Rat Hrvata i Srba završio je prije 21 godinu, ali istinski mir, kako svjedočimo i zadnjih mjeseci (afera Milanović, razmjena diplomatskih nota…) nikako da nastupi. U takvim okolnostima nameće se, barem se nama tako čini, potreba da svi oni koji proučavaju bremenite hrvatsko-srpske odnose i pišu o njima, imaju u vidu hoće li njihov rad doprinijeti istinskom miru ili ga odložiti na neko vrijeme, pa čak ga i onemogućiti. Čini se da te potrebe nije bio svjestan autor prave hrestomatije o posljednjem hrvatsko-srpskom ratu, dvotomne knjige pod nazivom „Goli život - Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“, zagrebački sveučilišni profesor Ozren Žunec, stručnjak za sociologiju rata i ugledni publicist čija se riječ, popularno kazano, i cijeni i ne poriče.

Kritika ga voli nazivati „najčeškijim poljskim piscem“, jer svoje stranice omata ironijom i toplim, blagim humorom. Hubert Klimko-Dobrzaniecki, osebujan je lik - studirao je teologiju, filozofiju i islandsku filologiju; bavio se raznim zanimanjima, između ostalog bio je pantomimičar, svinjar, poljoprivredni radnik, švercer dijamanata, čerupao je purane, prodavao je kavijar i umjetnička dela. Ovdje nas suverenom rukom vodi kroz dvije paralelne priče, donoseći nam roman o ljudima koji nisu imali sreće, kojima je povijest potpomognuta ljudima zlim i pokvarenim podmetnula nogu pa se cijeli daljnji tijek njihova života sveo na bezuspješno ustajanje i novo posrtanje; ujedno je to priča i o usamljenicima, pojedincima koje karakterne osebujnosti sprečavaju u uspješnoj komunikaciji, a nesklona ih okolina ne želi prihvatiti kakvima jesu već im s osobitom okrutnošću nameće očekivanja koja nisu u stanju ispuniti, ili iz etičkih razloga ne žele ispuniti.

Mladić odrastao na Zelengori i podno Maglića, rođen u Foči, već je zarana dobio potporu svoje bake i majke da bude drukčiji i stoga su sva ona opća mjesta žene, obitelji i doma iz bosanske pjesme, književnosti i kinematografije, poput jufke, pite, jordamljenja, šivanja dimija i kovanja konja, nadograđene svijetom u kojem supostoje fragmenti Očenaša, mitovi i legende, stihovi despota Stefana Lazarevića, kao i arthouse pladanj s atribucijama na redatelje Tarkovskog, Jodorowskog... Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij u kojem možemo pronaći i dječju i fantastičarsku književnost, kao i ljubavnu poeziju. Vrećo je pronašao svoju bazu u globalnom izričaju postmodernog šamana koji je prepoznat svugdje gdje god se pojavi, a kod kuće cijenjen, ali i osporavan i zlonamjerno napadan.

Ovo je istinski književni dragulj, proza puna strasti i duha, te tople, blage sjete i nostalgije, ali nimalo pretenciozna niti patetična, od autora sposobnog za dubinski uvid u ljudsku psihu te hrabrog u pokušaju iznalaženja odgovora na poneko od tzv. konačnih pitanja. Svojim naslovom roman Emila Hakla, „O roditeljima i djeci“, pomalo zaziva Vieweghovu uspješnicu „Odgoj djevojaka u Češkoj“, ali dodirnih točaka među tim romanima gotovo i nema, a Haklovo štivo je uspjelije i dojmljivije. Kratki roman u cijelosti se odvija tokom jedne tople ljetne večeri, koju 71-godišnji otac Ivan i 42-godišnji sin Jan Beneš provode šetajući ulicama Praga i razgovarajući o mnogočemu što ih spaja i razdvaja, grize i tlači, muči i opterećuje - o svojim i tuđim životima, svojim i tuđim ženama, o razorenim iluzijama, izgubljenim nadama, o stvarnosti, mašti, ljubavi, snovima, politici, alkoholnim pićima, bolesti, smrti, pa čak i o prizivanju duhova…