U vremenu sadašnjem obilježenom agresijom Rusije na susjednu Ukrajinu, možda ne bilo loše upoznati se s time kako ruska država zapravo funkcionira i što sa sobom namjerava prenijeti u ostatak svijeta u koji prodre. U tom smislu, uvid u filmove autora od određenog integriteta, može biti više nego koristan alat. Na prvi pogled, film Alekseja Germana Juniora „Kućni pritvor“ (ruski original "Delo") o univerzitetskom profesoru koji biva smješten u kućni pritvor za vrijeme istrage o pronevjeri sredstava ne govori o aktualnoj političkoj situaciji. Ali, s druge strane, German nam zorno prikazuje kako zapravo rusko društvo funkcionira po zakonu (fizički i politički) jačeg, što je nešto što se ne mijenja ma koji politički okvir (carski, sovjetski ili trenutni federalni) u Rusiji bio na snazi.

Hobotnica je razigrano, znatiželjno i nestašno biće čije bi vas sposobnosti mogle iznenaditi. Pamti, pametna je, može hodati, trčati i, verovali ili ne, prepoznaje pojedine ljude. Možda nismo još dovoljno svesni, ali sa životinjama nas povezuje mnogo više stvari nego što bismo ikada pomislili i njihovi životi su podjednako dragoceni kao i naši. Ako volite životinje i fascinirani ste velikim morem i okeanskim životom, dokumentarni film “My Octopus Teacher” vas neće razočarati. Film je osvojio Oscara i važi za jedan od najboljih dokumentarnih filmova u poslednjoj deceniji, i to sa vrlo dobrim razlogom. Posle dugog niza godina svakodnevnog plivanja u okeanu na krajnjem jugu afričkog kontinenta, sasvim običan čovek Craig Foster upoznaje morsko biće koje će mu promeniti život: mladu hobotnicu koja pokazuje izuzetnu radoznalost.

Jedna od bitnijih tekovina druge polovice 20. stoljeća u razvijenom svijetu su prava seksualnih manjina. Ona se danas podrazumijevaju do te mjere da je pomalo teško zamisliti da se u ne tako davnoj prošlosti zbog „krimena” homoseksualnosti išlo na robiju. Dug je put od tada pređen, ali s druge strane sve je prisutnija globalna prijetnja konzervativnih težnji i retradicionalizacije nauštrb ljudskih prava, o čemu posljednjih godina sve češće svjedočimo i u hrvatskoj svakodnevici. Upravo stoga ponekad podsjetnik neke vrste dobro dođe. Film „Konačna sloboda“ ("Great Freedom"), festivalska uspješnica poznatog austrijskog redatelja Sebastiana Meisea, koji je od ovoga tjedna napokon krenuo u kino distribuciju po zagrebačkim kinima, može nam itekako poslužiti u tu svrhu.

U svojoj karijeri koja za sada broji devet filmova, Paolo Sorrentino je izborio statuse „oskarovca“, dvostrukog dobitnika nagrade Europske filmske akademije, jednog od najcjenjenijih europskih filmaša i legitimnog nasljednika velikog Federica Fellinija. Ovo potonje je ostvario sa svojim šestim, brojnim nagradama ovjenčanim filmom „Velika ljepota“ (2013.) koji su kritičari proglasili Sorrentinovim „magnum opusom“ u stilu „La dolce vita“ (1960.). Po toj logici, onda autorov najnoviji film ne može biti ništa drugo do njegov „Amarcord“ (1973.), budući da se u njemu vraća u svoje odrastanje i ranu mladost. Spominju se u filmu i uzori, poput Fellinija na čiji „casting“ za statiste protagonist filma prati svog brata i Sergia Leonea (premda se kazeta s filmom „Bilo jednom u Americi“ do kraja ipak neće zavrtjeti).

Roditelji su važni u našem životu, odnos sa njima je važan, a to možda nećemo shvatiti dok ne bude prekasno. Starenje je neizbežno, godine lete, smrt dolazi po svoje i vremena je sve manje. Zato budite pažljivi i volite svoje bližnje. Uostalom, većinu nas verovatno čeka starost i ko zna kako će ona izgledati. A o tome govori film "The Father". I ako je bilo neke dileme da li Anthony Hopkins može do Oskara u tom filmu, odavno je više nema. Hopkins je u svojoj 83. godini postao najstariji dobitnik Oskara za glumu. Ovo je njegov drugi Oskar. Prvi je dobio pre 30 godina, kada je nagrađen za ulogu Hannibala Lectera u sjajnom filmu „The Silence of the Lambs“ (1991). „Otac“ je bio nominovan za ukupno šest nagrada Oskara, uključujući najbolji film, od toga je osvojio dva (drugi je za scenario), a Olivia Colman je takođe dobila nominaciju za najbolju žensku sporednu ulogu.

Grupa legendarnih crnih revolveraša, kauboja, „planinara“, bandita i šerifa nađe se u opakom sukobu u revizionističkom, osvetničkom, akcijskom i krvavom westernu „Tko nisko pada“ redatelja Jeymesa Samuela koji figurira kao prvi pravi western u produkciji sve popularnijeg internetskog streaming servisa Netflix. Zbog svoje neobičnosti postavke („iako su događaji čista fikcija, likovi su stvarni“, piše na uvodnoj kartici) i „all-star“ glumačke podjele, Samuelov film je svakako privukao pažnju široke internacionalne publike, ali i kritike koja je požurila da mu, pored autorskog čitanja, učita i neka dodatna vlastita značenja. Zaključak koji se nameće na prvi, površni pogled je taj da je „Tko nisko pada“ revolucionaran film, ali da praksa ipak ne mora nužno pratiti ovu teoriju. Dakle, na planu narativa imamo varijaciju na temu dva vrlo dobro poznata filma u western-žanru.