„Neprijatelji iz čista mira“ paralelna je biografija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Vrlo zanimljivo i čitko ju je napisao Tomislav Krasnec koji je godinama bio dopisnik Večernjeg lista iz Bruxellesa. U kasnu jesen prošle godine Krasnec i Večernji list planirali su da knjiga o netrpeljivosti Plenkovića i Milanovića iziđe u predizbornoj kampanji. No, predsjednik RH iznenadio je brzim izborima, a pogotovo objavom da će biti premijerski kandidat SDP-a, pa su izdavači morali požuriti te su uspjeli otiskati knjigu netom prije izbora. Krasnec je razgovarao s 50 sugovornika koji su poznavali ili Plenkovića, ili Milanovića, ili obojicu i koji su pristali razgovarati off the record, tako da ostanu anonimni. Na taj je način Krasnec dobio istinitija i svestranija svjedočenja nego da je tražio da ljudi govore javno, imenom i prezimenom.

Mnogo toga sam htio napisati, mnogo toga je ostalo samo zamisao. Jedna od takvih je bila i knjiga o estetici stvaralaca. Htio sam pisati o umjetnosti iz perspektive samih umjetnika, iz iskustva stvaralaca. U tome bi mi, znao sam, bile od velike pomoći sve one knjige, bilješke i sjećanja u kojima je sačuvana riječ samih umjetnika, od njihovih dnevnika, preko pisama i njihovih kazivanja o umjetnosti, do intervjua i svjedočenja njihovih suvremenika o njihovom radu. Nadao sam se da bih tako o umjetnosti mogao progovoriti iznutra, iz samih umjetnika i kazati što je za njih same bilo ono što su stvorili. Tako bismo saznali što je djelo bilo u svojoj namjeri, što je ono bilo prije naše percepcije i našeg „suda promatrača”, prije recepcije i svake interpretacije. U tome me posebno zanimale knjige poput Leonardovih bilježnica, objavljena pod naslovom „Traktat o slikarstvu, O duhovnom u umjetnosti" Vasilija Kandinskog.

Pajtim Statovci (r. 1990) nagrađivani je finski autor kosovskog porijekla kojeg držim na oku još od „Moje mačke Jugoslavije“ (V/B/Z, 2020, prev. Boris Vidović), njegovog debija šaljivog naslova, ali ozbiljne i osobne tematike iseljeništva, kulturne alijenacije i opterećenosti tradicijskim obrascima. S potpisom istog prevoditelja dobili smo sada i „Bollu“ (V/B/Z, 2023), Statovcijev treći roman, a prije nego ga preporučimo, evo s čime tu sve treba računati. Priča je to o odnosu, zabranjenom, ili kako stoji u uredničkoj bilješci Marka Pogačara, prijestupnom. Transgresija, nedoličnost i stigma ključne su riječi ovog narativa, a proizlaze iz sklopa problematičnih činjenica; ljubav se zameće između dvojice studenata, Srbina Miloša i kosovskog Albanca Arsima, u Prištini sredinom devedesetih.

Refik Hodžić u svojim zapisima kombinira konvencionalno dokumentarni pripovjedni postupak sa starinski lirskim i u tome je nečeg baš izrazito ćopićevskog. U zbirci ratnih pripovijedaka „Sin brkate čete“ Ćopić se koristio sličnom „vreća smijeha, šaka suza“ tehnikom, dobronamjerno ušuškavajući (malenog) čitatelja, e da bi ga onda utukao serijom brutalnih ishoda; u jednoj priči izginut će praktički čitav razred, a u drugoj cijela četa brkatih „stričeva“ koji između bitaka othranjuju jedno ratno siroče pa se za njih posebno vežemo. Autoru je stalo da barem u prostoru literarnog Prijedoru vrati predratni dignitet, civilnu normalnost iz doba koje je prethodilo propasti, pa u (auto)fikcionalnoj maniri nastoji rekonstruirati sve ono što je činilo kulturu življenja jedne urbane, multikonfesionalne zajednice.