Da bi zlo pobijedilo, dobri ljudi moraju učiniti samo jednu stvar – apsolutno ništa. Dođu tako mutna vremena, „pametni” šute i trpe, budale dižu halabuku, zlobni zavladaju, a oni „normalni” gledaju samo kako preživjeti. Osjetili smo to na svojoj koži devedesetih godina. I šutjeli smo i trpjeli dok su odvodili druge, sve se nadajući da neće „mečka zaigrati i pred našom kućom”. Malo tko je tada zaista bio čovjek, netko tko nije mogao šutjeti, kome to čast nije dozvoljavala, pa čak i po cijenu svog života. Takav čovjek bio je Tomo Buzov, Kaštelanin po rođenju, Beograđanin po adresi prebivališta, umirovljeni kapetan Jugoslavenske narodne armije koji se tog kobnog zimskog dana našao u vlaku Beograd - Bar na stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini, kroz koju ta linija prolazi jedva desetak kilometara. Putovao je u posjet sinu koji je svoj vojni rok služio u Podgorici.

Beč je podijeljen u numerirane okruge, njih 23, koji se u obliku puža ili spirale šire od centra nadalje, što u teoriji znači da su veći brojevi dalji i zabačeniji od središta grada. Svaki od njih ima neke svoje specifičnosti: neki su „muzejsko-turistički”, neki su sasvim poslovni, neki su čak i vinarski, neki kompletno rezidencijalni, neki radnički i imigrantski. Deseti po redu, Favoriten, oduvijek je bio radnička četvrt, a u posljednjih pedesetak godina sve je više imigrantsko-radnički. To posebno vrijedi za onaj dio bliže centru gdje se njemački jezik rijetko čuje na ulici i gdje, kako legenda kaže, nitko nikada nije ostao gladan u okruženju turskih kebaba, arapskih falafela, bosanskih pekara, srpskih kafana i albanskih slastičarni. „Favoriten“ je i naslov novog dokumentarca velike Ruth Beckermann, i to iz razloga što je naslovni distrikt „dom” i najvećoj bečkoj javnoj osnovnoj školi.

U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.” Mogli bismo reći pokoju riječ o (hipotetičkom) odnosu Donalda Trumpa prema Ayn Rand i obrnuto, ali ipak nećemo skretati s teme dalje od toga da samo notiramo kako se njene teorije i njegove prakse sreću u filmu „Veni Vidi Vici“ redateljskog dua koji čine Daniel Hoesl i Julia Niemann..

Kako mlađe generacije sve više vremena provode u školi, i u smislu trajanja školovanja i u smislu sati provedenih tamo na dnevnom nivou, nije ni čudo da škola i školski sustav postaju sve češće okruženje za igrane filmove, a priče iz školskih klupa i zbornica teme kojima se autori sve više bave. Tako je prije desetak godina „Razredni neprijatelj“ Roka Bička dobio pregršt festivalskih nagrada i bio nominiran za nagradu Lux, prije dvije-tri je „Zbornica“ Sonje Tarokić, nakon uspješne premijere u Karlovym Varyma, imala još uspješniju regionalnu turneju, a prošle je godine njemački film „Zakon zbornice“ Ilkera Çataka, također, poslije uspješne festivalske turneje bio nominiran za nagradu Lux, nekoliko EFA nagrada, pa čak i za Oscara za internacionalni film. Tom se valu sada može pridodati i film „Bez zraka“.

Neki datumi se jednostavno pamte. Mi koji smo ih doživjeli pamtiti ćemo ih dokle smo živi, s manje ili više „distorzije” koja će nastupiti s vremenom. Recimo, za 24. veljače 2022. godine se još uvijek točno mogu sjetiti gdje sam bio kada sam pročitao prve vijesti, kako sam se osjećao, čak i koji su se, možda nerealni strahovi u meni osobno tada porađali. Taj se datum označava kao datum početka rata u Ukrajini, što je samo djelomično točno, budući da je rat tamo izbio nekih osam godina ranije, ali od navedenog datuma teče njegova intenzivna faza. Agresorska ruska strana ju cinično naziva specijalnom vojnom operacijom, ali nemojmo se zavaravati, u pitanju je rat u svom punom opsegu, s bitkama, tragedijama, kolonama izbjeglica i smrtima, kako vojnika, tako i civila.

Možda pripadnost pojedinim statističkim kategorijama i nije stvar izbora, ali to koliko ćemo na osnovu tih pripadnosti graditi svoj identitet tiče se samo nas osobno. Prevedeno, sami biramo koliko će nam biti bitno to što smo pripadnici manjinskog ili većinskog naroda, ove ili one rase, neke ili nijedne vjeroispovijesti, što smo mladi ili stari, što svoj spol definiramo ovako ili onako, ili odbijamo da ga definiramo i što imamo ovakav ili onakav odnos do svoje seksualnosti koja također može i smije biti ovakva ili onakva. Opet, to ne znači da ne postoje određena očekivanja, koncepcije ili norme (uglavnom nepisane) kako se prema nečemu od navedenog valja odnositi. Nevolja s normama je ta da se one same po sebi nameću (od strane društva, države ili tržišta, svejedno), pa mi, htjeli ili ne, moramo usvojiti određeni klišej ili stereotip.