Među nominiranim filmovima za Oscara gotovo uvijek je i onaj jedan film koji odskače svojom sanjivošću, artizmom i odlučnom sporošću, a naviknuti smo da su oskarovski filmovi punokrvna djela koja su pitka i prohodna i koja se ne libe mainstreama. Ove godine „titula“ jednog takvog sporijeg naslova s vrlo naglašenom art estetikom, koji se natjecao za nagradu Oscar, pripada filmu „Poslije sunca“ („After sun“) redateljice Charlotte Wells, mlade Škotkinje čiji je ovo biografski projekt. Wells je sama napisala scenarij i režirala ovaj svoj dugometražni debi. Baš kako je i naslov "Poslije sunca", pomalo nedokučiv i memljiv, lijen i sporovozan, jer tko poslije sunca ima volje za išta, poslije sunca valjda stiže gorka tmina, tako je i sam film usporen, ali ipak itekako smislen.

Putinov totalni rat u Ukrajini ima svoje posljedice i u filmskom i filmsko-festivalskom svijetu za kinematografije obje zemlje u sukobu. Ruski filmovi doslovce su protjerani s festivala, premda se pod određenim uvjetima ipak mogu prikazivati, ali samo oni koji su neovisno snimljeni ili su filmovi prebjeglih ruskih autora nastali u zapadnoj produkciji. U slučaju ukrajinskih uradaka tu cenzure nema, a igrani i dokumentarni filmovi s ratnom tematikom favorizirani su i od strane nacionalne filmske agencije i od strane festivalskih programera. Tu se postavlja i jedno etičko pitanje: jesu li smijeh, relaksacija i fina društvena kritika uopće ukusan izbor u ovakva tragična vremena? Odgovor na to pitanje dosta ovisi i od autorske izvedbe, a na njega ćemo odgovor pokušati dati na kraju teksta.

U hrvatskoj kinematografiji postoji tradicija filmova za djecu i mlade koji su solidno prolazili kod kritike, a izvrsno kod publike. U jugoslavenska doba radilo se tu dijelom o dopuni partizanske mitologije ratnim avanturama pripovijedanim iz dječje perspektive, ali i o adaptacijama književnih uspješnica. U neovisnoj Hrvatskoj, pak, korištenje „partizanske” šprance s izmijenjenim ideološkim predznakom se na filmove za mlađu publiku nije „primilo” jednako dobro devedesetih kao na filmove za onu nominalno odraslu publiku, ali su zato adaptacije književnih djela iz lektire za niže razrede osnovne škole doživjele svoj „revival” u novom mileniju. Sjetimo se samo dječaka Koka i nastavaka i pred-nastavaka na filmu, dva filma o šegrtu Hlapiću, pa čak i recentnog crtića „Cvrčak i mravica“ koji poznatu basnu prilagođava novom vremenu.

Na nedavno održanom 51. beogradskom FEST-u, u prepunoj dvorani MTS, imala sam priliku pogledati laureata canneskog filmskog festivala, talijansku dramu redatelja Felixa van Groeningena i Charlotte Vandermeersch, „Osam planina“. Veliku cannesku nagradu žirija odnijela je ova meditativna, duboka i nježna priča o prijateljstvu dvojice muškaraca snimljena po bestselleru talijanskog pisca Paola Cognettija. Njihova priča počinje na obroncima talijanskih Alpa gdje je dječak Bruno stalni stanovnik, jedino dijete tih 1980-ih i jedan od rijetkih preostalih rezidenata tamošnjeg romantičarskog, ali u isto vrijeme vrlo surovog kraja. Drugi dječak Pietro pak živi u građanskoj obitelji u velikom i zagušljivom Torinu, no svako ljeto provodi u alpskoj vikendici svojih roditelja. nježne i brižne majke i strogog oca, tvorničkog direktora i žestokog sanjara.

Da nije bilo jednog iznenađenja u ovogodišnjim nominacijama za Oscare i kontroverze koja je uslijedila, film Michaela Morrisa „Za Leslie“ prošao bi „ispod radara” mnogima i to ne bilo nikakvo čudo. Jednostavno, riječ je tu o jednom relativno malom, festivalskom i nekomercijalnom filmu koji se prije svega ističe glumačkim ostvarenjem britanske glumice Andree Riseborough u naslovnoj ulozi žene na putu iskupljenja. Međutim, u kampanju za nagrade, s fokusom upravo na njenu ulogu, uključile su se njene kolege koje su javno davale podršku i to je urodilo plodom, odnosno nominacijom, iako su šanse za potvrdu iste izuzetno ograničene. Kontroverza je izbila odmah nakon objave nominacija među kojima je ona Andree Risborough za najbolju glavnu žensku ulogu bila ponajveće iznenađenje. Čini se da je ekipa koja je vodila kampanju postupila neetično i putem elektronske pošte i društvenih mreža „lobirala” za svoj film.

Žene, posebno žene određenih godina i određenog statusa, postaju i ostaju nevidljive u društvu, globalnom i lokalnom, a svakako uređenom po patrijarhalnim standardima i ukusima. Žena je tu da bude lijepa dok je mlada, da bude majka kada je zrela i da je mlađe generacije u obitelji poštuju i služe kada ostari. Za sapletanje na svakom od navedenih koraka „normalne” ženske progresije slijedi „kazna” – nevidljivost. Ovom temom se rijetko bavilo u regionalnoj kinematografiji, uglavnom u nekom realističnom ili psihologiziranom ključu. Relativno svježi primjeri bi bili „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i „Mater“ Jure Pavlovića. Dvojica srbijanskih debitanata u dugom metru, Matija Gluščević i Dušan Zorić, izabrala su drugačiji način da se pozabave temom, onaj pomjeren i nadrealan.