POSLIJE SUNCA
Kino
REDATELJ: CHARLOTTE WELLS

Zadnji odmor s ocem

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2022. | trajanje: 96 minuta
uloge: Paul Mescal, Frankie Corio, Celia Rowlson-Hall
žanr: drama o odrastanju
scenario: Charlotte Wells
redatelj: Charlotte Wells
ritn by: Ivana Perić | 15.05.2023.
POSLIJE SUNCA: Zadnji odmor s ocem
POSLIJE SUNCA: Zadnji odmor s ocem
Među nominiranim filmovima za Oscara gotovo uvijek je i onaj jedan film koji odskače svojom sanjivošću, artizmom i odlučnom sporošću, a naviknuti smo da su oskarovski filmovi punokrvna djela koja su pitka i prohodna i koja se ne libe mainstreama. Ove godine „titula“ jednog takvog sporijeg naslova s vrlo naglašenom art estetikom, koji se natjecao za nagradu Oscar, pripada filmu „Poslije sunca“ („After sun“) redateljice Charlotte Wells, mlade Škotkinje čiji je ovo biografski projekt. Wells je sama napisala scenarij i režirala ovaj svoj dugometražni debi. Baš kako je i naslov "Poslije sunca", pomalo nedokučiv i memljiv, lijen i sporovozan, jer tko poslije sunca ima volje za išta, poslije sunca valjda stiže gorka tmina, tako je i sam film usporen, ali ipak itekako smislen.

Priča je to o ocu i kćerki koja ulazi u pubertet. Njih dvoje provode svoj posljednji godišnji odmor zajedno, a kasnije se iz pažljivog iščitavanja doznaje da je otac umro nedugo nakon odmora. Na trenutke je priča lelujava i pomalo statična, no na trenutke vižljasta i domišljata te itekako ima smisla. Posljednji trenuci za koje djevojčica nije znala da će to biti, a koje provodi sa svojim ocem kojeg gone nemiri, potpuno je životna poput, recimo, tanjura hladnog variva. Pa dok lijeno leže uz bazen, dok si mažu kremu za sunce preko lica ili razgovaraju o najprozaičnijim stvarima promiče tu i kakav nagovješćujući i tužni razgovorčić. 

Djevojčica voli što je nebo veliko i što su ispod njega njih dvoje, otac i kći, uvijek zajedno, kao da najavljuje skori početak nečeg sasvim drugačijeg, onog što dolazi iza sunca. A to nešto posve drugačije, jednako životno, ali i jednako sjetno kao svi ovovjekovni životi, naši i vaši. Uz razliku da otac više neće fizički biti prisutan, no zasigurno će zbog nekih savjeta i podrške s njom zauvijek biti pod istim nebom i suncem. Prezrelo dijete koje je ipak, budimo realni, još uvijek samo djevojčica (izvanredna mlada Škotkinja Frankie Corio), usvaja norme odraslih, prisluškuje razgovore starijih klinca i osjeća da nije i jest dorasla njima, baš kako i njen otac osjeća da i pripada i ne pripada ovome svijetu.

Nikada ne doznamo što je konkretno povod, depresija ili nešto dublje i razornije, no scene koje prikazuju oca (za Oskara nominirani sjajni Paul Mescal, inače zvijezda serije „Normal people“) u ridanju s leđa potresne su i krajnje deprimirajuće. Djevojčica za koju život sa svim nedaćama i daćama tek počinje, usput doživi prvu simpatiju, kako to biva u tim zapadnjačkim filmovima, svoj prvi poljubac i držanje za ruku. Dok ona stasava, otac se raspada i zanimljivo je gledati bliske figure tako različitih uloga i rasporeda u svemirskom poretku. Proplamsaj i gašenje

Jedna od zadnjih scena, ujedno meni osobno najdojmljivija, jest ona koja se proteže s natruhom kroz cijeli film, u kojem djevojčica, sada djevojka, pa opet djevojčica, pleše svoj zadnji ples s ocem uz melodični šlager u ljetnoj vrućoj bašti. Stisnuvši se uz oca koji je na životnom izdisaju, ne želi se razdvojiti od njega te ga grčevito stišće te se na koncu ipak odvaja, u hladnoj jezi. I tako nudi konačni rasplet i ultimativno zbogom koje uvijek valja izreći kod takvih iznenadnih gubitaka. Lijeno, ali snažno vodeći i nas ka konačnim zbogom kojeg svi koji se zarana suoče s takvim gubicima moraju odraditi, ovaj film nudi cijeli ciklus i koloplet najdubljih emocija što ih sa sobom nose odrastanja, stasavanja, ponori i duboke marijanske brazde života. 

Fotografija u filmu koji je prošle godine dobio posebnu nagradu žirija na filmskom festivalu u Cannesu, sanjiva je i sasvim u skladu s emocijama, tamna kada to treba i briljantno svijetla kada je trenutak za to. „Poslije sunca“, osim što donosi izvanredne uloge glavnih junaka i sjajnu fotografiju, odiše emotivnom atmosferu, gotovo jezovitom iskrenošću da nekad gotovo ne vjerujete da ono što je snimljeno na videokameru zaista nije stvarno i potpuno autentično. A „Poslije sunca“ i tmine, opet dolazi sunce i tmina. Ti su ciklusi nešto neizostavno i neizbježno kada smo ljudi. S tim se mirimo u iščekivanju nekog novog sunca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: After Sun

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije