Rosa Luxemburg je u pravu, a Lenjin je kriv za sve! Ali, možemo li bez nacije i nacionalne države? Ako bismo pokušali sažeti glavne teze knjige Thorstena Mensea „Kritika nacionalizma“ (Mizantrop, Zagreb, 2021, 240 str., s njemačkog preveo Stipe Ćurković), one bi glasile kako nacionalni identitet: 1. dominantno stvara lažno jedinstvo članova neke političke zajednice prikrivajući socijalne nejednakosti; 2. legitimira hegemoniju vladajućih; 3. primarno je instrument isključivanja drugih; 4. jedna od većih povijesnih i sadašnjih grešaka ljevice je inkorporiranje nacije u lijevu ideologiju, umjesto njena rezolutna odbacivanja. Dotična greška nastupila je kada je nasuprot antinacionalnih stavova Rose Luxemburg usvojena Lenjinova ideja o naciji. Međutim, Menseova analiza, iako slijedi trag gore iznesenih teza, puno je slojevitija

„Priče o neskladu“, fikcijske proze Sofije Kordić (Benkovac, 1965), objavljene su još ljetos u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Jesenski i Turk, no dosad, osim upućene moderacije Đurđice Čilić na promociji u Zagrebu, jednog intervjua i jedne kritike, u domaćim medijima, kako se čini, nisu zabilježena druga kritička čitanja. Zbog čega je tako nema smisla nagađati, važno je reći da ovu autoricu treba pratiti, a drugi joj je ovo prozni naslov, nakon fragmentiranog autofikcionalnog romana „Hipofiza u egzilu“ u izdanju beogradskog Arhipelaga iz 2018. godine. Naslov zbirke kaže o čemu su, a evo, otprilike, i kakve su te prozne fikcije kojih je, raspoređenih na stotinu i dvije stranice, ukupno sedam. Opore, trpke, hrapave, peckave, redom sinonimi za načelnu neugodu, što ne znači da isto u stanovitim omjerima ne može biti ugodno.

Posljednjih se godina u nas rijetko dešava da prvo izdanje nekog djela bude rasprodano u manje od dva mjeseca, a da potražnja i dalje postoji, pa treba štampati drugo. Upravo se to desilo autobiografiji Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu“, koju je krajem prošle godine objavila zagrebačka Fraktura. Već sama činjenica da je baš jedna autobiografija postala pravi hit u hrvatskim knjižarama dovoljno je neobična, a kad uzmemo u obzir da se radi o djelu od preko šestotinjak strana, koje je sve prije nego „lako štivo“, a i cijena mu je dosta visoka, sve postaje još zanimljivije. Razloge velikog zanimanja naše publike za memoarsku prozu glumice koja je svojim ulogama obilježila sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije treba tražiti u postulatima žanra u kojem Mira Furlan piše.

Novi, dugoočekivani roman Renata Baretića u jednu ruku opravdava očekivanja odlične proze, no u drugu predstavlja pravo iznenađenje. Od omiljenog „Osmog povjerenika“ (2003.) Baretić je pomno gradio svoj osebujni stil pisanja, koji bi se mogao opisati kao stvarnosna proza s otklonom. „Osmi povjerenik“ tako u realističnu priču ubacuje elemente idealnog i pri tome se poigrava jezikom, što je stvorilo „dobitnu kombinaciju“. No, drugi Baretićevi romani – „Pričaj mi o njoj“ (2005.) i „Hotel Grand“ (2008.) nisu je uspjeli ponoviti. U „Zadnjoj ruci“ koja je objavljena u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Hena.com, autor stvara nešto posve drugačije - roman pun fantastike, čija se problematika bavi odnosom fikcije i stvarnosti. Sve počinje sasvim „prozaično“: sredovječni pisac Zvonko Fidl proživljava kako osobnu krizu izazvanu razvodom, preseljenjem u drugi stan i gubitkom posla, tako i stvaralačku - pisanjem mu naprosto ne ide.

Kada je nedavno objavljen roman Simone de Beauvoir, „Nerazdvojne“, najavljivan je kao prvorazredna literarna senzacija. Radi se, naime, o dosada neobjavljenom djelu koji je autorica napisala još 1954. godine, a čijem se izdavanju oštro protivio Jean-Paul Sartre, smatrajući ga „preintimnim i čitatelju nezanimljivim pokušajem“. Očito je njegovo mišljenje bilo presudno, jer de Beauvoir nije roman čak ni završila. Odluka da „Nerazdvojne“ ipak ugledaju svjetlo dana pripada posvojenoj kćeri autorice, Sylvie Le Bon de Beauvoir, kojoj je pripala ostavština slavne majke. Iako se može činiti da objavljivanjem Le Bon de Beauvoir krši odluku same autorice, ona to pravda važnošću do tada nepoznatog romana. Čini se da upravo to djelo u nekom smislu otvara problematiku kojom će se Simone de Beauvoir baviti čitavog života.

Tatjana Šavorić medicinska je sestra, planinarka i alpinistica koja je odlučila prehodati 1.100 kilometara dugu turističko-planinarsku stazu „Via Adriatica“, koja se proteže od Prevlake nedaleko Dubrovnika do rta Kamenjak kod Pule. Radi se o prvoj hrvatskoj dugometražnoj planinarskoj stazi, koja se i dalje razvija nakon što ju je idejno 2016. godine zamislio i krenuo trasirati pustolov Srećko Vukov. Njezinu razvoju, u organizacijskom smislu, samom trasiranju i širenju priče, najviše pomažu oni koji hodaju po njoj, pa je i ova putopisna knjiga dio te inicijative „utabavanja“ uzdužnomorske planinarske dionice, skraćeno nazvane „VA“. koja podsjeća na sličan projekt nešto starije „Via Dinarice“ (tri staze kroz više balkanskih zemalja), a koja je pak nastala po uzoru na čuvenu „Via Alpinu“ što se prostrla preko Alpi, od Slovenije i Austrije, preko Italije, Lihtenštajna i Njemačke, sve do Švicarske i Francuske.