Ovoga tjedna otvoren je Zagreb Film Festival. od bebe u kolicima ova je manifestacija odrasla do svog dvadeset i drugog izdanja, a priliku da ga otvori dobio je film „Proslava“ redatelja Brune Ankovića. Radi se o njegovom debitantskom dugometražnom igranom filmu, koji je napravljen prema istoimenom romanu Damira Karakaša. Film je ovog ljeta dobio četiri Velike Arene na Pulskom filmskom festivalu - u kategorijama za najbolji film, Aleksandru Pavloviću za kameru, Bernadu Tomiću za najbolju glavnu mušku ulogu i Jeleni Paljan za scenarij. Za mnoge koji su čitali roman „Proslava“ bilo je prilično teško očekivati vrlo uspješan film prema romanu koji nema izrazito dinamičnu radnju, nego je asocijativan i kontemplativan. Roman koji pripovijeda o dječaku, pa momku Miji i njegovoj obitelji, o bijedi u kojoj žive u zabačenom ličkom selu, u svakodnevnoj muci za goli opstanak. Sve do „proslave“.

Nije se postavljalo pitanje hoće li Sean Baker početi uzimati nagrade po velikim festivalima, nego kad bi se to moglo dogoditi. On se, naime, etablirao u okvirima američke neovisne („indie”) kinematografije slikajući portrete s margine s dozom topline, ali bez snishodljivosti i lažne sentimentalnosti. Slikao ih je na autorski zanimljiv, dinamičan, gotovo gerilski način miješajući naturščike koje bi sam otkrio po ulicama američkih gradova s manje poznatim i polu-profesionalnim glumcima, često se koristeći improvizacijom glede opreme (jedan je od prvih kojima je uspjelo snimiti film mobilnim telefonom) i zadržavajući potpunu autorsku kontrolu kao sam svoj scenarist, direktor fotografije i montažer. S vremenom su Bakerovi filmovi postajali manje sirovi, a više ispolirani, snimljeni s većim budžetima i širim ekipama.

Neki film, ne bez razloga, definiraju kao spektakl od kojeg ne želimo odvojiti pogled, ali u filmskoj umjetnosti postoji i druga dimenzija koju je jedan doajen američke filmske kritike sročio kao „stroj koji generira empatiju”. Mehanizam toga je što se mi s filmskim likovima, fiktivnim, fikcionaliziranim ili posve stvarnim, kao i s njihovim situacijama, pozicijama i sudbinama, identificiramo, ponekad dubinski. To filmsku umjetnost definira kao sinkretičku: spektakl u njemu je vizualnog i auditivnog karaktera, dok narativna komponenta izvire iz književnosti i drame/teatra. „Njegove tri kćeri“ („His Three Daughters“) Azazela Jacobsa je vrlo dobar primjer više za drugu nego za prvu definiciju, budući da njegova audio-vizualna komponenta ne cilja na jake senzacije i spektakl, ali to ne znači da je ona zanemarena.

„Sjećanje“ („Memory“) naslov je naizgled običnog, ali zanatski solidnog, na kraju i vrlo lijepog filma koji je nakon premijere na Mostri jesenas prikazan na ljubljanskom LIFFE-u, zimus i na beogradskom FEST-u. U Hrvatskoj nije selektiran za festivalske programe, zasad čini se ni odabran za redovni repertoar, zato je red da ovdje ostane bilješka o njemu, za one koji vole takve priče, melankolične i meke, a ipak idejno i izvedbeno realistične; priče o ljudima i osjećajima, ali nikako patetične; teške, ali ne i eksploatacijski mračne. Filmu me privuklo izmučeno i odlučno lice Jessice Chastain koja je u najavi sama u kadru, a djeluje kao da je sama i na čitavom svijetu. Njeno držanje, njena eteričnost i čvrstoća obećavaju ozbiljnu karakternu ulogu i izazovnu životnu situaciju gdje se junakinja bori protiv nečega većeg od nje. Tzv. zahtjevniji gledatelj sklon rafiniranosti psihologizacije i low key dramatici očekivat će da taj lik bude slojevit i nedokučiv.