Sredinom te prijelomne godine mladi Zagrepčanin ne razmišlja o tome bi li išta postigao ili postao, on naprosto jest, a upravo zen prepuštanje Prtenjačinog junaka njegovu romanu osigurava specifičnu, očuđenu, čak bajkovitu atmosferu. Da ova priča ima samo tu zavodljivu apokaliptičnost, mukli nagovještaj katastrofe, onaj varljivi smiraj prije nego se ima dogoditi nešto nepopravljivo, bilo bi to dovoljno za ultimativni čitateljski užitak, no felinijevska filmičnost latentno prijeteće otočke melankolije u kojoj mladić provodi praznike tek je epoksi smola kroz koju se jasno vidi trodimenzionalna slojevitost teksture, a ujedno i sitne raspukline koje se nepovratno šire ispod površinskog preljeva.

ČOVJEK-ORKESTAR KNJIŽEVNE SCENE: „Nema odmora dok traje rušenje“

Mjesto radnje bezimeni je jadranski otok, ali od tog naizgled idiličnog komadićka kopna važnije je more koje ga dijeli od nedalekog manjeg otoka, more kao prostor ljekovitog osamljivanja i bestežinskog oslobođenja, ali i dodira života i smrti, jer na otoku se živi, a na susjednom otočiću pokapaju mrtvi. Plivajući ritualno između tih dviju krajnosti Andrej iz dana u dan prelazi svojevrsnu granicu i podcrtava tako vlastiti egzistencijalni apsurd; u sumanutom vrtloženju erosa i tanatosa Plivačevo se sazrijevanje odjednom ubrzava, skraćuje, izglobljuje. 

Odslužio je vojsku, pred njim su vedri rizici studentskog života, a prije svega ljetna romansa s Annom, studenticom dizajna iz Stockholma. To posljednje predratno ljeto lijeno je i naoko bezbrižno, mjestašcem u skladnom šarenilu tumaraju živopisni otočani, vikendaši koji su se spustili s kontinenta i kampisti pristigli izdaleka; u isti mah jedan će mladi čovjek, taj u čiju nas glavu Prtenjača smješta, primiti poziv za mobilizaciju i u takvom gotovo nestvarnom trenutku baš sve oko njega počinje se raspadati.

Središnji protagonist Andrej Šetka osobenjačko je stvorenje, introspektivno, ali ne i nesocijalno; vrlo oštrooko, senzibilno i razumno, filozofičnih i poetski začudnih uvida, ali i začuđujuće zrelih, točnih, skoro pa prekognitivnih zaključaka o nastupajućim društvenim promjenama. Taj cerebralni, hiperintelektualni dvadesetogodišnjak čije intimističke solilokvije iščitavamo na gusto kucanih dvjestotinjak stranica daje se zato u bijeg od sveopćeg propadanja, prestravljen mogućnošću da besmislene simulacije s vojnih vježbi koje je nedavno jedva preživio postanu njegovom novom stvarnošću. Na bijeg se ovaj samoizopćenik odlučuje unaprijed zgađen ideologiziranom borbom za pogrešne vrijednosti koju mu najednom nameću neki slučajni ljudi. Bježat će isprva ne pomičući se s mjesta; četiri su točke njegove očajničke, pasivne putanje: tmina podmorja, sjenovita obiteljska kućica za odmor, magija prve ljubavi koje će naprasno nestati i prije svršetka ferija te naposljetku vlastita nutrina gdje se osjeća živo, sigurno u ispravnost svojih osjećaja i procjena, u isti mah silno uznemireno slutnjom turobne tranzicijske budućnosti koja se već ocrtava u konkretnim slučajevima otimanja imovine pripadnicima nacionalnih manjina, od automobila do stanova. 

Ivica Prtenjača (FOTO: sanjamknjige.hr)

Sve ovo Andrej će proživljavati u svojoj skrovitoj i snovitoj nepomičnosti dok se istovremeno u dinamičnoj otočkoj mizansceni niotkuda pojavljuju jezivi grafiti, muškarci u maskirnim uniformama velevažno mlatarajući rukama brzaju amo-tamo, a radnici obližnjeg brodogradilišta s najvećom hitnjom improviziraju bizarno oklopno vozilo. Kad se Anna vrati u Švedsku, a Andrejevi roditelji odu u Zagreb, on ostaje sasvim sam, kako se doduše osjeća i onda kad je okružen ljudima. 

„Plivač“ je, stoga, i meditacija o samovanju, o onoj osjetljivoj i opasnoj liniji između željene osame i tjeskobne usamljenosti. Nadalje, roman je kronika dubinskog, nesavladivog straha, koji se iz opravdane emocije kod ovog dečka razvija u psihički poremećaj jer ga, kako čitamo u lirskim pasažima o njegovim noćnim morama i anksioznim epizodama, sve snažnije pomućuje i paralizira. Kontroliranim postupkom izvedena je gradacija njegova stanja od zdrave i perceptivne mlade osobe do samoizoliranog i već pomalo deliričnog paranoika.

A tročlana obitelj Šetka, oni kao da su stilska figura ovdašnjih prilika, presjek profila „domaćeg“ čovjeka. Majka Jelena dobrohotna je i topla, praktična i intuitivna, posvećena roditeljstvu i nastavničkom radu, a od ružnoće svijeta brani se pečenjem kolača. Otac Vlado komično je iritantan primjerak domobranskog mentaliteta, a ustvari izdanak ustaške familije iz dinarskog krša, potisnuto agresivna kukavica koja se neprimjereno junači u situaciji koja nadrasta njegove domete. Jelena, teško obilježena ratnom traumom, jer kao siroče čije su roditelje ubili ustaše, spasili su je negdje u Bosni partizani, prirodno strepi od sličnog užasa, za to vrijeme Vlado se razmeće infantilnim patriotizmom i minorizira izvjesnu prijetnju rata. Dok on blebeće bez smisla, u međuvremenu prestrašen spoznajom da je podcijenio ozbiljnost okolnosti, njegova supruga smiruje tenzije i redom rješava probleme dvojice svojih nesnalažljivih muškaraca. 

Jelena, Vlado i Andrej tvore triangularnu kompoziciju jedne obične urbane obitelji čiji je više-manje ugodan zajednički život ograničen na familijarni krug i kretanje između njihova dva doma, otočke vikendice i zagrebačkog stana kojeg je ona dobila od škole gdje predaje kemiju. Jedini prekid u njihovu rutiniziranom obiteljskom kontinuitetu jednogodišnje je razdoblje Andrejeva tegobnog boravka u JNA o kojem čitamo u dojmljivim analepsama u vojvođansku pustaru, a koje pojašnjavaju mladićevu, kako mi se mjestimice učinilo, i predobru upućenost u tadašnje političke turbulencije. Čitatelj bi se lako mogao zapitati kako momak njegove dobi toliko zna o ratu koji se još ni nije dogodio, kao da progovara naknadnom pameću, glasom nekoga puno starijeg od sebe, no implicitno objašnjenje naći ćemo u činjenici da je vojni rok odslužio u jednoj od zadnjih generacija kad se već itekako najavljivala eskalacija problema. 

Jednako tako bračni nesklad Jelene i Vlade, tih potpuno nespojivih jedinki, nad kojima ćete se ne jednom začuditi kako li su, zaboga, završili zajedno, autor razlaže pregledno, ekonomično i logično, kao što će to uostalom pažljivo uraditi sa svakim fabularnim elementom, sklopkom, karakterom, odnosom, prizorom koji slijede, a čime svoj značenjski kompleksan i emocionalno težak egzistencijalistički roman, zapravo košmarnu ispovijed, čini sadržajno utemeljenim i fino strukturiranim. 

Uz ovaj čvrsto uvezan i centralno pozicioniran trojac Prtenjača formira plejadu malomišćanskih epizodista, pa su u pripovjednom okviru (sve)prisutni i prvi susjedi obitelji Šetka, zatim lokalni slastičar kojem će vojska za viši cilj oduzeti džip, nekoliko ratnih profitera, a na otoku se odnekud našla čak i fatalna Mica, žena Andrejeva zapovjednika iz armije, no status antologijske osobnosti ipak pripada ridikulu Enriku, lovcu na golubove, zaštitniku mačaka i obožavatelju baklava mame Jelene.

Kao neospornu differentiu specificu Prtenjačinog romana vrijedi izdvojiti naglašenu pjesničku dimenziju proznog teksta, visoku estetiziranost rečenice, dosjetljivost jezika, vitalnost metafore, sve to u vještoj poetizaciji svakodnevnog. Upravni i neupravni govor fluidno se pretaču u postupno sve grozničavijem izlijevanju svijesti upakiranom u hipnotičan unutarnji monolog. Dopadljiva je pritom manira staccatonizanja lapidarnih opisa ljudi, mjesta, događaja, opisa kakvi oblikuju ulančane rečenice dužine ponekad i čitavog odlomka. Ovakvi usložnjeni rečenični sklopovi liričnog su prosedea, čime se pak postiže očuđujuć efekt nekih posve malih, prozaičnih inzularnih kadrova koje ovaj pjesnik i prozaik, očito je, oblikuje raspoloženo i lakom rukom. 

Mogli bismo na kraju povući i paralelu s Marinkovićevim „Kiklopom“ kao paradigmatskim primjerom hrvatske moderne antiratne proze te s nekima od novijih ispovjedno intoniranih naslova postjugoslavenske književnosti koji svjedoče o nezalječivim posljedicama (poslije)ratnih zbivanja na pojedinca u razvoju. Od svih potencijalno srodnih autora, međutim, kao da jedino Prtenjača, uz naravno Marinkovića, usmjerava zanimanje na onu tako karakterističnu prijeratnu dramatiku koja se između ostalog iskazuje u oksimoronu prigušene histerije, na sav taj nelagodan i neobjašnjiv intenzitet uobičajen za predkataklizmičke periode; upravo zbog navedenog rekla bih da se u kontekstu suvremene ratne produkcije „Plivaču“ treba dodijeliti niša u kojoj će zasad biti isključivo on. Čitateljsku pažnju ovaj roman, redom četvrti u bibliografiji Ivice Prtenjače, ne zaslužuje tek kao hrabra i samosvojna literarna pojava, a kakvu dosad nismo iskusili, već kao umjetnički vrijedna apoteoza slobode.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: V.B.Z.