Od socijalističke izgradnje do kapitalističkog urbicida
Neke od stvari koje karakterišu svaki grad jesu njegova izgradnja, širenje i funkcionalnost u skladu sa potrebama stanovništva. Tako su i naši gradovi sa godinama rasli, širili se, poprimali drugačije oblike, a njihova funkcionalnost najbolje se oslikavala u jugoslovenskom periodu planske izgradnje. Danas, a ovdje ćemo se osvrnuti na najveći grad Bosanske krajine – Banjaluku, imamo sasvim drugačiji kontekst izgradnje. Gradi se divlje, gradi se zbijeno, gradi se jako brzo, a kvalitet, funkcionalnost i potrebe stanovništva ostaju upitne.
Danas se mnogo govori o urbanizaciji i betonizaciji, ali šta ovi pojmovi uopšte znače? U čijem interesu su ova dva istorijska perioda, socijalistički i kapitalistički, zapravo gradili?
Trenutno je na djelu aktivno brisanje stare Banjaluke, njen identitet nestaje u velikim zgradama na čijem mjestu su se nalazile nekadašnje stare kuće, javne zgrade i drugi objekti koji su preživjeli razorni zemljotres 1969. godine. Kroz godine socijalnih promjena, pogotovo u ratu devedesetih, brojne banjalučke porodice Bošnjaka i Hrvata su izbjegle pa su se tako njihovi domovi našli na prodaju. Isto tako, uslijed zaoštravanja socijalnih kriza, brojne porodice krenule su da prodaju svoje domove, zemlju i da napuštaju državu. Oni koji su ostajali prodavali su svoja imanja investitorima, a na mjestima njihovih domova nikle su nove zgrade. Tako je Banja Luka počela da gubi svoj stari identitet, a oni poznati dijelovi grada postaju sve manje prepoznatljivi. Jasno, ova moderna izgradnja mnogo je drugačija od jugoslovenske.
Planiranom gradnjom građani su nekada dobivali zelenilo i parkove (FOTO: „Banja Luka: Pet godina poslije zemljotresa“)
Najveće uništenje stara Banja Luka je doživjela u zemljotresu 1969. godine. Seid Maglajlija, predsjednik izvršnog komiteta SR BiH, pisaće u knjizi "Banja Luka – Pet godina poslije zemljotresa" da je u godini zemljotresa, Banja Luka bila grad sa 75.000 stanovnika, 76 privrednih organizacija i 11.000 novoizgrađenih stanova. Socijalistička izgradnja funkcionisala je tako da je okupljala radnike oko svojih firmi, a svaka firma gradila je stanove koje je dodjeljivala radnicima nakon nekoliko godina službe. Radnici su uživali stanarsko pravo da bi poslije nekoliko godina rada u firmi taj stan dobili trajno. Većina stanovnika moderne Banjaluke živi u socijalističkim stanovima, dok mladi ljudi koji se odluče na samostalnost bivaju podstanarima ili dižu višedecenijske kredite kako bi kupili stan nove gradnje. Maglajlija objašnjava da su tadašnje vlasti postavile ključna pitanja izgradnje funkcionalnog grada.
Ta pitanja bila su: "Čemu dati prioritet: stanu, školi, fabrici ili bolnici? Kako u građenju obezbijediti konstrukciju koja će izdržati nove eventualne potrese? Hoće li Banjaluka zadržati karakteristike prijatnog mjesta za život i rad ili će sve biti izmijenjeno nestajanjem poznatih dijelova grada?" Možemo li reći da današnje vlasti postavljaju ova ista pitanja?
Danas se svaki slobodni prostor u širem središtu grada koristi za nimalo planirano gradnju od koje građani uglavnom nemaju nikakve koristi (FOTO: Lupiga.Com/Nemanja Tubonjić)
Maglajlija objašnjava da je za izgradnju "novog" grada bilo potrebno napraviti nekoliko istraživanja na kojima je bilo zaposleno mnogo naučnih radnika koji su se bavili seizmološkim istraživanjima, zdravstvenim analizama, arhitektonskom rekonstrukcijom, saobraćajnom izgradnjom i rješavanjem saobraćajnih čvorova, kao i kvalitetom zemljišta itd.
Njegovim riječima: "Posebni napori uloženi su u oblasti urbanizma i prostornog planiranja gdje se moralo, s obzirom na nužnost sanacije i rekonstrukcije šireg gradskog područja, prići potpunoj reviziji dotadašnje i izradi nove urbanističke dokumentacije. U ovom poslu su angažovane seizmološke institucije iz čitave zemlje i inostranstva, a na konkursima, za pojedina rješenja, kao i neposredno u novelaciji urbanističkog programa i izradi generalnog urbanističkog plana, učestvovalo je niz poznatih urbanista i arhitekata iz cijele zemlje, koji su doprinijeli kvalitetu rješenja i učinili da Banja Luka dobije urbanističke ili arhitektonske cjeline, koje po značaju prelaze lokalne okvire."
U tih idućih pet godina započeće izgradnja Banjaluke i njenih naselja kakva smo donedavno poznavali. Prva stvar koja je urađena jeste savjetovanje inženjera statičara koji su se nalazili na radu u Banjaluci sa stručnjacima za inženjerstvo i seizmologiju iz Skoplja 1970. godine. Tada su donesena uputstva za izradu projekata sanacije zemljotresom oštećenih i izgradnju novih građevina u Banjaluci.
Ispitivanje betonskih uzoraka prije gradnje (FOTO: „Postzemljotresna graditeljska ostvarenja – Banja Luka 1969-1989“)
Tehničku kontrolu projekata do jula 1972. godine obavljao je Odsjek za reviziju projekata Direkcije za obnovu. Kontrolu kvaliteta materijala i izvođenja radova vršila je građevinska inspekcija Skupštine opštine grada Banja Luka i Odsjek za ispitivanje materijala i konstrukcija Direkcije za obnovu. Kasnije je formiran i čitav jedan Institut za ispitivanje materijala. Na sjednici Opštinske konferencije Saveza komunista Banjaluke donesen je ovakav zaključak: "Svjesni da su za dalji razvoj Banjaluke i njene okoline važne sve oblasti društveno-ekonomskog života, komunisti naše opštine će se zalagati za skladan razvoj svih oblasti. U tom smislu komunisti će se boriti da se u okviru pojedinih oblasti izdiskutuju prioriteti. Samo takvim odnosom možemo postići optimalni razvoj u obnovi i izgradnji Banjaluke (...) Posebno mjesto i tretman treba da ima koncept obezbijeđivanja kvalifikovane kadrovske strukture."
I kako je započela urbanizacija Banja Luke?
Vrši se analiza gradskog područja, prikupljaju se podaci obavljenih geodetskih snimanja jer banjalučko područje nije na svim dijelovima pogodno za izgradnju objekata. Urbanistički zavod Banja Luke i Urbanistički zavod BiH smješten u Sarajevu, do 1970. godine trebali su da završe urbanistički plan. Tada je napravljena maketa za šire područje centra. Zaključeno je da se započne sa izradom seizmičke, mikrorejonizacijske, inžinjersko-geološke i geomehaničke karte grada. Odmah su završene makete Centra I i Centra II, u kojem je predviđena izgradnja Doma radničke solidarnosti (danas Narodna biblioteka), robne kuće "Boska" i dogradnja hotela "Palas", među ostalim.
Projekt zagrebačkih arhitekata (FOTO: „Banja Luka: Pet godina poslije zemljotresa“)
Angažovani su stručni timovi iz čitave Jugoslavije, a u pomoć je došla i švedska firma "SVECCO". Autori prvonagrađenog rada makete za Centar I bili su Velimir Najthart, Jasna Noso i Ljerka Lulić iz Zagreba. Kroz faze izgradnje novih objekata konsultovani su građani, mjesne zajednice i osnovne organizacije udruženog rada, a finalnu odluku na prijedlog Savjeta za urbanizam odobravala je Skupština opštine na zajedničkoj sjednici svih njenih vijeća koja su se sastojala od savjeta mjesnih zajednica i organizacija udruženog rada, kao i drugih delegata.
U tom periodu izgrađeni su Pedagoška akademija sa osnovnom školom i dječjim vrtićem, Tehnički fakultet, Dom kulture Mejdan (danas Gradsko pozorište Jazavac), banjsko područje u Šeheru, Narodna biblioteka, Dječije pozorište i Muzej Bosanske krajine (danas Muzej RS-a). Tada je počela obnova, proširenje i izgradnja fabrike računarske tehnike "Čajavec", fabrika poliestera u sastavu "INCEL-a", tvornica obuće "Bosna", proizvodne hale tvornice kože i galanterije "Jadranka", fabrika za proizvodnju hidrauličnih dizalica "Univerzal", tvornice strojeva i livnice čelika "Jelšingrad" i još neke druge. Plan je bio da se do 1990. godine napravi urbanistički plan za Banja Luku koja će imati 200.000 stanovnika.
Planiranje prije gradnje (FOTO: „Postzemljotresna graditeljska ostvarenja – Banja Luka 1969-1989“)
Glavni stav planske privrede i socijalističke izgradnje bio je sljedeći: "Urbanizirana površina treba da ima oko 5.000 hektara, na kojoj će biti stvoreni uslovi za otvaranje potrebnog broja radnih mjesta, stanova, javnih objekata i sve infrastrukture potrebne ovako projektovanom gradu." Tadašnje vlasti napravile su i mapu urbanističkog plana do 1990. godine gdje su označene stambene, poslovno-stambene, industrijske, bolničke i druge zone u skladu sa potrebama i funkcionalnosti stanovništva.
Tako je 1970. godine započela izgradnja banjalučkog naselja Borik, Budžak, Starčevica, Mejdan, Nova Varoš, Hiseta ... Već su do 1972. godine uz postojeći urbanistički plan izgrađena hortikulturna rješenja, a svako naselje moralo je da ima hortikulturnu fizionomiju. Ideja je bila što više zelenila, a što manje betona, pa tako pronalazimo da: "Sada u Banjaluci ima 8.980 komada sadnica od kojih je 4.150 zasađeno u poslijepotresnom periodu. Urbanističkim programom grada sačinjen je osnovni koncept zelenila, nasada, park-šuma, uređenje obala vodotoka i sl. Detaljnim urbanističkim rješenjima određuju se bliži uslovi ozeljenjavanja, odnosno uređenja ovakvih površina. U prošloj godini, nakon javne rasprave u mjesnim zajednicama, Skupština opštine je usvojila Odluku o zelenilu."
I tako smo dobili park Petar Kočić, park Mladen Stojanović, Aleju JNA (danas Aleja Sv. Save), kao i brojne zelene površine oko zgrada koje danas više ne postoje. Zaključak socijalističkih vlasti bio je: "Ovi prostori, pored osnovnog cilja – da služe zaštiti grada kao veće cjeline – biće otvoreni i za rekreaciju i odmor građana."
Uz stambena naselja uređuju se tereni za odmor, rekreaciju i sport (FOTO: „Postzemljotresna graditeljska ostvarenja – Banja Luka 1969-1989“)
Period socijalističke izgradnje ogledao se u tome da građani, vlast koju oni sačinjavaju i izvršna tijela, stoje u jednoj simbiozi. Savjeti mjesnih zajednica nisu bili jedno besmisleno, stranačko tijelo kao što su danas, nego su bile radne organizacije radničke vlasti u jedinstvu sa Savezom komunista kao idejnom političkom silom. Upravo je zbog toga Banja Luka bila poznata kao grad zelenila, grad funkcionalnosti, prohodnosti, grad sa jakom privredom i sigurnim socijalnim životom. Ali, dolaze ratne godine, dešavaju se jako mračne stvari i od urbanizacije grada u postratnom periodu dolazimo do urbicida. Radni narod gubi vlast, ekonomija prelazi u privatne ruke, a politika postaje privilegijom nacionalističke stranačke elite. Radnički savjeti nestaju, savjeti mjesnih zajednica se obesmišljavaju, a javni prostor prelazi u milost i nemilost političko-ekonomske elite.
Šta su rezultati njene tridesetogodišnje vladavine? I gdje počinje urbicid?
Razbijanje samoupravnog sistema otvorilo je vrata tajkunskim hijenama i građevinskim firmama. Jedan od poznatih slučajeva početka urbicida bilo je rušenje starog parka Petar Kočić i njegova betonizacija. Raskrinkavanje banjalučke građevinske mafije i mutnih poslova oko građevinskog zemljišta započeo je radnik Zavoda za izgradnju, Milan Vukelić. Ukazujući na brojne nepravilnosti i neregularnosti oko izmjene parka, Vukelić je odbijao staviti potpis na njegovu rekonstrukciju. Nekoliko je puta ulazio u sukobe sa direktorom Zavoda za izgradnju, Čedom Savićem, pa je zbog svog rada i iznošenja mutnih poslova u javnost dobijao i prijetnje. Na koncu je 2007. godine Vukelić ubijen u eksploziji podmetnute autobombe u blizini zgrade MUP-a u naselju Starčevica. Rekonstrukcija parka, krajnje nepotrebna, stajala je oko tri miliona KM. To je bio prvi znak da će tajkuni moći raditi šta žele.
Nakon parka Petar Kočić na red dolazi tzv. Picin park, velika zelena površina koja je predata u ruke firmi "Grand trade" u vlasništvu Mile Radišića. Banjalučani su se okupljali preko pola godine da odbrane uništenje ovog parka, neki od njih su bili i fizički napadnuti, a bitka je izgubljena. Na mjestu parka niknula je velika zgrada, a nedavno je tu napravljeno čitavo betonsko naselje. Tako počinju da se pravi novi regulacioni planovi pod izgovorom da je sada Banja Luka mnogo veća, da ima mnogo više stanovnika, mnogo više automobila, te da socijalistički plan koji je predviđen za grad od 200.000 stanovnika više nije dovoljan. Prema analizama Banja Luka je u prethodnoj 2023. godini imala oko 185.000 stanovnika.
U odnosu na socijalistički period moderna izgradnja jednog grada danas nema nikakve veze sa potrebama stanovnika (FOTO: Lupiga.Com/Nemanja Tubonjić)
Iako su ove projekte započele nacionalističke stranke na čelu sa SDS-om i danas vladajućim SNSD-om, Banjalučani su se nadali da će, ukoliko izaberu novog gradonačelnika, doći do novih pozitivnih promjena. Lice te promjene bio je Draško Stanivuković. Međutim, njegovim dolaskom na vlast još jedanput se pokazala priroda birokratskih institucija građanskog društva. Stanivuković je pod maskom izgradnje Banjaluke i njenog proširenja samo nastavio dosadašnju politiku urbicida. Onda smo dobili još devet novih regulacionih planova. Tako je na izmjenu došlo i naselje Borik. Planirano je da se stara fabrika sokova "Fruktona" sruši i na tom mjestu napravi zgrada od 15 spratova, kao i još jedna zgrada na zelenoj površini gdje se trenutno nalazi dječje igralište i mala pijaca.
Nedavno je u Centru odmah pored Banskog dvora na mjestu parkirališta napravljen spomenik Vojsci Republike Srpske, a planirana je izgradnja još jednog stambenog objekta i parohijskog doma. U blizini tržnog centra Delta napravljeno je čitavo jedno novo naselje gdje prozor gleda u prozor, a u naselju u blizini dvorane Borik umjesto škole i vrtića niklo je još stambenih objekata i Srpsko-ruski hram. Pritom, u blizini džamije Ferhadija gdje je nekada bio mali park dobili smo, u takmičenju sa Sarajevom, zabetoniran površinu posvećenu Tvrtku I Kotromaniću, a u blizini Narodnog pozorišta gdje je također bio park dobili smo zabetoniran park Kulinu Banu. Kakve su to i koje analize pokazale da je ova izgradnja dobra za grad i građane? To nikome nije jasno.
Politikološkinja Tamara Miščević iz Banjaluke objašnjava: „Posljednjih tridesetak godina tranzicija nam nije donijela samo promjenu političkog sistema već se nadovezala na sve ostale privredno-kulturne aspekte. Mijenjanje kultnih gradskih obilježja koji su bili simbol grada na Vrbasu dovodi do urušavanja i brisanja istinskog banjalučkog identiteta. Nikome nije bitno da se sačuva istorijsko gradsko jezgro i arhitektura koju je obilježavao multikulturalizam i da postoje istorijski spisi koji govore da grad ima viševjekovnu tradiciju. Trenutna urbanistička izgradnja pogoduje investitorima koji samo grade stambene komplekse u naseljima blizu centru grada. Ostatak grada kao da je "odsječen" jer lokacija nije dovoljno primamljiva da bi se tamo kupovale nekretnine i ulagalo u komplekse. Iako stalno težimo toj Evropskoj uniji i tome da grad ima epitet "evropskog" zbog čega onda ne čuvamo istorijska gradska obilježja tako da ona ostanu u svom izvornom stanju i da ih čuvamo i ponosimo se njima kao i ostale zemlje? 'Arhitektonsko preoblikovanje' će svoju 'trajnost' da pokaže kroz naredne decenije. Polako prestajemo da budemo grad zelenila, a sve više grad nasumične urbanizacije".
Iako je održano jako mnogo javnih rasprava, iako su na hiljade građana protiv ove betonizacije i divlje gradnje, vlasti nisu usvojile njihove apele. Kada je započelo ilegalno rušenje parka Kupusište u cilju izgradnje „Ćiriličnog parka“ narod je izašao na proteste. Tada se pojavio gradonačelnik Draško Stanivuković koji je rekao da će tu ipak biti park i kako je gradska uprava planirala da ga napravi. Ovo je pokazalo čitavu političku samovolju nacionalističkih vlasti.
Nekadašnji primjer novog naselja koje ima sve potrebno za njegove stanovnike (FOTO: „Postzemljotresna graditeljska ostvarenja – Banja Luka 1969-1989“)
U odnosu na socijalistički period moderna izgradnja jednog grada danas nema nikakve veze sa potrebama stanovnika. Nema jedinstva između građana, društveno-političkih tijela i struke. Struku se i ne sluša, a provjera kvaliteta izgradnje, lokacije, zemljišta, skladnosti sa ekološkim standardima i sličnim stvarima gotovo je nepostojeća. Gradi se iz dva razloga – zbog jedinstva vlasti sa investitorima u cilju uzajamnog profitiranja i zbog populizma kako bi tokom političke kampanje kandidati sami sebe mogli da hvale kako se za perioda njihove vladavine nešto gradilo.
Osječki arhitekt Ivan Cingel reći će nam ovako: „Živimo u svijetu u kojem su tvornice već mahom pokradene, privatizirane, uništene. Ključnu ulogu generiranja profita zato preuzima privatizacija gradskog prostora, s rastom vrijednosti nekretnina. Krupne firme i svi koji imaju viška novca za ulaganje bavit će se kupovinom na veliko zemljišta kojima će sutra narasti cijena. S maksimalizacijom zarade preko zidanja kvadrata - što više, što brže i što jeftinije moguće. Za osiguravanje potražnje brine se financijalizirana ekonomija postavljena na način da se stambeno pitanje ne može riješiti nego stambenim zaduživanjem, uz pritisak golemih količina ulagačkog kapitala koji traži mjesta apsorpcije - za spekulativnu oplodnju, pranje ili prosto prešaltavanje viška. Globalno je novac danas pretežno fiktivan, ima ga viška i samo traži način da bude upucan u nešto. Jedno od osnovnih svojstava neoliberalnog grada je pritom investitorski urbanizam. Gradske uprave svoje razvojne strategije okreću od realne proizvodnje ka famoznom 'privlačenju investicija'. Iz jagme da se bude 'konkurentnijima' za investitore, urbanističko planiranje ne biva integralno nego podređeno točkastim interesima. Sistemski se uspostavljaju tzv. 'koalicije urbanog rasta' - rasta vrijednosti zemljišta, vrtnje nekretninskog biznisa“.
Načelno niko nije protiv gradnje. Gradnja je prirodna pojava razvoja jednog grada. Ali urbanizam u interesu profita je u svom korijenu regresivan i narušava, kako funkcionalističke, tako i estetičke kategorije jedne zajednice. Ovime možemo zaključiti da je tranzicija pokazala koliko se jedno društvo zarobljeno u individualnim interesima profitabilnosti može vratiti se unazad.
*Citati i dio fotografija preuzeti iz knjige: H. Beganović, R. Ćurčija, I. Fazlagić, D. Jovanović, M. Majkić, E. Kapetanović, Z. Kukrika, R. Kuzmanović, S. Osmančević, M. Popović, A. Ravlić (1974), „Banja Luka: Pet godina poslije zemljotresa“, NIP "Glas" - Banja Luka
*Fotogalerija preuzeta iz: D. Hrstić, S. Zahirović, „Postzemljotresna graditeljska ostvarenja – Banja Luka 1969-1989“, DAGIT (Društvo arhitektonskih i građevinskih inžejnera i tehničara – Banja Luka)
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: „Postzemljotresna graditeljska ostvarenja – Banja Luka 1969-1989“
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Mi u nasim gradovima ne gradimo; ne stvaramo zaokruzene zelene i mirne prostore u kojem će humana gradnja biti imperativ, već prznimo po gradovima!( przniti-prljati, uneredjivati).
Banja Luka nije izuzetak od općeg pravila: otmi zemlju, posijeci drvece i zelenilo, zatrpaj rijeku, bunar, potok i napravi mastodont od zgrade.Mijenjaj regulacione planove i prilagodjavaj ih nastaloj kriminalnoj eliti koja jedino zna juriti za ekstra profitom.
Posljedice su gradovi bez duše, nehumane nakupine betona, stakla i butika( to su valjda prateći objekti ), s dvije klackalice, ljuljačkom i penjalicom.
Banja Luka je barem u ravnici: ne moze se dogoditi da recimo, kao u Sarajevu, sklizne u budućnosti citav Bistrik ili Skenderija( stručnjaci upozoravaju na ovaj mogući scenarij. .Zajedno s onom čudovišnom kutijom, gradjevinskim promašajem na vrhu Trebevića.
Sreća da iznad Sarajeva nema kamenoloma.