Priča je to o ocu i kćerki koja ulazi u pubertet. Njih dvoje provode svoj posljednji godišnji odmor zajedno, a kasnije se iz pažljivog iščitavanja doznaje da je otac umro nedugo nakon odmora. Na trenutke je priča lelujava i pomalo statična, no na trenutke vižljasta i domišljata te itekako ima smisla. Posljednji trenuci za koje djevojčica nije znala da će to biti, a koje provodi sa svojim ocem kojeg gone nemiri, potpuno je životna poput, recimo, tanjura hladnog variva. Pa dok lijeno leže uz bazen, dok si mažu kremu za sunce preko lica ili razgovaraju o najprozaičnijim stvarima promiče tu i kakav nagovješćujući i tužni razgovorčić. 

Djevojčica voli što je nebo veliko i što su ispod njega njih dvoje, otac i kći, uvijek zajedno, kao da najavljuje skori početak nečeg sasvim drugačijeg, onog što dolazi iza sunca. A to nešto posve drugačije, jednako životno, ali i jednako sjetno kao svi ovovjekovni životi, naši i vaši. Uz razliku da otac više neće fizički biti prisutan, no zasigurno će zbog nekih savjeta i podrške s njom zauvijek biti pod istim nebom i suncem. Prezrelo dijete koje je ipak, budimo realni, još uvijek samo djevojčica (izvanredna mlada Škotkinja Frankie Corio), usvaja norme odraslih, prisluškuje razgovore starijih klinca i osjeća da nije i jest dorasla njima, baš kako i njen otac osjeća da i pripada i ne pripada ovome svijetu.

Nikada ne doznamo što je konkretno povod, depresija ili nešto dublje i razornije, no scene koje prikazuju oca (za Oskara nominirani sjajni Paul Mescal, inače zvijezda serije „Normal people“) u ridanju s leđa potresne su i krajnje deprimirajuće. Djevojčica za koju život sa svim nedaćama i daćama tek počinje, usput doživi prvu simpatiju, kako to biva u tim zapadnjačkim filmovima, svoj prvi poljubac i držanje za ruku. Dok ona stasava, otac se raspada i zanimljivo je gledati bliske figure tako različitih uloga i rasporeda u svemirskom poretku. Proplamsaj i gašenje. 

Jedna od zadnjih scena, ujedno meni osobno najdojmljivija, jest ona koja se proteže s natruhom kroz cijeli film, u kojem djevojčica, sada djevojka, pa opet djevojčica, pleše svoj zadnji ples s ocem uz melodični šlager u ljetnoj vrućoj bašti. Stisnuvši se uz oca koji je na životnom izdisaju, ne želi se razdvojiti od njega te ga grčevito stišće te se na koncu ipak odvaja, u hladnoj jezi. I tako nudi konačni rasplet i ultimativno zbogom koje uvijek valja izreći kod takvih iznenadnih gubitaka. Lijeno, ali snažno vodeći i nas ka konačnim zbogom kojeg svi koji se zarana suoče s takvim gubicima moraju odraditi, ovaj film nudi cijeli ciklus i koloplet najdubljih emocija što ih sa sobom nose odrastanja, stasavanja, ponori i duboke marijanske brazde života. 

Fotografija u filmu koji je prošle godine dobio posebnu nagradu žirija na filmskom festivalu u Cannesu, sanjiva je i sasvim u skladu s emocijama, tamna kada to treba i briljantno svijetla kada je trenutak za to. „Poslije sunca“, osim što donosi izvanredne uloge glavnih junaka i sjajnu fotografiju, odiše emotivnom atmosferu, gotovo jezovitom iskrenošću da nekad gotovo ne vjerujete da ono što je snimljeno na videokameru zaista nije stvarno i potpuno autentično. A „Poslije sunca“ i tmine, opet dolazi sunce i tmina. Ti su ciklusi nešto neizostavno i neizbježno kada smo ljudi. S tim se mirimo u iščekivanju nekog novog sunca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: After Sun