Ima li života poslije smrti? Ne mislimo u onom ezoteričnom smislu gdje život, a ne smrt, uzimamo metaforički kroz ideje o reinkarnaciji, besmrtnosti duše i sličnim stvarima. Stvari ćemo u ovom slučaju okrenuti, pa ćemo smrt gledati metaforički, a život materijalno. Prevedeno pitanje bi, dakle, glasilo je li (normalan) život moguć poslije brutalnog rata kao orgije industrije smrti. Na to pitanje iskusni i daroviti talijanski filmaš i dokumentarist Stefano Obino, u filmu na kojem je surađivala i jedna zagrebačka filmska kuća, pokušava odgovoriti na primjeru rata protiv ISIS-a u iračkom Kurdistanu i na primjeru posljedica koje je taj rat ostavio na one što su uspjeli preživjeti. Kada se radi o ratu u Iraku, možda je početke pojedinih etapa moguće „fiksirati” u prostoru i vremenu, ali to nije moguće učiniti s krajevima neprijateljstava.

Debitantski film “Sigurno mjesto” redatelja, scenarista i glumca Jurja Lerotića prošloga je tjedna imao regionalnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu, a kući se vratio sa Srcima Sarajeva za najbolji igrani film i najboljeg glumca, te strukovnim nagradama Cineuropa i CICAE. Veliki uspjeh filma u Sarajevu, nakon tri nagrade na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu na kojem je imao svjetsku premijeru, potvrdio je njegovu važnost i relevantnost u regiji. “Sigurno mjesto” režijski je elegantan i dirljiv prikaz suočavanja sa samoubojstvom brata, odnosno sina. Teška za obrađivanje, često tabuizirana tema, na bolnoj je uvjerljivosti dobila i jer je temeljena na stvarnom iskustvu Jurja Lerotića koji u filmu igra samoga sebe, a priču temelji na samoubojstvu svojeg brata, talentiranog snimatelja Jakova Lerotića.

Čini se da na otvorenju Pule mora biti film s nekom velikom nacionalnom temom, pogotovo ako očekujemo da će se tamo pojaviti predsjednik države, bez obzira što je to tradicionalno glavni ili makar prvopotpisani pokrovitelj najvećeg hrvatskog nacionalnog filmskog festivala. Prošlog je puta to bio slučaj s filmom „General“ (2019) Antuna Vrdoljaka, zapravo romantiziranom biografijom generala Ante Gotovine, kada se na otvorenju filmskog festivala u Puli pojavila Kolinda Grabar-Kitarović. Sada su nosioci uloga unekoliko promijenjeni, film je „Šesti autobus“, redatelj je Eduard Galić (generacijski, doduše, blizak Vrdoljaku), tema je vukovarska tragedija 1991. godine i pokušaj da ona dobije kakav-takav epilog 2008. godine, dok je hrvatski predsjednik Zoran Milanović.

Ulični dileri droge nalaze se iza svakog ćoška, a među njima je i veliki broj dece. To ne znači da su svi oni loša deca, mnogi su izmanipulisani i odrasli ih iskorišćavaju. Impresivan dugometražni debi reditelja-scenariste Henryja Blakea, "County Lines", upravo govori o jednom maloletniku koji će biti uvučen u opasan svet droge, a kada shvati u kakav pakao je upao, biće kasno. Film se pokazao kao pravo iznenađenje, šokantna i stravična socijalna krimi-drama koja odiše čistim realizmom i uverljivošću. Reditelj je priču zasnovao na stvarnim događajima i vrlo dobro zna kako da je ispriča, a pored pomenute teme, bavi se i porodičnim odnosima. Za to je Blake imao određeno predznanje jer je proveo jedanaest godina radeći sa velikim brojem traumatizovane dece uvučene u svet droge, a svoje iskustvo je iskoristio za ovaj film.