Dakle, za čitatelje „Proslave“ vrijedi odmah reći kako su autori filma uspjeli ekranizirati glavne motive radnje, pokazati emocije, ali i razmišljanja koja je Karakaš istaknuo u svom romanu. Za takav uspjeh posebno je zaslužna scenaristica koja je prilično vjerno slijedila glavne motive knjige gotovo do kraja, dok su, u sceni koja sadrži i arhivske snimke poglavnika NDH Ante Pavelića i ustaša u jednoj od mnogobrojnih „proslava“ po hrvatskim selima 1941. godine s te dvije-tri u romanu napisane rečenice o NDH, scenaristica Paljan i redatelj Anković dali jasan pečat filmu. 

PROSLAVA: Roman Damira Karakaša odašilje jezu šumskih ponora

INTERVJU – DAMIR KARAKAŠ: Mislio sam da je Pavelić zapravo Che Guevara

Među Pavelićevim vojnicima bilo je mnogo onih koji su tražili put iz bijede i brzo se radikalizirali u situaciji u kojoj „konačno imamo svoju državu“. Glavni junak Mijo i nije previše upućen u sve to, ali se njegov prijatelj, a i budući šogor, Rude u gradu dobro verzirao i već je povezan, zaslužio je čak i krasne vojničke čizme. Miju će podučiti da je „komunizam kad brat jebe sestru“.

Anković i Paljan ispripovijedali su priču kroz prisjećanja, asocijacije na najvažnije događaje Mijinog života iz 1926., 1933. i 1941. godine, dok se taj bivši ustaša u jesen 1945. godine krije u šumi nadomak svoje kuće. Pobjednici ga svakodnevno traže, dok mu supruga Drenka kriomice donosi hranu. 

Ne znamo je li na koncu preživio, je li se predao komunističkim vlastima, ne znamo što je sve radio u četiri godine kao Pavelićev ustaša. Za ovu priču bilo bi to suvišno. On govori da je nevin. Drenki nagovještava da će se predati „za dva-tri miseca, a ne sad kad je krv još vruća“ i uvjerava je da se „ne može drugačije završiti nego dobro“.

Film je vrlo impresivno prikazao četvrto poglavlje romana koje je Karakaš naslovio s „Otac“, u kojem pripovijeda kako njegov otac na ramenima nosi svog oca koji je bio na samrti. Nosi ga na planinu da ga tamo ostavi da umre. Mali Mijo ih potajice slijedi, dok ga otac ne otkrije, a onda i Mijo pomaže ocu. 

To je bio običaj ponegdje u Lici, potvrdio je to i sam Karakaš na otvaranju Zagreb Film Festivala. Ipak nije to bilo tako samo u Lici, negdje su iznemogle starce bacali s planine, na Islandu ih pogurnuli s ledenjakom. To je ta „obnova“ života u najprimitivnijem obliku. No, s obzirom kako se anonimno, u neizdrživim bolovima i s cjevčicama umire danas mjesecima, pa i godinama - možda taj običaj i nije nerazumljiv. 

Ni u Ankovićevom filmu niti u Karakaševoj knjizi ne spominju se ni s riječju ni ustaše ni partizani. Utoliko su i knjiga i film univerzalni. Odlično je to primijetio Anković na premijeri filma na Zagreb Film Festivalu. Pogotovo su na cijelom Balkanu lako razumljive ovakve priče gdje su žrtve ujedno i počinitelji zločina (iako ovdje to ne znamo, možemo tek pretpostavljati). 

Inače, „Proslava“ se u okviru ZFF-a može pogledati i u nedjelju u 20 sati u zagrebačkom Cinestaru Branimir, a od 14. studenog film kreće u redovnu kino distribuciju. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Proslava

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.