Ovo je istinski književni dragulj, proza puna strasti i duha, te tople, blage sjete i nostalgije, ali nimalo pretenciozna niti patetična, od autora sposobnog za dubinski uvid u ljudsku psihu te hrabrog u pokušaju iznalaženja odgovora na poneko od tzv. konačnih pitanja. Svojim naslovom roman Emila Hakla, „O roditeljima i djeci“, pomalo zaziva Vieweghovu uspješnicu „Odgoj djevojaka u Češkoj“, ali dodirnih točaka među tim romanima gotovo i nema, a Haklovo štivo je uspjelije i dojmljivije. Kratki roman u cijelosti se odvija tokom jedne tople ljetne večeri, koju 71-godišnji otac Ivan i 42-godišnji sin Jan Beneš provode šetajući ulicama Praga i razgovarajući o mnogočemu što ih spaja i razdvaja, grize i tlači, muči i opterećuje - o svojim i tuđim životima, svojim i tuđim ženama, o razorenim iluzijama, izgubljenim nadama, o stvarnosti, mašti, ljubavi, snovima, politici, alkoholnim pićima, bolesti, smrti, pa čak i o prizivanju duhova…

Francuski pisac Raymond Queneau u nas je prvenstveno poznat kao autor predloška za najdugovječniju kazališnu predstavu „Stilske vježbe“, koju već dugi niz desetljeća neumorno izvode Pero Kvrgić i Lela Margitić. No, bolji poznavatelji francuske književnosti Queneaua pamte i po kultnome romanu „Zazie u metrou, ali i kao osnivača takozvane Radionice potencijalne književnosti (OuLiPo). Radi se o skupini osnovanoj 1960. godine koja je okupljala pisce s ciljem iskušavanja novih, inovativnih tehnika u stvaranju književnih tekstova, u svrhu razbijanja književnih konvencija i proširivanja mogućnosti literarnog izričaja, na jezičkom, strukturalnom, narativnom i stilskom planu. Queneauaov roman „Modri cvijetak“ izvorno objavljen 1965. godine izraziti je predstavnik takve inovativne, eksperimentalne poetike, krajnje nekonvencionalan roman prepun igara riječima, miješanja sna i zbilje, jezičnih dvosmislica, kalambura, neologizama.

Za one koji ga ne poznaju, recimo da je heretik u papučama, koji se nikad nije skrivao iza autoriteta katedre, već je izdašnom retorikom i načitanom polifonijom oživljavao duh mediteranske agore i uspješno ga prenio na pograničnu zonu srednjoeuropske kulture. U nacionalističkim previranjima sedamdesetih, u vrijeme kad je – tako kažu! – zarez na pogrešnom mjestu donosio ozbiljne penale, Igor Mandić je svojom spremnošću za okršaj na bjelini papira postao simbolom za instituciju javnog intelektualca i čovjeka od pera. Nađeno među Mandićevim koricama se ne zaboravlja, znaju svi koji su čitali „Prijapov problem“ ili esejistiku koja je nastajala u sinkronoj konkurenciji sa žanrovskim provokacijama, a sada je tu „Praskozor(je) u suton naših dana“, nova knjižna zbirka eseja najnašiljenijeg „prgavca“ među intelektualcima.

„Žena s drugog kata“ šesti je roman Jurice Pavičića (uz koje je objavio i jednu dramu, nekoliko knjiga eseja te dvije zbirke priča) i odmah treba reći, radi se o njegovom najzanimljivijem i najdojmljivijem romanesknom uratku. Naime, u novome romanu Pavičić se potrudio izbjeći najizrazitije manjkavosti svojih prethodnih dugometražnih proznih djela. Odnosno, osim što je pažljivije oblikovao tekst izbjegavajući žurnalistički diskurs, stilske nezgrapnosti i jezične hrapavosti kojih je u nekoliko prvih romana bilo poprilično, Jurica Pavičić novi roman nije učinio književnim produžetkom svoga novinarskog rada, što je također bio debalansirajući faktor njegovih prijašnjih romanesknih rukopisa. No, to ne znači da je izostala dokumentaristička neposrednost i socijalna autentičnost te usidrenost u suvremenu dalmatinsku, točnije splitsku stvarnost.