Nitko ne zna (Dare mo shiranai)
'Nitko ne zna', najsvježiji je Koreedin uradak koji je na festivalu u francuskom Cannesu prošao poprilično zapaženo. Radnja nije nimalo filozofska, zapravo je praktična i suvremena, na trenutke od silne melankolije čak i iznimno poetična. Mlada i neozbiljna samohrana majka četvero sitne djece odlazi i vraća se kad joj se prohtije. S djecom ima nekonvencionalan odnos, a njene su odgojne mjere, prije svega, egzotične. Tako njena starija djeca ne idu u školu, ne druže se s vršnjacima, kao što bi im priličilo, već glume domaćice i uglavnom su zatvorena između četiri kućna zida.
Preskočimo skrivanje od socijalnih radnika, baš kao i činjenice da dvoje mlađe djece praktički nikada nisu bili van stana i fokusirajmo se samo na najstarijeg klinca, Akiru, kojeg tumači iznimno sugestivni Yûya Yagira (nagrada za najbolju ulogu u Cannesu prošle godine). Klasična priča o prijevremenom odrastanju ovdje dobiva sasvim drugi smisao. Akira, nakon što ih majka sve definitivno napusti, od zaigranog dječarca izrasta u svojevrsnu ikonu ostavljene djece. Očajan i dekintiran, on, mali Che Guevara, u dronjcima pohodi tokijske ulice u potrazi za hranom, za igrom, nikako za pomoći, jer pomoć je socijalna služba koja će ih razdvojiti, a takva pomoć njima niti nije pomoć. Klinac u nametnutoj roli odraslog …
Ako vam se čini filmski "preisfurano", nemojte strahovati, tema je obrađena na iznimno dojmljiv i potresan način. Kakav tijek radnje, baš je takav i kraj, no neizbježna tragedija ipak nas zadesi potpuno nespremne. Scene zajedničkih obiteljskih trenutaka u igri, depresivnih, ali i neizmjerno atmosferičnih događanja u stanu, kada svatko od djece, ovisno o dobi i karakteru, prihvaća novonastalu situaciju svojevrsne dječje anarhije, te one jednog tužnog sprovoda na tlu tokijskog aerodroma, čine ovaj film melodramom za pamćenje, edukativnom, pa i vrlo emotivnom. Kao što su znali pokazati u mnogo filmova, djeca – glumački naturščici su toliko prikladna za uloge u ovakvim 'teškim dramama' i teško da ćete od njih dobiti preglumljivanje, prenemaganje, manirizam - pa tko je od djece i čuo da to postoji - možda eventualno nekada maloljetni Macualy Culkin, no to je iznimka.
Da zaključim, tko voli rijetko uvjerljive, no teške, emotivne, još i društveno angažirane, a opet u drugu ruku posebno intimističke filmove, vrsne glume i neposrednog ambijenta, ovdje će doći na svoje. Pa čak i onaj tko voli sjaj skupih automobila, skupocjenih pištolja i botoksom utegnutih poznatih filmskih lica, mogao bi se ugodno iznenaditi i pošteno isplakati, jer ovo doista nije art djelo neprobavljivo širim masama. Neka vas ne zavara poznata fama o japanskoj hladnoći i ružnoći njihova jezika, jer i to su tek ljudi od krvi i mesa s istom dozom emocija kao i svaki Hrvat. Različiti su običaji tek jedan prozirni celofan. Dužina filma od nešto više od dva sata se niti ne osjeti, a zar upravo to nije najbolja preporuka. Pogledati pod OBAVEZNO!
Šteta što se zadrža samo na jednoj ...