Ne postoje magična rješenja da se pobjegne od neizbježnog, ali možda postoji mogućnost da se neizbježno odgodi, makar za još malo vremena. Starenje je neminovan, nepovratan i jednosmjeran kompleksan proces koji će svaka individua, ovisno o svojim iskustvima, doživjeti drugačije. U tome možda jesmo svi zajedno, ali, kao i u većini stvari, svatko je tu sam za sebe. Opet, društvo nam svima nameće standarde koji se mogu svesti na „kad si mlad, onda si i lijep i snažan i sve može, a kada ostariš, prestaješ biti relevantan ili makar zanimljiv” i tjera nas da se s time nosimo tražeći rješenja. Neka od njih su realistična: možemo se polako priviknuti i preorijentirati na neke druge užitke, druga nas drže u iluzijama, a treća, pak, nude opipljive efekte instantno. U doba „magične” pilule za mršavljenje, Ozempica, dobili smo i film o magičnoj supstanci koja nam omogućava da ponovo proživimo svoju mladost u novom vremenu.

Film „Lov“ iz 2012. godine inspirisan je stvarnim slučajevima. To je priča o čoveku koji će se naći u veoma teškoj situaciji, iako to nije zaslužio, a gledalac će posmatrati kako se jedna laž širi poput zaraze. Ugledni danski reditelj i scenarista Thomas Vinterberg snimio je izuzetno dobar film, čija se radnja odvija u malom danskom gradu negde oko Božića. Naš protagonista je Lucas (Mads Mikkelsen) koji radi u vrtiću. On je izuzetno pouzdana osoba, voli svoj posao, deca ga obožavaju, ima mnogo prijatelja koji ga cene i poštuju, ali ima problema u privatnom životu. Lucas nakon razvoda i gubitka svog učiteljskog posla proživljava težak period, boreći se istovremeno i sa bivšom suprugom za starateljstvo nad svojim sinom kojeg retko viđa. Međutim, na poslu upoznaje Nadju (Alexandra Rapaport) sa kojom počinje da gradi intimni odnos i taman kada se situacija stabilizuje, te se čini da stvari kreću željenim tokom, njegov se život pretvara u pakao.

Dragi čitaoci, pre nego što pređemo na priču o ovom veoma dobrom filmu, moram da kažem sledeće: jedna stvar me neverovatno nervira i iritira, a sigurno nisam jedini. Naime, radi se o onim pozivima iz call centara raznih telekom kompanija koje svako malo zovu i pokušavaju nam nešto uvaliti. Uskoro vam ističe pretplata ili ugovor, a zatim kreću da nude čuda i čudesa – obično tako kaže onaj nepoznati glas koji se čuje iz slušalice, ali se nekako suzdržim da ostanem pristojan, jer ipak je tim ljudima to posao i neko ih tera da zovu i maltretiraju ljude, a da imaju boljeg izbora sigurno ne bi radili taj posao, tako da im, donekle pristojno, zahvalim na pozivu i rešim ih se, ali taj fenomen gnjavljenja ljudi pozivima jednostavno mi ne ide u glavu. Ako želim da produžim neki ugovor s njima, odem na njihovu adresu i to fizički sredim, jer preko telefona može svašta da se desi.

U svakom sukobu prvo stradaju oni „ničiji”. Ovdje govorimo o simboličkom planu jer na rat koji se odvijao na prostoru na prostoru bivše Jugoslavije, a sa svojom krvavom kulminacijom u Bosni i Hercegovini, možemo gledati i kao na promjenu paradigme. Tako je kao nedužna žrtva vjerskih i etničkih podjela pao i Djed Mraz onaj ničiji, odnosno onaj „komunistički” i „jugoslavenski” koji djeci svih naroda i narodnosti, neovisno o vjerskim uvjerenjima (njihovih roditelja) donosi poklone za Novu Godinu. U njemu su svi „igrači s pravom glasa” vidjeli onog drugog koji ugrožava baš njihova vjerska i nacionalna osjećanja. „Problem” Djeda Mraza i njegove „uloge” u suvremenoj, post-ratnoj, formalno federalno uređenoj, ali suštinski na nacionalne torove podijeljenoj Bosni i Hercegovini, tematizirao je u svom dugometražnom igranom prvijencu mladi redatelj Emir Kapetanović.