Do sada najpoznatiji po svojim kratkometražnim filmovima i glazbenom dokumentarcu „Soul Train“ (2015.), Nermin Hamzagić se po prvi puta oprobao u formatu dugometražnog igranog filma. Njegovo debitantsko ostvarenje „Pun mjesec“ premijerno je prikazano prošle godine na istočnoeuropskom festivalu u njemačkom Cottbusu, uz dvije nagrade – za glavnog glumca Albanu Ukaju i nagradu ekumenskog žirija. Domaća premijera uslijedila je na ovogodišnjem online izdanju Sarajevo Film Festivala.

A u toj jednoj jedinoj noći, dok inspektor Hamza pokušava saznati što se događa s kompliciranim porodom svoje žene (a nije ostavio mito doktorima i bolničkom osoblju) manično telefonirajući, on će se morati suočiti i s vlastitim grijehovima iz prošlosti, a u koje su upletene njegove kolege, pa čak i šef (Sijamija). Ključna osoba tu je balondžija Muhamed (Bajrović), čovjek koji u jednom trenutku kaže da mu je žao da nije poginuo u ratu kako ne bi morao svjedočiti onome u što se njegova zemlja pretvorila.

Koristiti se eksplikacijom kroz dijaloge („govoriti kroz likove“) kao što u svojem scenariju čine Hamzagić i Emina Omerović uvijek je dvosjekli mač, a balans između senzibilizacije publike za važna društvena pitanja i „popovanja“ vrlo je teško postići. U slučaju „Punog mjeseca“, ovakav pristup je ponekad efektan, ali dojam je da se s njim pretjeruje u nedostatku boljeg dramaturškog rješenja, iako je Hamzagić dokazano sposoban za suptilnije i vizualnije pripovijedanje, pa čak i glatke transformacije atmosfere od realistične do snolike (odnosno košmarne) i nazad. S pozitivne strane, dijalozi, kada nemaju funkciju pretjeranog objašnjavanja radnje i okolnosti, zvuče prirodno, neusiljeno i vjerni su lokalnoj sredini.

Svoje potpuno iskupljenje „Pun mjesec“ dobiva na glumačkom, tehničkom i stilskom planu. Svojim stilom Hamzagić vješto emulira klasike rumunjskog „novog vala“ socijalno angažiranih filmova koji ukazuju na raširene probleme poput korupcije, siromaštva i besperspektivnosti. Kamera direktora fotografije Amela Đikolija je po pravilu ručna i prikovana za protagonistu koji nam ujedno služi i kao točka gledišta, a njegovim očima vidimo kaos, rasulo i dekadenciju, kako materijalnu, tako i moralnu, u njegovom neposrednom okruženju, odnosno bolnici na početku i policijskoj stanici u daljem tijeku filma.

Na glumačkom planu dosta ovisi o Albanu Ukaju koji za vrijeme trajanja filma nijednom ne promašuje ton. Hamzin lik se možda čini kao tipski (nekada korumpirani policajac na prekretnici života koji se želi promijeniti), ali ima tu još mnogo nijansi. Ukajeve transformacije u stavu i nastupu ovisno o tome s kim ima posla izrazito su glatke, a same situacije su toliko raznorodne da kosovski glumac sa sarajevskom adresom pokazuje vještinu i raskoš svog talenta. Kao gledatelji u svakom trenutku vjerujemo Hamzi i njegovom moralnom kompasu, po potrebi se bojimo njegovog sirovog nastupa i smiruje nas kada pokaže strpljenje.

U konačnici, „Pun mjesec“ je vrlo dobro debitantsko ostvarenje i naznaka da bi Nermin Hamzagić kao filmski autor mogao još napredovati. Hrabrosti da se dohvati važnih društvenih tema mu ne nedostaje, kao ni umijeća da ih prevede na filmski jezik. Mjesta za popravak svakako ima, ali „Pun mjesec“ makar djeluje suvremeno i koherentno dovoljno da pogodi sadašnji trenutak u bosanskohercegovačkom društvu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pun mjesec