TIŠINA I NJEZINE OLOVKE
AUTOR: IVICA PRTENJAČA

Zar ovako, naizgled lako, ne pišu dobri pjesnici?

ocjena: Pero Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2020. | izdavač: V.B.Z.
ritn by: Nikola Leskovar | 15.04.2021.
TIŠINA I NJEZINE OLOVKE: Zar ovako, naizgled lako, ne pišu dobri pjesnici?
TIŠINA I NJEZINE OLOVKE: Zar ovako, naizgled lako, ne pišu dobri pjesnici?
"Ovdje nema ničega osim fijukanja uz vrlo hladno čelo, orošeno kišom što se slijeva na gornju usnu. Ovdje je jednostavno lijepo..." – stihovi su iz nove zbirke poezije Ivice Prtenjače, „Tišina i njezine olovke“, koji mogu poslužiti kao horizont očekivanja budućem čitatelju i kao jedan od ključeva za čitanje pjesama, koje su ranjiva posveta tišini i ljepoti, potrazi za mjestima na kojima bi se mogao pronaći mir i spokoj: između cijevi i kablova svoje sobe, na stijenama uvale, u tuđim kućama, druženju s hobotnicom, krčanju radija, ljetnim podnevima, ljuljanju na smokvi, u vlastitom tijelu; u ovim je pjesmama jednostavno lijepo. Ljepota ima cijenu, baš kao tišina i samoća, zahtijeva čitatelja izoštrenih čula, koji riječ osjeća tijelom, kao i sam pjesnik, čitatelja u tako nepriličnom stanju da ne može izbjeći primiti udarac šake u vlastitu ranu, kao slabo sunce koje nestaje s obzora u pjesmi "Boks".

Konstelacija i forma pjesama unutar zbirke (poezija zauzima prve dvije trećine knjige, a pjesme u prozi ostatak) ima nešto od štiha nekih izdanja old school majstora, Charlesa Baudelairea ili Danijela Dragojevića, a metafore i semantika kao da uzimaju i kradu od snažnog libida Tomaža Šalamona, pjesnika koji mu se našao u ustima u lirskoj crtici „Riba“, u kojoj kao da spuštene glave, slušajući upute Adama Zagajewskog, pokušava opjevati osakaćeni svijet.

Metafora je pjesnikov najsnažniji mišić, kojim upisuje „trag u bjelinu koja neprestano jeca“. Ako se poslužimo slikovitom konstatacijom sjajne pjesnikinje Marije Dejanović iz teksta „Feminizam i istina“, u kojem razdvaja beskrvne i punokrvne autore, moglo bi se reći da stihovi Ivice Prtenjače u glavu klize lako, kao podmazani, bez imalo otpora, pa biste mogli pomisliti da spolno opći s vašom unutarnjom ideologijom, a vama se to toliko sviđa, da ste zaboravili da vi niste taj tekst koji čitate, i da taj tekst nije realan prikaz stvarnosti, no zar tako, naizgled lako, ne pišu mnogi dobri pjesnici.

U novoj zbirci, koju je Ivica Prtenjača objavio nakon desetogodišnje poetske apstinencije na pjesničkoj sceni, ima pjesama:

- okrutnijih nego u „Okrutnosti“; 

Kamo si se to uputio (...)? 
Po kojoj šumi, s djetetom na ramenu, 
po kojem mraku s iskidanim vrećicama, punim mokre i blatne sirotinje? 
Dočekat ćemo te i sve ti uzeti. (...)
To se moja bezobzirna gubica cereka
moja slobodna ruka oduzima ti jedine cipele

(„Pitanje za došljaka“)

- sedativnijih nego u „Uzimaj sve što te smiruje“; 

Lajka je mrtva
priznajmo si to
dok se na našim licima
na prašini munjevito smjenjuju plavičaste slike
oganj i veliki oblaci
pepela na kraju uzdižu se
u taj prostrani svemir
i napokon napokon 

(„Nauti“)

- napokon, napokon, manje ljubavnih nego u zbirkama „Pisanje oslobađa“ i „Yves“.

Teško je reći je li pjesnik pronašao ono što je tražio u situacijama prenošenima u motive i pjesničke slike. Ako je uopće i pronašao trunku mira, taj spokoj nije bio u stvarnim situacijama – nego u metafori, koja za njega nije bomba u jeziku niti vatromet značenja, kako se to često ekstatično definira, nego je obična, ravnodušna – istina.

Ivica Prtenjača
Ivica Prtenjača (SCREENSHOT: YouTube)

Jedna od najupečatljivijih alegorija za osakaćenost svijeta je lirska proza „Los“, u kojoj s lirskim subjektom gledamo dokumentarni film o preživljavanju u prirodi, u pjesmi vidimo ono što ne vidimo u filmu; iza hrabrog samotnog avanturista cijeli je bataljun scenskih radnika i vozila, kamermani, osvjetljivači, kuhari, kamioni s krevetima, kutijama zaliha i pećnicama ... U filmu vidimo samo njega kako se obraća kameri, promrzao je i oko usta mu se sledila slina. Mora naći sklonište. U sljedećem kadru nalazi lešinu losa, izrezuje mu sleđenu utrobu i zavlači se unutra, zašiva se iglom i konopom u lešinu, prespava na toplom, živ dočeka jutro, veselo podere šav, spašen je. „Ležim na svom kauču i promatram svu tu inscenaciju, shvaćajući da je život sačinjen od ukopavanja u grobove i od ponovnog buđenja kad producent iz vrućeg kamiona podvikne. Shvaćam da se na dobroj udaljenosti od metafore života u mrtvacu može sasvim pristojno zabavljati i zarađivati (...), shvaćam da se uvijek može dogoditi nešto baš ovakvo, da me netko zareže po trbuhu, useli se, prespava. I sve ostalo.“

Čim dođemo na svijet, dospijevamo u jezik – da parafraziramo Petera Sloterdijka – a taj jezik je laž, jer nije naš jezik, nije jezik koji smo sami odabrali, on nam je nametnut i jedini put da dopremo do istine je u prozoru tišine. Prema Paulu Goodmanu i njegovoj knjizi „Govorenje i jezik“, pisane u obranu poezije, postoji devet vrsta tišine; od kojih je za Prtenjaču značajna šutnja koja obavija sve ono što radimo, bez obzira je li to u samoći ili nečijem društvu, to je tišina potpune predanosti, obuzetosti radnjama koje izvodimo, usredotočenosti na zadatak, šutnja koja omogućuje da čujemo vlastiti glas pa se čini da cijeli svijet šuti zajedno s nama. Tek se iz takve šutnje istina (ili naša istina) može batrgajući probiti rađanjem poetskog jezika neke individue odnosno vlastitog glasa koji ne služi ni za što drugo nego kao jezične ljestve za penjanje nad nerazumljivu buku svijeta. Da bismo vrijednost svijeta vidjeli, moramo se popeti po ljestvama jezika, popeti se gore u bespuća onoga što je zaista vrijedno i tada te ljestve odbaciti i nikada se na njih ne osvrnuti (Ludwig Wittgenstein: "Tractatus logico-philosophicus").

Prtenjačinom novom zbirkom i njenim pjesmama, od čijeg je objavljivanja prošlo dobrih pola godine, nismo toliko, zapravo nismo uopće izloženi u medijima i na društvenim mrežama i to je jedan od dodatnih razloga zašto bi zbirka mogla biti prijemčiva za kakvog tankoćutnog čitatelja podastirući mu mogućnost otkrivanja previđenog poetskog teritorija.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: V.B.Z.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Berlin

    26.10.2021.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Berlin

  2. BEZ ČAROBNIH RJEŠENJA: Svjedočimo ekstremnoj polarizaciji društva

    21.10.2021.

    Lana Bobić

    BEZ ČAROBNIH RJEŠENJA: Svjedočimo ekstremnoj polarizaciji društva

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Nemojte misliti da vas se ne čita i ne prati

    20.10.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Nemojte misliti da vas se ne čita i ne prati

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije