Radnja filma smještena je u Sarajevo, u proljeće 1992. godine, nekoliko dana prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Mjesto radnje je jedna vila u brdu nedaleko središta grada u kojoj naslovna „baba“, Marija (legendarna srbijanska glumica Mira Banjac) umire. Nju hvata delirij, bunca, ne prepoznaje sugovornike i pitanje je dana, ako ne i sata, kada će konačno umrijeti. Tako bar kaže Marijin liječnik Ranko (Bajrović) njenim ukućanima kada dođe u posjet. Obitelj razasuta po drugim gradovima, republikama i državama se, dakle, mora okupiti i pripremiti za ono što slijedi.

U gradu se zakuhava situacija, do vile dolaze vijesti i glasine o čarkama vojske i teritorijalaca, a ni u kući stanje nije mnogo bolje. Baba, inače loša majka i loša osoba s traumom iz nešto manje recentne prošlosti, za sobom je ostavila petoro djece koja su se uglavnom raspršila po drugim republikama bivše države, tamo zasnovala obitelji i uklopila se u ondašnja društva, a babina smrt i testament u kojem je podijeljeno nasljedstvo savršena su „kost“ oko koje će se oni glodati i kojom će jedni s drugima trgovati, sklapati saveze i napuštati ih. 

Slika izvana se savršeno preslikava i unutar zidova kuće, često čak po političkom i novonastalom nacionalnom ključu. S „babom“ u kući živi njena srednja kći Kika (redateljeva supruga Jasna Žalica) sa svojim mužem Muhamedom (Hadžihafizbegović). Njih dvoje imaju svojih međusobnih sitnih sukoba, poput većine bračnih parova, ali čini se da se iskreno brinu za Mariju, kao i za goste koji u kuću dolaze. U trenutku početka filma, tamo je već jedan par gostiju: iz Zagreba je došla najstarija kći Aša (Alma Prica) sa svojom kćerkom Julijom (Jadranka Đokić), kako bi potonja navodno otišla na ginekološki pregled kod poznatog doktora, ali Sarajevo je njima samo usputna stanica na putu prema Hercegovini gdje se Julija zapravo želi zarediti. Aša, pak, majci zamjera okrutan i manipulativan odnos prema njoj i ostaloj djeci, naročito prema najstarijem bratu Braci koji je prisutan samo u priči (inače je davno prije rata emigrirao u Italiju), ali i prema pokojnom ocu.

Ostatak gostiju polako pristiže. Iz Srbije dolaze dobroćudni i vječno zbunjeni Dado (Glamočak) i njegova jezičava, otrovna žena Seka (Božinović) koja ni ne krije namjere da želi promijeniti testament i domoći se nasljedstva koje joj ne pripada. Tek kasnije se iz Crne Gore pojavljuju najmlađa kći, babina ljubimica Suza (Dženita Imamović Omerović) i njen sirovi i stalno pripiti muž Bane (Popović). Dok se laže u lice i spletkari iza leđa, spominju se toponimi stradanja iz recentne prošlosti, Vukovar i Dubrovnik, a rovovi između ukućana sve više preslikavaju krvavi raspad Jugoslavije. U svemu tome baba nije nimalo nevina, ma koliko bila pasivna, ona koristi svaku priliku kako bi, svjesno ili ne, dodatno potpalila vatru.

Vrsni dramatičar Pjer Žalica (njegov najpoznatiji film „Gori vatra“ spada u red boljih ogleda o ratnoj traumi i post-ratnoj nelagodi u bosanskohercegovačkoj modernoj kinematografiji) uspijeva savršeno iskoristiti ograničen prostor jedne kuće i njene neposredne okolice. Ima tu ponešto odjeka kazališta (ovakav film bi možda još bolje funkcionirao u živom teatru), ali osnovna metafora raspada obitelji kao raspada države je znalački poentirana. Tu je i ponešto didaktičnosti (skoro svaki od likova, naročito supružnika koji dolaze sa srbijanske i crnogorske strane, u političkim razmiricama ponavlja stavove ucijepljene im državnim informativnim programom), ponešto stranskih zapleta (kao što je to onaj sa vojnim dezerterom Rifatom u interpretaciji Dina Sarije koji se spletom okolnosti domogne kuće i podruma), dramskog patosa, ali i komičnih relaksacija. Ne uspijeva u svemu baš uvijek, ali može se reći da pogađa dosta češće nego što promašuje.

Njegova školska, sigurna režija usmjerena je prije svega na glumce. Možda je u najzahtjevnijoj poziciji bila Mira Banjac koja je na raspolaganju imala vrlo ograničena sredstva da dočara „babinu“ zloću. Jasna Žalica i Emir Hadžihafizbegović na visini su zadatka uvjerljivog igranja pristojne sarajevske raje koja do posljednjeg trenutka ne vjeruje da će rata biti. Alma Prica svoju rezigniranost nosi ponosno i ne preglumljuje je, dok Jadranka Đokić sjajno kanalizira eteričnost svog lika. Admir Glamočak uspijeva naći balans da njegov „beta muškarac“ od lika nikad ne sklizne u karikaturu, dok kod Vedrane Božinović uši para nestalnost i nedefiniranost akcenta kojim njen lik govori. Bane je kao lik također možda bez potrebe komično zloban, ali Branimir Popović to prihvaća i izvlači ga, dok mu Dženita Imamović Omerović kao Suza pruža kontratežu pomirljivosti. Vrsni glumac Izudin Bajrović unosi sasvim novu dinamiku u onih nekoliko scena koje ima.

U konačnici, čak ni to što vrlo dobro znamo što će se dogoditi s državom i gradom u koji je radnja filma smještena jednom kada se kamere ugase i kada se odjavna špica zavrti ne smeta nam u praćenju, kako političke alegorije, tako i svađe na osnovu sitnih osobnih interesa i osobnih animoziteta među likovima. Naprotiv, zbog toga „Koncentriši se, baba“ postaje još napetije gledateljsko iskustvo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: SFF