KUD Idijoti, pulski punk bend, omiljen diljem bivše Jugoslavije, službeno je ovoga svibnja dobio svoju prvu biografiju. Vrlo detaljno ispisane o stranice o „bendu naše mladosti“ u razdoblju od 1985. do 2000. godine potpisuje Nenad Marjanović, poznavateljima Idijota mnogo poznatiji kao dr. Fric, basista benda. Ta 2000. godina s kojom knjiga završava, godina je kada je autor „Života s Idijotima“, zajedno s Diegom Bosuscom – Pticom, izašao iz benda. Nekadašnji basist Idijota, koji danas radi kao novinar portala Regionalexpress, i sam priznaje kako je u knjizi puno osobnih impresija, jer se nije previše bavio faktografijom benda, datumima i diskografijom, što ne bi smjelo biti preprekom da se mnogi njegovi istomišljenici prepoznaju u ovoj knjizi. „Život s Idijotima“ nastajao je gotovo dvije godine i to na razne načine.

Priličan interes knjiške javnosti izazvala je 2005. godine pojava „Eventualista“, neformalne skupine osmero pisaca mlađeg naraštaja – Neven Vulić, Mirna Bačun, Andrija Škare, Kruno Čudina, Krešimir Dujmić, Slavica Rojc, Ivan Turković Krnjak i Dario Šarec (tada su imali između 18 i 28 godina). Okupili su se kao svojevrstan odgovor na FAK-ovce, objavivši čak i manifest kao neku vrstu naputka za čitanje njihovih proza. Otad je prošlo četrnaest godina i skupina je davno raspuštena ispostavivši se kao šarmantan, ali i prilično uspješan marketinški pokušaj privlačenja pažnje (jer su je u dobroj mjeri i osvojili, kod medija gladnih atraktivnih i dobro osmišljenih priča). Od njih osmero četvorica su nastavila pisati i među ustrajnijima je Dario Šarec (ostali su Vulić, Škare i Čudina) koji je nedavno u izdanju Durieuxa objavio svoj treći roman, naslova „Totentanz“.

Slovenski kantautor, pjevač, vođa malih sastava, kao i sveprisutni kozer srednje kategorije Zoran Predin posljednjih je četrdeset godina u slovenskim glazbenim krugovima poznat kao guru koji svojim mlađim kolegama služi kao (m)oralni kompas, ali i udarač tempa koji je na sve spremniji od svih prisutnih. Vlasnik reskog baritona, frontmen Lačnog Franza koji je ujedno i autor slovenske nacionalne nogometne "himne", svakako je mnogima poznat i kao autor izjave da glazbenik ne svira za političku stranku, već zapravo svira za - honorar. E upravo iz tog rakursa, razdvojbe i vaganja između dvaju suprotnosti upoznajemo Zorana Predina u ulozi proznog pisca kroz rukopis njegove druge knjige, zbirke priča naslovljenom "Glavom kroz zid" („Dno nema dna“) koju je na hrvatski prevela Jagna Pogačnik, a objavio nakladnik Fraktura.

Nikola Leskovar novo je ime na književnoj sceni. Romanom „Tijelo od soli“, za koji je dobio nagradu „Prozak“, na velika je vrata zakoračio u pripovjedački svijet, a ako je suditi po vještini i stilu, u njemu će se i trajno nastaniti. Rođen 1983. godine u Mostaru, odrastao u Tuzli, u devedesetima iz ratne Bosne s obitelji migrira u selo pored Varaždina. Život koji nitko nije želio, a dobili su ga mnogi, okosnica je romana o odrastanju u uvjetima prilagodbe na novu sredinu, kulturu, mentalitet, a djelomično i jezik. Novi život stvorio je i Nenada Namjesnika, Leskovarovog imaginarnog dječaka, iz čije perspektive je proistekla povijest boli koja se, kroz tjeskobnu atmosferu, mračne sekvence i opise dekadencije u koje je zapalo hrvatsko društvo, provlači od početka do kraja romana.

Zalud, korigira sam sebe Fazio, neki ugledni časopisi poput Economista (ne spominje taj izvor autor slučajno jer je u bogatoj novinarskoj karijeri pisao i za Economist) i nakon svega raščlanjuju jesu li financijske inovacije dobre ili loše. A što se tiče Trećeg svjetskog rata autor na početku knjige citira izjavu američkog ministarstva obrane Leona Panette iz 2011. godine kako je napad na Iran pitanje dana, a i ovih dana može se čuti slična prognoza. U središtu njegovih analiza su Barack Obama kao tadašnji čelnik najveće svjetske velesile SAD-a i velika politička nada progresivnog svijeta s kraja prošlog stoljeća i Wall Street kao sjedište financijske moći svijeta, iz kojeg je generirana velika svjetska kriza 2008. i 2009. godine. U prvom dijelu knjige razmatra se odnos Obame i vrha američke i svjetske financijske moći. Fazi vrhove potonje moći locira u banci i globalnoj financijskoj kompaniji Goldman Sachs, sa svojih tridesetak tisuća zaposlenih i tradicijom dugom 143 godine.

"Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan", kaže Robert Ferguson autor biografije “Henry Miler – Život”. Ferguson osjetilno ispisuje portret Henryja Millera, potomka njemačkih dotepenaca iz Brooklyna, rođenog na pragu zadnje dekade 19. stoljeća. Henry Miller, rođen pretkraj prosinca 1891. godine, u znaku jarca, imao je dvije starije i jednu mlađu sestru, a odrasta u kulturi koja od doručka do odlaska na spavanje praktički svaki korak blagoslivlja pivom. Majka je radi toga bila neurotik i skrbila se za domaćinstvo, otac je vodio krojački salon čiji je izlog gledao na kafić, a djeca su pohađala prezbiterijanski vjeronauk. Do svoje je adolescencije Henry već bio dobar u trčanju, plivanju i boksu, a pod stare je dane solidno igrao stolni tenis. Zadnje je dekade života proveo u lovi, družeći se s već odraslom djecom, noseći imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta.