To je svakako slučaj s triom junakinja filma „Sve što zamišljamo kao svjetlost“ („All We Imagine as Light“) po scenariju i u režiji Payal Kapadije. Drugi dugometražni uradak indijske autorice mlađe generacije imao je premijeru u glavnom natjecateljskom programu Cannesa, gdje je i nagrađen Velikom nagradom žirija, a ovog je tjedna igrao i na Sarajevo Film Festivalu u sklopu programa „Kinoscope“. 

Prabha (Kusruti) se može smatrati situiranom ženom. Radi u bolnici na poziciji više medicinske sestre, udana je (po dogovoru obitelji) za neimenovanog muža koji je otišao „trbuhom za kruhom” u Njemačku, odakle se sve rjeđe javlja, ali ju nije zaboravio, ili ćemo to makar pomisliti zbog poklona koji joj stiže – modernog uređaja za kuhanje riže njemačke proizvodnje. Prabha, čini se, ima udvarača i na poslu, i to doktora Manoja (Nedumangad) koji je u svom udvaranju krajnje pristojan i staromodno romantičan (poklanja joj knjigu poezije), a vjerojatno bi se zadovoljio i (samo) prijateljstvom s njom jer ih spaja zavičajna država i jezik koji govore, budući da doktor nije „na ti” s hinduskim.

Prabhina mlađa kolegica i cimerica Anu (Prabha), pak, ima ljubavne probleme druge vrste. Ljubav između nje i Shiaza (Haroon) čista je i iskrena, ali na nju možemo gledati kao na zabranjenu, budući da su različitih vjeroispovijesti: ona dolazi iz hinduističke obitelji, a on iz muslimanske, što u današnjoj Indiji (hindu-nacionalističkoj po ideologiji zahvaljujući autoritarnom premijeru Modiju) nije baš uputno. Oni, pak, svejedno žele ostati skupa, kontrirajući svojim obiteljima i cijelom društvu, ali svoju ljubav ne dobivaju priliku konzumirati. Možda će se ta prilika konačno ukazati tijekom „radnog odmora” u gradiću na plaži ...

Treća junakinja je njihova starija, umirovljena kolegica Parvathy (Kadam). Ona je udovica i prijeti joj deložacija iz skromnog doma jer će cijeli kvart biti srušen kako bi na njegovom mjestu iznikle luksuzne novogradnje. Ona pritom nema prava ni na kakvu kompenzaciju jer nema dokumenata, pa se čini da joj je jedina mogućnost ta da se vrati doma, istim putem kojim je par decenija ranije došla u velegrad.

Svaka od triju junakinja i priča zaslužuje po film za sebe, i u tome je možda Parvathyna najslabije povezana s ostatkom i stoga najviše „visi”, a sve to je dodatno garnirano vjernim, odnosno dokumentarističkim pasažama života u Mumbaiju. One mogu poslužiti i kao poveznica s Kapadijinim prethodnim filmom „A Night of Knowing Nothing“ (2021) koji je bio doku-fikcijski hibridni prikaz studentskog života poremećenog recidivima kastinskog sustava, ali i kao kontekstualizacija svijeta u kojem naše junakinje egzistiraju. Sve to, međutim, može zbuniti i uljuljkati u san gledatelja u nagužvanoj kino-dvorani u trajanju od 110 minuta u polaganom tempu.

„Sve što zamišljamo kao svjetlost“ je, međutim, svakako plod jake namjere i čvrste vizije redateljice koja je htjela napraviti baš takav film. Zbog toga treba biti izuzetno pozoran na detalje, od različitih nijansi plavih boja neba, preko realistične scenografije bogate točno pogođenim detaljima i različitim nivoima propadanja u njihovom stanju. Na vrhunskom nivou je i gluma, naročito triju glumica u glavnim ulogama koje fino kalibrirano kanaliziraju suptilne emocije. 

Pitanje je samo koliko će od svega u ovom izuzetno bogatom, a sporovoznom filmu uspjeti doći do gledatelja. „Sve što zamišljamo kao svjetlost“ je svakako slojevit i izuzetno suptilan film koji govori prije svega o ženskom iskustvu u suvremenoj Indiji, ali i o zemlji, gradu, životima (javnim i unutarnjim) svojih junakinja, a pitanje je koliko od toga može doći do nekoga u publici. Ovo je tip filma koji možda zahtjeva i više gledanja, ne nužno festivalskih, pod optimalnim uvjetima, ali pitanje je hoćemo li ih dobiti i hoćemo li onda biti raspoloženi baš za takvo što.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: All We Imagine as Light

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.