Tatjana Šavorić medicinska je sestra, planinarka i alpinistica koja je odlučila prehodati 1.100 kilometara dugu turističko-planinarsku stazu „Via Adriatica“, koja se proteže od Prevlake nedaleko Dubrovnika do rta Kamenjak kod Pule. Radi se o prvoj hrvatskoj dugometražnoj planinarskoj stazi, koja se i dalje razvija nakon što ju je idejno 2016. godine zamislio i krenuo trasirati pustolov Srećko Vukov. Njezinu razvoju, u organizacijskom smislu, samom trasiranju i širenju priče, najviše pomažu oni koji hodaju po njoj, pa je i ova putopisna knjiga dio te inicijative „utabavanja“ uzdužnomorske planinarske dionice, skraćeno nazvane „VA“. koja podsjeća na sličan projekt nešto starije „Via Dinarice“ (tri staze kroz više balkanskih zemalja), a koja je pak nastala po uzoru na čuvenu „Via Alpinu“ što se prostrla preko Alpi, od Slovenije i Austrije, preko Italije, Lihtenštajna i Njemačke, sve do Švicarske i Francuske.

Kad bih kvalitetu poezije – kao vrijednosnu kategoriju – morala svesti na dvije odlike, bile bi to, pojednostavljeno, originalnost i bešavnost stiha. Prvo se odnosi na iščašenost, iskretanje uvriježenih odnosno otvaranje novih perspektiva. Drugo, bešavnost, teži imitirati neopterećen, ali kohezivan i, najbitnije, praskavi tijek misli. Napokon, takva poezija svakim novim čitanjem koliko učvršćuje toliko i otvara teritorij čitatelju. Druga po redu zbirka pjesama Petre Rosandić, „Pred lavu“ (Durieux, 2019.), spada u opisanu, visokokvalitetnu poeziju. Autorica je inače djelovala kao izvršna urednica online književnog časopisa Kritična masa, a prije ove izdala je zbirku poezije „Ako dugo držiš usta otvorena“ (Presing, Srbija, 2014.). Nastavno na biografsku bilješku koja navodi autoričin interes za kolaž i dizajn, spomenimo i da je Petra Rosandić zaslužna za izgled naslovnice „Pred lavu“.

Zbirka tekstova naslovljena vrlo poetično, prije svega vremenski neodređeno, čak pomalo i prijeteće priložnom oznakom „Sve dok“ (Fraktura, ožujak 2021., uredila Sanja Jovičić), a primijetit ćete, fonetski bliskom riječi svjedok, doista svjedoči o koječemu – o protoku vremena i ideja, o emocionalnim prekidima i društvenim mijenama koje nas lome, a tek poneke iznova oblikuju, o ponavljanim počecima koje, doduše, često ne priželjkujemo, ali kako bilo, valja nam ih vedro prihvatiti. Sve to spletom najprije izuzetno sretnih, a onda silno nesretnih okolnosti iskusio je Predrag Finci (Sarajevo, 1946.), autor ovih relativno kratkih proza, mjestimice zgusnutih, na mahove široko razvedenih i to na ukupno četiristotinjak stranica. Svako je djelo autobiografija, rekao je svojevremeno Finci u jednom intervjuu.

"Ovdje nema ničega osim fijukanja uz vrlo hladno čelo, orošeno kišom što se slijeva na gornju usnu. Ovdje je jednostavno lijepo..." – stihovi su iz nove zbirke poezije Ivice Prtenjače, „Tišina i njezine olovke“, koji mogu poslužiti kao horizont očekivanja budućem čitatelju i kao jedan od ključeva za čitanje pjesama, koje su ranjiva posveta tišini i ljepoti, potrazi za mjestima na kojima bi se mogao pronaći mir i spokoj: između cijevi i kablova svoje sobe, na stijenama uvale, u tuđim kućama, druženju s hobotnicom, krčanju radija, ljetnim podnevima, ljuljanju na smokvi, u vlastitom tijelu; u ovim je pjesmama jednostavno lijepo. Ljepota ima cijenu, baš kao tišina i samoća, zahtijeva čitatelja izoštrenih čula, koji riječ osjeća tijelom, kao i sam pjesnik, čitatelja u tako nepriličnom stanju da ne može izbjeći primiti udarac šake u vlastitu ranu, kao slabo sunce koje nestaje s obzora u pjesmi "Boks".