NAŠE INTERPOLACIJE

Arhitektonska modna revija u ime novca i promocije

ritn by: Hrvoje Perica | 13.04.2024.
NAŠE INTERPOLACIJE: Arhitektonska modna revija u ime novca i promocije
Pogrešno je misliti da su stambene zgrade u isti tren i zgrade za stanovanje. One su, danas, slučajno nastanjive. Stanovi se rade za prodaju, a zgrade za portfolio. Glavna nit vodilja je da projekt mora biti što luksuzniji. Ako ćemo reći da je to izraz naše kulture, našeg vremena, našeg društva, onda za hrvatski stil možemo slobodno reći da nekog formalnog stila nema. Sve ide dok se izražava luksuz. Mi smo individualni, ali bez imalo posebnosti, bez imalo identiteta, bez vlastitog prepoznavanju u arhitektonskom stilu našeg vremena. Naš stil nije naš. Ove zgrade imaju arhitekte, ali nemaju identitet jer su rađene za natječaje, u želji za stvaranjem portfolia koji se može dobro unovčiti, a svaka društvenost se gubi. Društvena navika je to da društva nema. Postoji samo individualno nametanje. Tko ima veće ravnalo moralna je i estetska maksima.

Svako društvo ostavi svoj materijalni trag u arhitekturi. U svojim gradovima, svojim vikendicama i svojim urbanim favelama, društveni identitet nosi se na fasadama kao živi podsjetnik onoga što jesmo, onoga što nam je bitno. Po hrvatskim fasadama vidljivo je da smo društvo individualnog nametanja

Pojedine zgrade u Zagrebu imaju tu moć da tjeraju „oči na ispadanje“. Zagrebačke interpolacije, one nove zgrade pored starih, imaju tu snagu da istisnu oči. Kapitulacija u pastišu svela se na samo dva parametra: pare i slavu. Arhitekti koji potpisuju neke projekte ozbiljni su ljudi, umjetnici prostora par excellance. Njima treba učiniti uslugu i otpisati im loše zgrade, isto onako kako se slikarima otpisuju loše slike. 

Neko opće mjesto, koje je većini poznato, jest to kako su svi arhitektonski stilovi koji su se pojavili u povijesti bili izraz jednog vremena, jednog društva, jednog specifičnog ponašanja tog društva. Stil je bio nešto u čemu se to društvo moglo prepoznati. Pojedini umjetnici, što naravno uključuje i arhitekte, itekako su sudjelovali u tom izrazu jednog vremena, oblikovanju tog izričaja. Arhitekti pojedinih razdoblja ostavili su vidljivima neke navike tih prošlih života. Renesansa je, primjerice, stil perspektive i proporcija u kojima se život humanista tog vremena mogao prepoznati. Tragova toga, od slikarstva do arhitekture, ima na pretek. A što bi onda arhitektonski stil našeg vremena, naša društvena navika, u kojem se prepoznajemo, mogao reći o nama? Što mi možemo prepoznati o sebi u pojedinim zagrebačkim interpolacijama?

Interpolacije, odnosno uklapanje nove arhitekture u već postojeće staro stanje, mogu biti takve da se ukomponiraju u okolinu, mogu obogatiti sredinu u koju ulaze nekim svojim elementima te čak mogu biti i na usluzi susjednim objektima pospješujući njihovo vezivanje u jednu cjelinu. Ali, interpolacije mogu biti i promašaj koji se nameće i okolini i susjednim objektima. Drugim riječima, interpolacije, kada su prenaglašene, mogu uništiti dio grada. Za to nije potreban prevelik trud, pa čak ni veliki nemar. Dovoljno je samo malo bezobzirnosti, malo precjenjivanja mogućnosti prostora koje ide daleko u arhitekturi. 

Naravno da arhitektura svakog vremena donosi drugačije i uočljive naglaske. To su već uočili brojni povjesničari umjetnosti, ali i sami arhitekti na primjeru odnosa moderne arhitekture i zatečenog urbanog stanja u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata. Jedno-pokraj-drugog ili jedno-za-drugim bile su dvije paradigme prostornog odnosa tog vremena. Odnos je bio čarobna riječ projektiranja, a trebao je biti i nasljeđe koliko i sama vještina zidanja zida. Međutim, svako vrijeme misli da zna bolje. Na stare teoretske uspjehe gleda se kao šutu koju su izbacuje zbog renovacije

Današnja arhitektura, koja je mogla preuzeti sve teoretske uspjehe svojih prethodnika, postavlja za sebe drugačiju paradigmu prostornih odnosa. Taj novi odnos nije nastao u vakuumu niti je arhitektima pao s neba direktno u njihove sastavnice. Novi odnos preuzet je iz društvenog, jedne navike u kojoj su se i sami suvremeni arhitekti mogli prepoznati. Kako je onda došli do toga da mi sami sebe ne prepoznajemo u tim interpolacijama iako dolazimo iz istog društva? One, za početak, nisu rađene da se prolaznici, javnost, pa čak i stanari suvremenih zdanja nužno identificiraju s njima. 

Idealno, interpolacije slijede zatečenu urbanu strukturu postojećih objekata i ulica, vodeći se postojećim Generalnim urbanističkim planom (GUP). Što se samog centra Zagreba tiče, malo tko se usudi kršiti ta načela, barem ne dok netko gleda. Gradska jezgra, na potezu od Željezničkog kolodvora do Ribnjaka, iako poštuje ta načela, ima primjere koji zaista tjeraju „oči na ispadanje“, dovodeći ideju uklapanja novog u staru pod upitnik. Odnosno, jedino uklapanje je ono, kako se čini, volumenom, dok sve ostalo ostaje dozvoljeno. Više je riječ o procesu plombiranja, zatvaranju rupa, nego li nekakvom uklapanju. 

U Petrinjskoj i na Ribnjaku, arhitekt Davor Mateković potpisuje dva, kako se to stručno kaže, pozamašna, osebujna zdanja. Stambena zgrada u Petrinjskoj i sama je, poput brojnih drugih zgrada, stisnuta GUP-om, odnosno visinom krova. Nužno je, rekli smo, da se pokuša uklopiti. Taj pokušaj stvorio je na fasadi veliku količinu hematoma – Mateković ih naziva erkerima. Ti erkeri vezani su za zlatno-brončanu fasadnu mrežu, dok prizemlje ostaje otvoreno, ostavljajući mjesta javnom sadržaju. Sva dinamika fasade hladna je i dosadna. Urbanističko rješenje, dostupno na stranicama Hrvatske komore arhitekata, navodi da su erkeri ''hommage arhitektonskom naslijeđu'' Zagreba. 

Davor Mateković
Zgrada u Petrinjskoj 87 kao primjer luksuznog stanovanja u starim središtima grada (FOTO: Privatna arhiva)

No, ti erkeri koji su ''arhitektonsko nasljeđe'' Zagreba, nemaju veze s erkerima Zagreba, osim po njihovoj redukciji na najapstraktnije forme. Stari zagrebački erkeri jedva su primjetni, a često idu na visinu do drugog kata. Dva takva erkera su često maksimum. Koliko mi je poznato, u cijelom gradu Zagrebu, nema arhitektonskog primjera s 12 erkera kao što ih ima Mateković. Fasada je zasićena hematomima. Ta interpretacija erkera, taj hommage, čini se da je fiksacija arhitekta. Jednim dijelom ta fiksacija prodaje maglu urbanizmu, s druge strane čini zgradu dovoljno primamljivu ljudima dubokih džepova za koje se takve stambene zgrade, na koncu, i grade. Suvremene interpolacije rađene su za one koji si mogu priuštiti suvremeno, luksuzno stanovanje u starim središtima grada. Stanari se prije poistovjećuju, ne s identitetom zgrade kao baštine, nego s cijenom kvadrata koja stoji iza njih. Da su zgrade građene za sve ljude, povijesni aspekt i poštivanje okoline bi možda bili uvaženi. Možda bi zgrade barem bile skromnije, ali i tada je pitanje bismo li ih uopće mogli priuštiti. Zašto bi dizajnirane zgrade bile za sve ljude kada danas i one ''obične'' postaju sve nedostupnije iz dana u dan? Nije ni čudo da neki prolaznici ''ne razumiju'' taj stil, niti prepoznaju društvene navike koje, navodno, stoje iza toga. 

Slično kao u Petrinjskoj, Mateković je napravio i na Ribnjaku. Druga stambena zgrada, obojana u crnu masu stakla, ima 16 erkera koji postaju stidljive lođe. Bilo bi dobro kada bi se u potpunosti stidjele. Unutrašnjost ovog luksuznog stanovanja izgleda kao hotel sa svom ugostiteljskom sterilnošću i izostankom svake personalnosti. Visina zgrade, iako je, koliko-toliko, uklopljena u susjedne, nosi sa sobom visinu poslovnog nebodera. Hibrid stanovanja, hotela i ureda je u nekom trenutku postao poželjan. Kada i kako, boga pitaj. 

Mateković, kao pravi umjetnik prostora, dobro organizira okolinu u kojoj se objekt nalazi. Šteta je što to radi na štetu okoline, a ne na njenu korist. Njegova inspiracija za erkere je možda povijesna, ali bi bilo smislenije da je inspiracija došla od hrvatske baštine zatvaranja lođa i balkona. Matekovićev suvremeni, dizajnerski, obrazovani, pametni, uzvišeni, plemeniti, kompleksni rječnik arhitekture nije razumljiv. Sve što je rečeno izgubljeno je u cifriranju fasade. Ima li Mateković pravo da taj hommage bude ne samo hommage nego i njegov stil? Naravno da ima, postoji još njegovih primjera gdje erkeri imaju glavnu ulogu. Poštenije bi bilo reći da on želi potpis na zgradi, a ne nazivati svaki hematom hommageom. Osim što on ima pravo na svoj stil, valjda i prolaznici, jer ne zaboravimo da i oni žive u tom gradu, a kojima putem „ispadnu oči“, imaju pravu na mišljenje o njegovom stilu koji je, što se interpolacija tiče, prenaglašen. Obje zgrade gutaju prostor, šireći se svojim naglaskom na susjedne zgrade.

Ribnjak
16 erkera na Ribnjaku (FOTO: Privatna arhiva)

Teorije interpolacija uzalud su dubile o razlikama između naglašavanja i kontrasta. Osnovna greška koja spaja ova dva načina interpoliranje je ustvari ista – prenaglašavanje. To znanje se izgubilo sa šutom. Erkeri i fasade, jednostavno ne funkcioniranju zajedno na ovaj način, u ovoj okolini. Novo i staro se jednostavno ne podnose. Mogu li se erkeri i fasade pronaći u nekoj kombinaciji koja će uspjeti? Sigurno da mogu, ali to se ovdje nije dogodilo. 

Ako se zgrade grade za određene ljude, kako smo spomenuli, onda je gradnja luksuznih stanova namijenjena onima koji ukus često nemaju, povijest ne razumiju, ali novca imaju. Zaista je teško za povjerovati da svi stanari ovih zdanja razmišljaju o povijesti erkera u Zagrebu umjesto da vode računa o društvenom statusu koje luksuzna zdanja donose sa sobom

U zagrebačkim interpolacijama prepoznajemo to da se želimo istaknuti na neki način, pod svaku cijenu i samo visokom cijenom. Naša navika je isticanje nekomu i/li za nešto. Možda Mateković svojim projektom, iako arhitektonski zatvoren, ipak govori društvenim jezikom. Društvenim jezikom jedne klase sigurno. 

Može li manjak erkera popraviti estetiku luksuznih zdanja? Met Boutique Hotel arhitekata Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kobashia u Praškoj prati sad već staru tradiciju staklarije. Ideja ovog pročelja je da se uklopi u okolinu na jednostavan način – zrcaljenjem fasade koja se nalazi na susjednoj zgradi. Ona uzima u obzir svoju okolinu. Čista ploha fasade razbijena je na otprilike trećini površine, vjerojatno da se izbjegne forma čistog kubusa, a možda i da se izmuze parcela do kraja. Taj prijelom na fasadi spašava je da joj se ne dogodi isto što i Matekoviću, odnosno da se okolina ne izgubi u masi. Ovdje se radi o naglašavanju interpolacije, prostor je malo nagrižen, ali ne može se reći da je devastiran jer će u svakom starom dijelu grada novi materijali uvijek biti vidljiv. Taj tehnološki ''manjak'' materijala kompenzira se zrcalnom fasadom. 

Praška
Zrcaljenje fasade koja se nalazi na susjednoj zgradi u Praškoj ulici (FOTO: Privatna arhiva)

Čak i raznolikost gradnje samog obližnjeg glavnog trga ide u prilog ovoj interpolaciji, čineći ambijent slojevitim. Met Boutique hotel odrađen je šablonski. Njegova ustaljena forma može se pronaći bilo gdje. Problem s ovim objektima, a koji nije bio prisutan do sada, je takav da će se s dovoljno ovakvih shematskih objekata potencijalno dogoditi da će se oni međusobno zrcaliti. Interpolacije bi trebala navijestiti i neko buduće stanje. Što dobijemo u budućnosti sa 10-20 staklenih nebodera jedan do drugoga koji se međusobno zrcale?

U svakom slučaju, sva tri objekta izgledaju, ne kao da su htjeli uništiti okolinu, ili je zanemariti naprosto, već kao da ih na dizajn primoravaju materijalni uvjeti, odnosno parcela i novac s jedne strane i kulturni uvjeti s druge strane – modna revija za portfolio. Odnos prema povijesti i okolini, zamijenjen je odnosom prema budućnosti, prema profiliranju za inozemstvo. Za to je potreban poseban stil, prepoznatljiv stil. Glavni odnos interpolacija arhitekata našeg vremena nije povijestan, niti je usmjeren na okolinu, niti da od strane prolaznika bude prepoznat.

Pogrešno je misliti da su stambene zgrade u isti tren i zgrade za stanovanje. One su, danas, slučajno nastanjive. Stanovi se rade za prodaju, a zgrade za portfolio. Glavna nit vodilja je da projekt mora biti što luksuzniji. Ako ćemo reći da je to izraz naše kulture, našeg vremena, našeg društva, onda za hrvatski stil ili čak europski stil možemo slobodno reći da nekog formalnog stila nema. Sve ide dok se izražava luksuz. Mi smo individualni, ali bez imalo posebnosti, bez imalo identiteta, bez vlastitog prepoznavanju u arhitektonskom stilu našeg vremena. Naš stil nije naš. Ove zgrade imaju arhitekte, ali nemaju identitet jer su rađene za međunarodne natječaje, u želji za stvaranjem portfolia koji se može dobro unovčiti, a svaka društvenost se gubi. Društvena navika je to da društva nema. Postoji samo individualno nametanje. Tko ima veće ravnalo moralna je i estetska maksima. 

Još jedan zgodan primjer je "Kuća Vlahović", koja je od izgradnje dobila veliki prostor u domaćim medijima. Naime, kuća Eduarda Souto de Mora u Preradovićevoj, kao da se osvećuje svakom pokušaju traganja za nekom arhitektonskom vrijednošću, a koja je neposredno vidljiva prolaznicima. Svoju „osvetu svijetu“ nosi na pročelju. Govori jednu stvar, a ta je da je pogledi prolaznika ne zanimaju. Ili to, ili se sveti GUP-u koji je nečijoj želji, investitoru, ograničio visinu. U svakom slučaju kuća na jednoj svojoj fasadi nema prozora. 

Petrinjska
Zgrada u Preradovićevoj 11 kao da govori jednu stvar, a ta je da je pogledi prolaznika ne zanimaju (FOTO: Privatna arhiva)

Ova kuća dodvorava se tom svijetu koji nije tu. Ovaj arhitekt napunio je svoj portfolio sličnim građevinama koje su dostojne gradnji na planetima Namek i Tattooine. Poput Met Boutique Hotela ili nekog aerodroma, ova zgrada ne kaže ništa o tome gdje se nalazi. Ona može biti bilo gdje. U ovom slučaju erkeri su možda čak i poželjni. 

Stari Neven Šegvić, koji je uspio uklopiti kuću na splitskom Peristilu, a da to nitko nije primijetio, negdje je 1983. godine rekao da, dok su neki arhitekti u Hrvatskoj tražili potvrdu svjetskog tržišta, odnosno prodor vani u stilu revije, a ne arhitektonski plasman, „(…) u zagrebačkoj jezgri su se javljali pojedini arhitekti različite provenijencije, poneki s mukotrpnim težnjama da se spoje raskinuti nizovi u novu cjelinu, ali i ignoranti koji sve to zapostavljaju brinući se isključivo za tržišnu vrijednost 'projekta'.“ 

Kakva je situacija danas, ako se iste stvari ponavljaju? Možda je riječ o kolektivnoj amneziji arhitekata. Možda nitko ne zna ostvariti istinske urbane vrijednosti uklapanja i stvaranja javnog prostora. U svakom slučaju, projekti investitora u staroj gradskoj jezgri prihvaćaju se kao idealna prilika za "mjerenje ravnala". Ti trenuci interpolacija nam govore o nama samima. Mi smo društvo zabrinuto činjenicom, ne da će nas netko drugi osim nas samih vrednovati, već da smo društvo željno toga da nas drugi vrednuju jer mi to ne možemo sami. Kao društvo ispunjavamo tuđa očekivanja te to nazivamo uspjehom, ali i identitetom. Nije bitno što sami vrednujemo na vlastitom tlu. Svaki identitet grada gubi se u individualitetu arhitekture. Svaka društvenost podložna je kultu individualnog i posebnog. Grad je panorama mahnitih investitora i arhitekata koji trče za slavu u Nigdjezemskoj. 

Zagrebačke interpolacije govore o modnoj reviji jednog vremena koji živi po tuđim, izmišljenim mjerilima zbog novca i promocije, a takva nam je i arhitektura. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  2. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

    04.05.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije