U kontekstu današnjeg vremena novi film Spikea Leeja, „Da 5 Bloods“, teoretski bi mogao sjesti "kao budali šamar". Dok su Sjedinjenim Američkim Državama bjesnili masovni prosvjedi protiv rasizma i policijske represije koji su odjekivali i ostatkom svijeta, Netflix je "izbacio" ovaj Leejev film. „Da 5 Bloods“ zapravo je najavljen za ovogodišnje izdanje najvećeg svjetskog filmskog festivala, onog u francuskom Cannesu, koje je otkazano zbog pandemije koronavirusa. U Cannesu je Spike Lee, inače, izabran za predsjednika ovogodišnjeg žirija. Film je najavljen kao unikatna slika afroameričkog iskustva Vijetnamskog rata, s izletima u smjeru opće, a uglavnom nepoznate i zanemarene afroameričke povijesti. Spike Lee je ionako prvo ime afroameričke kinematografije i ima reputaciju izuzetno političnog autora.

Drama „Otac“ Srdana Golubovića sinegdoška je slika ruralne Srbije, vanvremenski nestvarne i beznadno udaljene od urbanog središta zemlje. Odatle, s juga, iz te bezimene provincije, do glavnog grada u ovom filmu pješači se danima kao u pradavno doba ili u kakvoj distopijskoj budućnosti. Nikoli Stojkoviću (Goran Bogdan), glavnom i praktički jedinom protagonistu, jer svi ostali pojavljuju se tek epizodno, mladom čovjeku ostarjelih očiju koji jobovski gazi kilometre postapokaliptičnog pejzaža, doista se dogodila apokalipsa i to, gledatelju se bar tako čini, samo njemu, jer dok se njegov skučeni svijet neprekidno urušava, ljudima oko njega životi kao da mirno teku dalje. Proces strukturnog propadanja u Nikolinom slučaju trajno je stanje, njegova nesreća poput kronične bolesti izjeda sve, ali na nju se naviklo jer drugačije ne može, dok ne dođe do toga da su ugrožena djeca, e tad se poduzimaju momentalni, očajnički i ne najracionalniji koraci.

U periodu od poslednjih nekoliko godina Srbija se pokazala kao plodno tlo za odlaganje ruskog "repertoarskog" (komercijalnog) treša. Deo razloga za to je i status srpskog glumca Miloša Bikovića u tom segmentu ruske kinematografije, kao i na domaćem terenu. Međutim, marketinški razlozi nisu jedino objašnjenje za iznenadno produbljivanje kulturnih veza između dveju zemalja, dosta toga je tu stvar i politike, i to ne kulturne - u poslednje vreme Srbija se sve otvorenije pozicionira kao eksponent ruskog uticaja na Balkanu i šire. Do nedavno, međutim, su ti ruski komercijalni filmovi bili lagani spektakli o hokejašima i slične limunade, avanture i komedije nastale po holivudskim uzorima bez očitih političkih konotacija. Sa „Balkanskom međom“ je ta granica dobrog ukusa preskočena: Srbija više nije samo jedno od retkih tržišta (ma koliko malih i u globalnim okvirima beznačajnih) gde ruski treš prolazi, već je postala i inspiracija za tako nešto.

Film se, što se iz naslova može zaključiti, bavi vjerom i religijom u smislu dogmatskog organiziranja sentimenta, ali ne nužno Crkvom kao institucijom. To se može učiniti suviše hermetičkim, pa čak i kukavičkim, ako uzmemo u obzir da ona u velikoj mjeri dominira poljskim društvom, kako politikom, tako i javnim diskursom. Riječ je ipak o zemlji gdje je oko 90 posto stanovništva religiozno i čija je trenutna vlast klerikalno-nacionalističke orijentacije. Gađati i pogađati toksičnu prirodu Crkve bio bi svojevrstan zicer, i nije da toga nije bilo u prošlogodišnjoj "žetvi" poljske kinematografije (primjera radi „Kler“ Wojciecha Smarzowskog), kao što nije ni slučaj da Komasa i scenarist mu Mateusz Pacewitz ne odapinju pokoju strelicu i u tom smjeru, ali se kroz „Božje tijelo“ prvenstveno bave jednim od temeljnih vjerskih pitanja - iskupljenjem.

Ako do sada niste zapazili i zapamtili ime Treya Edwarda Shultsa na američkoj neovisnoj filmskoj sceni, vrijeme je da to napravite. Ovaj mladi autor u ranim tridesetim godinama života već ima tri izuzetna dugometražna filma iza sebe. Prvijenac „Krisha“ (2015.) bila je improvizirana horor-drama u okruženju prazničnog obiteljskog okupljanja koja je zamućivala granice realnog i surealnog, ali i igranog i dokumentarnog, snimljena s minimalnim budžetom i s glumcima regrutiranim iz redova autorove šire obitelji. Drugi film, „It Comes at Night“ (2017.), također je propitivao obiteljsku dinamiku, ali u žanrovskom okruženju (post-)apokalipse, što ga čini znakovitim u današnje vrijeme, a granice koje je prelazio bile su žanrovske. I sa svojim trećim filmom „Waves“, Shults studira obiteljsku dinamiku pod utjecajem tragedije.

Ako ćemo govoriti o filmovima kao o „čarima” (samo)izolacije u krugu najuže obitelji, onda je klasik Stanleya Kubricka „The Shining“ (1980.) apsolutno nezaobilazan filmski primjer. Tko je gledao, zna o čemu se tu radi. Tko nije, neka pogleda na vlastitu odgovornost. Film je inače ekranizacija istoimenog romana Stephena Kinga, a Kubrickove izmjene koje je unio piscu nisu najbolje sjele, što je prouzročilo neku vrstu rovovskog intelektualnog rata između njih dvojice koji se, makar s Kingove strane, nije prekinuo ni poslije Kubrickove smrti. Ono što je Kubrick napravio s izvornim materijalom nije bila samo, za njega inače tipična, bogata i promišljena vizualizacija istog, već i svojevrsna nadogradnja, ili skretanje pitkog horor-materijala u smjeru nad-žanrovskog art-filma.