"Goli život" Ozrena Žuneca prije će koliko sutra biti iskorišten za pripremu novog sukoba Hrvata i Srba, nego za zidanje istinskog mira i pomirenja. Štoviše, može se kazati da Žunec uopće nije vodio računa o mogućim posljedicama zaključaka do kojih je došao u svom istraživanju, da se najblaže rečeno zanio i "namjestio" onima koji će mu otpisati svaku objektivnost jer je i sam, kao časnik, uzeo učešće u posljednjem hrvatsko-srpskom ratu. U najkraćem, osnovna Žunecova teza je da je državna politika Srbije na razvalinama Jugoslavije osmislila, pokrenula i vodila osvajačke ratove, pod okriljem ideje "Svi Srbi u jednoj državi", a unutar Hrvatske puki izvođači radova velikosrpskih pretenzija bili su hrvatski Srbi.

Rat u Hrvatskoj, imao je, dokazuje autor, i elemente unutardržavne pobune i otvorene međunarodne agresije, Srbije i Crne Gore na Hrvatsku. Uglavnom, iako Žunec izrijekom bježi od takve analogije, zaboravljajući se doduše u poglavlju knjige "Prirodne stanje i država kao habitat" gdje dokazuje hitlerovske, rasističke motive i metode u velikosrpskoj ideologiji, povijesna analogija se u njegovom djelu nameće sama po sebi - Slobodan Milošević neka je vrsta Hitlera ovih prostora, Srbija pod Miloševićem "nacistička Njemačka" u grabeži za teritorijima, svi ostali nevine žrtve te politike, a međunarodna zajednica nesklona da Miloševića, kao Hitlera svojedobno, zaustavi.

Srpski 'Mein Kampf' je, prema istoj analogiji, Memorandum SANU (Žunec vodi računa o tome da Memorandum za razliku od Hitlerove knjige nikad nije objavljen ili na bilo koji način verificiran, ali ipak!?), državno Svetosavlje Srpske pravoslavne crkve pandan je velikogermanskih mitova, hrvatski i bosanski Srbi nešto poput sudetskih ili poljskih Nijemaca. Sve je tu na svome mjestu kao u petparačkim analizama Hrvatskog Slova ili Hrvatskog lista, samo što autorima za cijeđenje paskvila o Srbima kao isključivim krivcima za sve zlo koje se zakotrljalo Balkanom, ne trebaju znanstvene titule ili 1.500 stranica koliko je ispisano u Žunecovom "Golom životu". Ali, tko će za ozbiljno uzeti razne "matiće", "joviće" ili "marijačiće"; hrestomatija zagrebačkog sveučilišnog profesora nešto je sasvim drugo, moguće ju je koristiti, recimo, i u tužbi za genocid protiv Srbije. Ili u obrani kakvog haaškog uznika iz Hrvatske.

Rat u Hrvatskoj, imao je, dokazuje autor, i elemente unutardržavne pobune i otvorene međunarodne agresije (FOTO: Lupiga.Com)

Netko će kazati da znanstvenik poput Žuneca treba donositi golu znanstvenu istinu, ne kalkulirajući s njezinim posljedicama, ali što ako tako utvrđena istina završava na granicama države u kojoj je nastala? A takav epilog se sa sigurnošću može predvidjeti za "Goli život". Je li moguće naći više od dva povjesničara, sociologa ili politologa u Srbiji i Republici Srpskoj, koji će pristati uz Žunecovu tezu o projektu "Svi Srbi u jednoj državi" kao zamašnjaku svih događanja, samim tim i ratova i zločina, na prostorima bivše Jugoslavije? Tko će u Srbiji pristati na "ulogu Švabe u dotiranom filmu" koju im je namijenio autor "Golog života"?

Da li nakon svih ratova koji su se dogodili na obodima Europe u posljednjih 15 godina, od Iraka i Libije, do Gruzije i Sirije, ratove u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i u Makedoniji možemo sagledavati bez razmišljanja o aktivnoj ulozi stranih faktora, kako to Žunec čini? No, autor ne samo da ne uzima međunarodne faktore kao ozbiljne suučesnike u jugoslavenskoj tragediji, nego i samu hrvatsku državnu politiku devedesetih promatra kao čistu reakciju na ritam koji je zadao velikosrpski projekt. Kada se u toj hrvatskoj reakciji i pretjeralo, služeći se ratnim zločinima, opet je, vrednuje Žunec, bila riječ – samo o reakciji i pojedinačnim slučajevima koji ne narušavaju suštinu pravednog obrambenog rata.

Žunec, doduše, vodi računa o hrvatskom nacionalizmu kao agensu koji "širi ratni požar", ali što mu drugo preostaje kad je srpski nacionalizam postavio na čelo "kolone" drame, ratova i zločina. Sam pristup autora da poteze, doživljaje situacija i metode vođa pobune Srba u Hrvatskoj analizira, vrednuje i "pakira" u konačne ocjene kao ničim izazvane, kao plodove potpune zablude i velikosrpskih mitova kojima su se protagonisti te pobune rukovodili, automatski računa na publiku koja je ionako suglasna sa takvim pristupom. I obratno, netko tko je sklon razvoj događaja ranih devedesetih promatrati iz neke druge perspektive, iz kuta koji u osnovnome praktički nije kut službene hrvatske državne politike iz tog vremena, nije čitatelj na kojeg Žunec računa. On, recimo, srpske izvore i građu koristi samo u mjeri u kojoj se potvrđuju njegove teze. Istina, prijenos takve građe Žunec prati objektivnim i hladnim komentarima, nema tu ni traga ostrašćenosti ili lakoumnog trijumfalizma koji se u Hrvatskoj, kada je u pitanju komentar srpskih ratnih ili postratnih zapisa, redovito susreće.

 Žunec - iscrpan, metodičan i vrijedan divljenja u nastojanju da rasvijetli rat iz rakursa međunarodnog prava (FOTO: radio.hrt.hr)

Žunecova knjiga zahvalan je izvor definicija, važnijih pasusa najvažnijih pravnih i političkih dokumenata koji reguliraju međunarodne, međudržavne i unutardržavne sukobe. Tu je - kao i u nizu drugih analiza socijalnih, pravnih i političkih motiva srpske pobune - autor metodičan, iscrpan, upravo vrijedan divljenja u poslanju da ratni sukob u Hrvatskoj rasvijetli iz svih mogućih rakursa međunarodnog prava. Nema sumnje, da su ovdašnji vatreni domoljubi angažirani u medijima i politici, čitali ovu knjigu, što očito nisu, i da im je iz nekog razloga stalo do difamiranja Ozrena Žuneca, što nije slučaj, našli bi u "Golom životu" dovoljno dokaza da autor "negira istinu o Domovinskom ratu". Samo žigosanje nacionalizma u ovoj knjizi kao nečeg što blago rečeno, nije samo po sebi pozitivno, već je dovoljno za omrazu ovdašnje desnice prema autoru, ali to nije sve.

Primjerice, jedan od Žunecovih eksplicitnih nalaza je da su i Srbi u Hrvatskoj, kao i Hrvati u Jugoslaviji, a prema važećim međunarodnim deklaracijama i uzusima, imali pravo 1990. godine postaviti pitanje svog političkog statusa sve do, kako se to onda govorilo, prava na samoopredjeljenje. Druga je stvar kako je kninsko rukovodstvo, koje se nametnulo kao čelništvo Srba u Hrvatskoj uoči rata, postavilo "svoje pitanje", kako ga je forsiralo i s kojim ciljem. Ne ispunivši na koncu nijedan od legalnih uvjeta za samoopredjeljenje kojem je pristupilo, i zbog kojeg je protjeralo gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo s teritorija kojeg je označilo kao srpski, ne štedeći se u masovnim ubojstvima i paležima hrvatskih naselja. No, već i samo priznavanje nemalih političkih prava Srbima u Hrvatskoj početkom devedesetih, koje Žunec očitava u jednom od poglavlja knjige, dovoljno je – nemojmo se zavaravati! - u današnjoj Hrvatskoj da ga netko pljune na ulici ili u medijskom eteru, pa i za nešto gore od toga.

U današnjim hrvatskim uvjetima, nadalje, zacijelo tražimo previše ako pokušavamo zamisliti kako bi izgledala Žunecova knjiga da ju je odlučio napisati s nekim beogradskim kolegom, koji bi koristio sasvim drugačije izvore, događaje između 1990. i 1995. ili 1996. godine poredao i vrednovao nekako drugačije. Možda tražimo previše, ali smo sasvim sigurni da bi takva knjiga zaista doprinijela istinskom miru na ovim prostorima. A ovakvi kakvi smo s obje strane Dunava, možemo se pomirenju samo nadati. Kao i vukovarski Hrvati i Srbi čija djeca ovih dana šakama – i nije im prvi put - utvrđuju povijesne istine u pozadini još jednog diplomatskog rata na relaciji Zagreb-Beograd. I jedno i drugo slabo je bilo na pameti i savjesti uvaženog profesora Ozrena Žuneca. Gola znanost o golom životu, ili sve skupa "gola istina" namijenjena ciljanoj publici? Valja nam na kraju staviti upitnik, kao i na sve što tišti odnose Hrvata i Srba. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Demetra