Nedavno se slovenska nezavisna produkcija u Zagrebu predstavila s hororom „Idila“ koji društvo sa slovenske strane Alpa prikazuje iz morbidnog rakursa brđanskog, destruktivnog i zatucanog, očito kao maske sveproždirućeg kapitalizma. Filmska ekipa, prevođena je redateljem, scenaristom i montažerom Tomažom Gorkičem koji je u susjedstvu istoznačnica za žanrovski rukopis, u pogledu video-spotova i produkcije kratkih filmova. Inače, suradnik tjednika Mladina, gdje piše recenzije metala pod pseudonimom 666, početkom devedesetih je osnovao bend Deca debilane čije su se pjesme našle i na soundtracku filma koji je svoju pretpremijeru doživio prije točno godinu dana. Bilo je to na 11. Grossmannovom festivalu fantastičnog filma i vina, jednom od pet najboljih takvih u svijetu prema pisanju časopisa Movie Maker. 

Nakon službene kino-distribucije, film je dogurao do 6.000 prodanih karata što ga čini jednim od gledanijih filmova posljednjih godina u susjednoj državi. Na Festivalu slovenskog filma u Portorožu dobio je nagradu „Vesna“ za najbolji film festivala, kao i za scenografiju (Gregor Nartnik) te najbolje sporedne uloge, koje su dopale ruku glumicu Niku Rozman i Jurija Drevenšeka. Ugledni kritičar Marcel Štefančič Jr., također se nije suzdržavao od pohvala te je povodom početka kino-distribucije izjavio kako je Dan svih svetih prošle godine počeo ranije. 

Franclu još nitko nije utekao (FOTO: Idila)

Film počinje usred idilične slovenske „nigdine“ s dvije manekenke i fotografom Blitzom koji žele odraditi photo shooting izvan Ljubljane, izvan studija, izvan rutine. Na putu do lokacije, susreću seljane koji uz harmoniku na cesti prodaju rakiju. Prodavačica ih otprema s psovkama, jer su oni prebalavi za njezinu rakiju, a glazbeni lajtmotiv je samo na korak od famoznog bendža iz filma „Deliverance“ koji ledi krv u žilama. Dok je Zini, jednoj od manekenki, sasvim svejedno hoće li joj cigarete naštetiti tenu, njena ambiciozna kolegica Mia panično se boji krpelja, bahato prezirući sve koji ne pripadaju njezinu mikrosvijetu. 

Uz apatičnu stilisticu, koja će Miji donijeti kremu, ubrzo će susresti brđanine Francla i Viranta čija pojava ne pripada ovom vremenu, ali niti romantično-pustolovnim serijama. Lica pokrivena brazgotinama i devijacijama upućuju na incest, alkohol i frustracije, ne nužno tim redoslijedom. A tu je i sjekira koja će bahatog Blitza brzo pripremiti na mračnu i vlažnu prostoriju u kojoj će doskora izgubiti život, prije nego li počne priprema rakije od ljudskog mozga. Odnosno, uoči borbe za preživljavanje, jer „Franclu nitko još nije utekao“. 

Ova rakija nije za takve (FOTO: Idila)

U vokabularu slovenskog jezika, sinonim za horor je „grozljivka“ i kao takav žanr nije baš omiljen u domaćoj produkciji. Autori kao da ga se boje i radije snimaju drame i komedije. Svoj senzibilitet za „grozljivke“ Gorkič je objasnio time što je to totalni film, po Carpenteru, u kojem su prisutni svi žanrovi - i drama i komedija i akcija - koji svakim filmom oprezno zagrebe i po leđnoj moždini samog društva. 

Cehovski rukavci produkcije, poput kamere, scenografije i kostimografije, znali bi podsjetiti na potpis Kristijana Milića, iako maska zna biti i pomalo zgužvana, što se očituje u završnoj sceni filma. Međutim, šarm netaknute prirode Slovenija tako lako neće vratiti natrag.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Idila