Dok su prethodna dva filma bila smještena u suvremeni svijet, s novim, premijerno prikazanim na Sundance festivalu zimus, potom puštenim na „mrežu svih mreža” putem servisa Shudder, te revijalno uvrštenim u fokus-program Sarajevo Film Festivala, autorski dvojac rodbinski povezan s istraživačem mizantropije Urlichom Seidlom po prvi puta u dugom metru bira periodnu priču. Kako saznajemo na kraju filma, ona je bazirana na stvarnim događajima i pisanoj dokumentaciji iz duboke austrijske provincije tijekom prošlih stoljeća.

Sam naslov, pak, nema religijskih pod-tonova, iako se to na prvi pogled čini. Nije ovdje riječ o sotonskom iskušenju, već o geografskom pojmu – slapu negdje u Gornjoj Austriji u čijoj se okolici odvija radnja filma. Jedan gnjusan zločin baš na tom mjestu (mlada majka baca svoju bebu s vrha istog), priznanje i egzekucija otvaraju film. U daljem tijeku istog, pratimo sudbinu jedne druge mlade žene, Agnes (Anja Plaschg, najpoznatija po svom muzičkom projektu Soap&Skin).

Upoznajemo je na dan njenog vjenčanja za Wolfa (Scheid) sina-nasljednika uhodanog posla s ribnjakom u obližnjem selu. Svadba, ne posebno raskošna, ali puna bizarnih folklornih rituala, protječe naizgled veselo, ali i s par otkrića. Prvo je da se Wolf do grla zadužio kako bi kupio novu, veliku kuću, a drugo da je za svoju ženu manje zainteresiran nego za svog prijatelja, lokalnog seoskog ljepotana. Agnes naivno vjeruje da mu može „podariti” makar jedno dijete, a ta očekivanja pred nju postavlja i njena svekrva (Hofstätter) koja joj se, kao svaka stereotipna svekrva, u sve miješa i za svaku situaciju ima naredbu ili makar savjet.

Za to vrijeme, Agnes polako klizi u ono što mi danas poznajemo kao depresiju. Nemojmo zaboraviti da je ovdje riječ o 18. stoljeću u teškoj provinciji gdje odjeci prosvjetiteljstva još nisu stigli. Liječnika nema, od medicinskih tretmana dostupni su, u najboljem slučaju, pijavice, post, ljekovito bilje, molitva i folklorni rituali. Razumijevanje ili empatija, naročito za takva „ženska prenemaganja” su također strani pojmovi. Iz takvog života Agnes, na svakom koraku prezrena, prekoravana, neželjena i nevoljena, vidi samo jedan izlaz ...

Ako od „Vražje kupke“ očekujemo da bude punokrvni horor koji vrvi od nadnaravnih elemenata, nasilja, strave i užasa, na krivom smo tragu, ali to smo i mogli pretpostaviti od dua Franz-Fiala jer je kod njih ono stravično češće u implikacijama, a nasilni aktovi, ako ih ima, dolaze naglo, traju kratko i ostavljaju posljedice. I ovdje je to slučaj: užas se gradi atmosferom, realistično groznom, te implikacijom okljaštrenih unutarnjih života likova zarobljenih u prostoru, vremenu, nasušnim potrebama i vjerovanjima, od službenih do labavih narodnih. Film zbog toga bolje funkcionira kao duboka i, opet, veoma realistična psihološka drama, te kao svojevrsni film paradigme koji u „elevated” hororu kao podžanru nikako nije strani pojam. Netko će prstom uperiti na Roberta Eggersa i njegov prvijenac „The Witch“, ali se više sličnosti može naći u jednom drugom austrijskom filmu, „Hagazussa“ (2017) Lukasa Feigelfelda, smještenom u slično okruženje prostorno i vremenski, sporovoznog tempa i guste atmosfere, te centriranom oko usamljene protagonistice koja klizi u psihičku bolest.

Pristup autorskog dvojca metodičan je promišljen, stil gotovo opservacijski uz naizgled minimalne intervencije. Njima je jasno koje adute imaju na raspolaganju: od lokacija koje direktor fotografije Martin Gschlacht hvata svojim objektivom, preko savršeno kontrolirane glume često u mikro-registru, pa do meditativne montaže Michaela Palma pomoću koje se usporava tempo i formira struktura kronološki poredanih, ali ipak odvojenih poglavlja nalik na stari roman. Dodatak na atmosferu je svakako dvostruki angažman glavne glumice koja potpisuje i glazbu na tragu njenog globalno poznatog projekta koja se savršeno uklapa sa temom, okruženjem i raspoloženjem filma. 

Kao što smo već navikli od Veronike Franz i Severina Fiale, opet su nas poslužili sa kandidatom za horor godine. To što „Vražja kupka“, čisto žanrovski gledano, zapravo i nije horor uopće ne smeta, naprotiv. Implikacija strave i užasa je po pravilu efektivnija od vulgarnog prikazivanje istih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Des Teufels Bad

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.