedne jedine zamjerke, a to je kod mene velika rijetkost na bilo kojem polju.

Drugi dio filma iz francusko-njemačke produkcije, koji se može pohvaliti titulom najskupljeg francuskog filma, ili se time ne može pohvaliti, ovisno od vašeg pogleda na takve stvari, je odličan i višestruko je nadmašio svog prethodnika. Preglumatavanje, besmisleni štosovi, kreveljenje i slične stvari, nikako se ne mogu zamjeriti Asterixu i Obelixu u Misiji Kleopatra, jer zapamtite, riječ je o ekranizaciji stripa, a strip junaci su izmišljeni da bi bili onakvi kakvi oni hoće biti. A da i nije tako, opet ostajem uz svoje riječi, jer simpatičniji dio slavnoga dvojca napokon je dobio ono što je oduvijek tražio i što mu je moja generacija oduvijek željela dati!

Radi se o filmu snimljenom prema prozi Hanifa Kureishija, koji je po mom mišljenju nezasluženo ovjenčan glavnom nagradom na Berlinskom festivalu prije dvije godine, kojega krase odlične glumačke uloge, ali i niz nedostataka, pretežito redateljskih, ali i nadopunjenih bezobraznom nemarnošću domaćeg kino distributera. O čemu se radi pročitajte u nastavku...

Pomišljao sam kako da se vratim na stare staze novinarske slave. Prvo sam mislio da će to biti (jamačno) Nobelom nagrađena kolumna. Nakon toga sam se zanio mišlju da će to biti Pulitzerovom nagradom nagrađena novica, no kad sam pogledao film "Pričaj s njom" (Hable con ella), odmah sam se latio pera. Čovjek koji se bavio ženama u gotovo svim svojim filmovima ovaj se put latio dvojice muškaraca, pokazujući i da smo mi muški ipak bića samo Božjom intervencijom odvojena od žena i da je govor samo verbalna komunikacija, a da smo potpuno zanemarili onu neverbalnu. Puno dublju i ljepšu.

Koliko je teško biti svoj i znati reći što želiš, ako uopće znaš i jednu od tih stvari. I još sve to u najglupljim godinama, kada osjećaš kako nisi dijete, a nisi niti odrastao. Dodajte tomu još i adresu stanovanja u najzabitijem i najdosadnijem gradu na svijetu, negdje na sjeveru Švedske i dobit ćete bolnu jednadžbu bez nepoznanica, ali s mnoštvom dosade.