Rođen je 1917. godine u Egiptu, u Aleksandriji, pravim prezimenom Hobsbaum koje se greškom pri upisu u knjigu rođenih pretvorilo u Hobsbawm, a odrastao je u Beču i Berlinu. Otac mu je slovio za izvrsnog filmskog producenta kojem je uspon nacizma pomrsio poslovne planove. Nakon očeve smrti i uspona nacizma obitelj se seli u London. Na King's Collegeu u Cambridgeu učlanjuje se u Komunističku partiju i počinje se baviti proučavanjem razvoja industrijskog kapitalizma, socijalizma i nacionalizma, ne skrivajući svoju marksističku ideološku podlogu kojoj će ostati vjeran do kraja života (preminuo je 2012. godine). Eric John Ernest Hobsbawm CH, doslovna je personifikacija 20. stoljeća. Ono CH pored imena i prezimena označava „Orden časti“ („Companion of Honor“), titulu koju istovremeno može nositi samo 65 osoba na svijetu i koja označava veliku čast u društvu, a dodjeljuje se osobama zaslužnima za iznimna postignuća.

Baveći se tekućom najavom hrvatske Vlade da bi se u cilju sprječavanja širenja koronavirusa mogao uvesti nadzor mobitela građana kojima je naređena samoizolacija ili neka vrst totalne kontrole države nad stanovništvom uz suspenziju osnovnih ustavnih vrednota, malo tko se u našim medijima i u javnom i političkom životu sjetio Edwarda Snowdena, najpoznatijeg američkog i svjetskog zviždača koji je prije nepunih sedam godina žrtvovao svoj privatni život, slobodu u matičnoj državi i karijeru kako bi upozorio na sistem masovnog nadzora američkih tajnih službi nad američkim i svim ostalim građanima svijeta. Što se Hrvatske tiče, čini se, Snowden je „džaba krečio“, pa je ovaj tekst o njegovoj autobiografiji „Trajni zapisi“ dostupnoj na hrvatskom jeziku već godinu dana, skroman pokušaj da tome tako ne bude.

„Plivač“ Ivice Prtenjače roman je rubnosti koja proizlazi iz promišljenog poetičkog kolebanja između razuma i deluzije, tenzije i meditativnosti, nastojanja i inercije, brutalnosti i suptilnosti. Istodobno, roman drsko zagriza u sklop velikih tema poput ljubavi i krivnje, slobode i hrabrosti. Prtenjačin „Plivač“ također je i roman tranzicije, naglog prijelaza iz mira u rat, iz jednostavnog, lako mjerljivog životnog zadovoljstva u nesagledivu nesreću, iz funkcionalnog društvenog uređenja u destrukciju. Iz prosječne adolescencije prečacem u preuranjenu zrelost, gotovo starost, pa drugim putem natrag u ranu punoljetnost; dok država nestaje u kaosu, dvosmjernu osobnu transformaciju proživjet će u nekoliko tjedana Andrej Šetka, do ljeta ‘91. dvadesetogodišnji brucoš, sin jedinac, ušuškan majčinom hiperprotektivnošću i vlastitom neambicijom.

Rockerske autobiografije uglavnom su žanrovski simetrično štivo, kojem je naslov singlice Iana Duryja "Sex, Drugs and Rock n Roll" iz 1977. godine, poslužio kao program, iako problemi nastaju ako njihovi protagonisti prežive 27. godinu života, jer time kao što je opće poznato, nastupa duboka starost rocka ... Vampirska juvenilnost potkrijepljena drogiranjem i preskakanjem iz kreveta u krevet motivi su koji su tu kako bi se skrenula pažnja psihološkog ponora koji nastaje iz činjenice da je većina industrije zapravo neodvojiva od Danteove vizije društva iz "Božanske komedije" odnosno svijeta podijeljenog u predjele Pakla, Čistilišta i Raja. Pakao su, naravno, većina protagonista, glazbenika koji se voze iz grada u grad kombijem, odnosno autobusom, a prijelaze iz faze u fazu rekonstruiraju na albumima koji su neke vrste žanrovske anamneze.

U svojoj prvoj zbirci priča „Jesmo li to bili mi“ Luiza Bouharaoua kao da pokušava uhvatiti trenutak u kojem djetinja nevinost dolazi u opasnost da više ne bude nevina. Nevinost je osobina onoga koji nizašto nije i ne može biti kriv, koji je bezazlen, naivan, nedužan, a to su djeca i oni vrlo mladi, a opet osobe su to koje imaju svoje patnje, radosti, stresove i strahove, koji starijima često djeluju banalno iako su prepuni drame i autentičnih emocija. Situacije u kojima se likovi pojavljuju autorica donosi poput kakve mediteranske slikarice, bez suvišnih riječi, opisa ili nakićenosti stilskim sredstvima. Ona ne donosi sud, čak ni stav ili mišljenje o likovima koje nam pokazuje, nego nam ih naprosto – pokazuje, što otkriva da je riječ o autorici koja vlada spisateljskim zanatom izbjegavajući zamke kiča i ega.

Svetost stabla odnosno šume uglavnom je prisutna u europskim politeističkim religijama. Studija Jamesa G. Frazera „Zlatna grana: podrijetlo religijskih obreda i običaja“ (Jesenski i Turk, 2002.) nizom povijesnih detalja – poput figure šumskog kralja ili kulta svibanjskog drva – dokumentira mistiku šume. U jednom poglavlju Frazer podsjeća kako je Europa nekoć bila prekrivena prašumama u kojima su čistine bile jedva zamjetne. Slično tome, novi roman Damira Karakaša „Proslava“ (OceanMore, 2019.) ispunjen je šumom čija se gustoća pomiče na semantički i stilski plan. Iako podijeljen u četiri labavo povezana dijela, „Proslava“ je u svakom pogledu monolitan tekst koji odašilje jezu šumskih ponora. Kompozicija koju sam naznačila čine četiri vremenski udaljene, a prostorno uglavnom fiksne situacije/ poglavlja uvezane/ a likom Ličanina Mije.