Gospođica (Das Fräulein)
Riječ je o dugometražnom igranom prvijencu mlade švicarske redateljice, Andree Štake, koju zbog roditeljskih korijena rado svojataju i hrvatski, ali i bosanskohercegovački mediji. Andrea osim režije potpisuje i vrlo dobar scenarij filma, a upravo jedna tjeskobna, ali s druge strane, usprkos sumornoj atmosferi, i vesela životna priča, razlog je zbog kojeg ovaj film nikada neće doprijeti do šireg gledateljstva (raja hoće veselo).
Priča se vrti u mračnom iseljeništvu, točnije u Švicarskoj gdje u naoko sređen život Beograđanke Ruže (odlična Mirjana Karanović), ponosne vlasnice ciriške radničke kantine, ulazi mlada Sarajka Ana (fenomenalna Marija Škaričić). Uslijed teške bolesti (leukemija) Ana živi samo za danas i čini to s mnoštvom ideala, za razliku od Ruže koja je neviđeno zatvorena osoba i čiji se život okreće samo oko kantine. Ruža je vidno osamljena žena kojoj je u životu preostala samo jedna jedina strast – novac, a domovinu više niti ne spominje, pa i sa svojim uposlenicima "zemljacima" govori isključivo njemački jezik. No, malo pomalo karizmatična Ana neminovno u svojoj borbi s opakom bolešću unosi presudnu dozu vedrine u ustajalu Ružinu svakodnevnicu u koju ponovno dolaze snovi i nada u bolji život.
Iako je osim na Sarajevo Film Festivalu, "Gospođica" nagrađena i Zlatnim leopardom za najbolji film poznatog filmskog festivala u Locarnu, mnogi će se rado upustiti u diskusiji je li Andrein igrani prvijenac uistinu zaslužio nagradu Srce Sarajeva. Naime, žirijem SFF-a predsjedavala je Jasmila Žbanić, redateljica "Grbavice", filma koji je producirala Austrijanka Barbara Albert. E sad, zlonamjernici će tu činjenicu povezati s informacijom da je upravo ista ta Albert surađivala na scenariju "Gospođice", što je, po mome mišljenju, obična glupost. Isti će pokušati obezvrijediti i nagradu u Locarnu, jer ne treba čuditi da je na jednom švicarskom festivalu, najboljim proglašen film koji je zapravo švicarsko-njemačko-bosanskohercegovačka koprodukcija. Drugi će filmu zamjeriti klišeiziran prikaz tuđine i emigrantskog života (usputno smatrajući tu tematiku otrcanom), a ne znajući da život "našijenaca" u bijelom svijetu, uglavnom (čast izuzecima) uistinu izgleda baš tako.
Ono što se kritičarima mora priznati je površan uvod u psihologiju likova, pri čemu se ovo ne odnosi na Anu i Ružu, što je ipak donekle nadoknađeno fenomenalnom glumom. Međutim, osim ova dva noseća lika tu je i Hrvatica Mila (Ljubica Jović), koja je, iako zamišljena kao treća ključna žena, u "Gospođici" tek običan statist. Sve što o njoj doznajemo, a naslućujemo da to nikako nije bila koncepcija filma, jeste to da jedva čeka povratak u domovinu, gdje kao i svi gastarbajteri gradi kuću, da bi na koncu shvatila da je domovina samo mistificirani pojam i mjesto gdje je više ne čeka ništa. Sitničari bi mogli još štošta prigovoriti, ali riječ je o vrlo dobrom uratku čije je stvaranje trajalo gotovo pet godina, a nadamo se da mladoj Švicarki neće trebati toliko vremena i za njen sljedeći igrani film.