Pušća Bistra
Bilo kakav pristup ovom debitantskom ostvarenju renomiranog glumca i hvaljenog pisca brojnih kazališnih komada, Filipa Šovagovića (39), traži apliciranje bar čuvenoga usklika nekog sportskog reportera nad senzacijom tipa Široki Brijeg-Barcelona 4:0. "Spalite sve nogometne knjige!", prodreknuo bi se u takvoj prigodi kakav Vela ili Mihajlovski. Dobro, u slučaju Šovagovićeva filma nije baš da treba spaliti sve postulate redateljskog i scenarističkog posla, ali i ono što je naš junak preuzeo od tradicije i zanata nije od neke koristi u razastiranju onoga o čemu "Pušća Bistra" govori i(li) želi da kaže.
U smislu cjeline i dijelova, taj film izgleda kao da je netko rastavio pušku (ne pada mi na pamet neki sličan alat) pa je sastavio na totalno krivi način, izloživši takvu napravu radoznalu pogledu. Znači, tu je i cijev (kao nekakva pripovjedna nit), i spremnik (likovi), i kundak (stvarnosni elementi) i nišan (nekaj je autor htio reći), i svi elementi koji trebaju biti; ali sve je to tako složeno da, ako imamo barem približnu viziju kako puška izgleda, tjera ili na demonstrativno dizanje dupišta u petoj minuti filma ili na totalnu zajebanciju, s povremenim urnebesnim smijehom. Ovaj nadrikritičar zatekao je sebe u potonjoj situaciji. A potpuno je očekivano da se 50 posto bilo kakve publike od pedesetak, sto ljudi pokupi na prvi znak da se tu netko prilično komotno poigrava s njihovom pažnjom i, ah, poklonjenim vremenom.
Šovagović očigledno nije od onih koji bi gledatelju kupljeno "povjerenje na neviđeno" vratio u poodmakloj fazi filma, davši do znanja da računa s njegovom percepcijom. On u svom mazohizmu ide do kraja i to doista još nije viđeno u našem filmu. Bez upozorenja, bez prethodnog iskustva koje bi na takvo nešto upućivalo, bez vidljivog razloga. Ako pođemo od toga da događaj ili situacija nalazi umjetnika, a ne obratno, onda se može reći da je ova naša stvarnost s tajkunima, kriminalom, histeričnom trkom za lovicom pomoću koje bi se otplatilo nabubrile kredite, distorziranom politikom, medijskim atakiranjem s prezentacijom high-lifea i sličnim prispodobama našeg aktualnog trenutka (čega svega pomalo ima u "Pušći Bistri") pronašla Filipa Šovagovića, a ovaj onda tako zadanoj materiji dao svoj otkačeni oblik.
Ono po čemu ovaj film može zadobiti pozornost i svih onih koji nemaju razumijevanja za ovakav "larpurlatizam", svakako jest odlična gluma, atmosfera kakva u našem filmu još nije viđena (sve to je značajno očuđeno Rundekovom muzikom) i osjećaj da ste gledanjem filma ušli u neki još neoznačeni prostor, ne samo u našoj kinematografiji. Što god da su Vejzović (neodoljivo podsjeća na Johna Torturra kao Barton Finka), Vulić, Despot, Brankov i ostali htjeli postići svojim nastupima i s kojom motivacijom, ispalo je da se pohabana floskula o lošim hrvatskim glumcima ovdje pretvorila u svoju suprotnost. Makar će neki reći - jadan li je onaj hrvatski film kojem su glumci najsvjetlija točka.
K tome, ostalo je nejasno da li su zatamnjeni kadrovi i na (rijetke) trenutke teško raspoznatljiv ton dio "spektakla" ili manjkavost u produkciji. Pri svemu kao da stalno treba imati na umu da je Filip Šovagović svjesno sve okrenuo naopačke. I tako vjerojatno zapečatio karijeru filmskog redatelja. Činjenica da će s takvim završetkom svi biti zadovoljni, uključujući i samog F. Š. (39), udara konačnom dojmu još koju bloketu začudnosti. Kao da je i onako u "Pušći Bistri" nije bilo dovoljno.
RR, to si pogodio, ovakvi filmovi se ne snimaju :), ovo izgleda, ko da je neko upo u montaznu salu "jadran filma" (ne znam kako se danas zove neka takva vrhovna institucija", i umjesto da one viskove sa stola pomete u kos za smece, oni to sljepise, i poslase raji da se cudom cudi ... cisti KEC!