Film „Lov“ iz 2012. godine inspirisan je stvarnim slučajevima. To je priča o čoveku koji će se naći u veoma teškoj situaciji, iako to nije zaslužio, a gledalac će posmatrati kako se jedna laž širi poput zaraze. Ugledni danski reditelj i scenarista Thomas Vinterberg snimio je izuzetno dobar film, čija se radnja odvija u malom danskom gradu negde oko Božića. Naš protagonista je Lucas (Mads Mikkelsen) koji radi u vrtiću. On je izuzetno pouzdana osoba, voli svoj posao, deca ga obožavaju, ima mnogo prijatelja koji ga cene i poštuju, ali ima problema u privatnom životu. Lucas nakon razvoda i gubitka svog učiteljskog posla proživljava težak period, boreći se istovremeno i sa bivšom suprugom za starateljstvo nad svojim sinom kojeg retko viđa. Međutim, na poslu upoznaje Nadju (Alexandra Rapaport) sa kojom počinje da gradi intimni odnos i taman kada se situacija stabilizuje, te se čini da stvari kreću željenim tokom, njegov se život pretvara u pakao.

Dragi čitaoci, pre nego što pređemo na priču o ovom veoma dobrom filmu, moram da kažem sledeće: jedna stvar me neverovatno nervira i iritira, a sigurno nisam jedini. Naime, radi se o onim pozivima iz call centara raznih telekom kompanija koje svako malo zovu i pokušavaju nam nešto uvaliti. Uskoro vam ističe pretplata ili ugovor, a zatim kreću da nude čuda i čudesa – obično tako kaže onaj nepoznati glas koji se čuje iz slušalice, ali se nekako suzdržim da ostanem pristojan, jer ipak je tim ljudima to posao i neko ih tera da zovu i maltretiraju ljude, a da imaju boljeg izbora sigurno ne bi radili taj posao, tako da im, donekle pristojno, zahvalim na pozivu i rešim ih se, ali taj fenomen gnjavljenja ljudi pozivima jednostavno mi ne ide u glavu. Ako želim da produžim neki ugovor s njima, odem na njihovu adresu i to fizički sredim, jer preko telefona može svašta da se desi.

U svakom sukobu prvo stradaju oni „ničiji”. Ovdje govorimo o simboličkom planu jer na rat koji se odvijao na prostoru na prostoru bivše Jugoslavije, a sa svojom krvavom kulminacijom u Bosni i Hercegovini, možemo gledati i kao na promjenu paradigme. Tako je kao nedužna žrtva vjerskih i etničkih podjela pao i Djed Mraz onaj ničiji, odnosno onaj „komunistički” i „jugoslavenski” koji djeci svih naroda i narodnosti, neovisno o vjerskim uvjerenjima (njihovih roditelja) donosi poklone za Novu Godinu. U njemu su svi „igrači s pravom glasa” vidjeli onog drugog koji ugrožava baš njihova vjerska i nacionalna osjećanja. „Problem” Djeda Mraza i njegove „uloge” u suvremenoj, post-ratnoj, formalno federalno uređenoj, ali suštinski na nacionalne torove podijeljenoj Bosni i Hercegovini, tematizirao je u svom dugometražnom igranom prvijencu mladi redatelj Emir Kapetanović.

Katolička doktrina ima u sebi jednu ugrađenu „rupu u zakonu” pomoću koje je moguće osigurati ulaz u silno željeno Kraljevstvo nebesko. Naime, koliko i kako god neka osoba zgriješila za svoga života, ukoliko se ona pred smrt ispovjedi i pokaje za počinjene grijehe, Bog će joj milosrdno oprostiti i primiti je u svoje stado. To onda otvara i mogućnost svojevrsnog „potpomognutog samoubojstva” (pomoću crkvenih, sudskih ili, zašto da ne, crkveno-sudskih organa), iako se ono izravno smatra upravo jednim od najvećih grijeha koje krštena duša može počiniti. Baš s tim paradoksom počinje i završava najnoviji film doajena europskog „elevated” horora, Veronike Franz i Severina Fiale, koji su nam već ranije predstavili klasike pod-žanra kao što su uradci „Vidim, vidim“ (2015) i „The Lodge“ (2019). Radi se o filmu "Vražja kupka" ili u njemačkom originalu "Des Teufels Bad".