Ta ilustracija simbolizira, u najširem smislu, ono organsko (motivi zemlje/lave i pribora za jelo), uz podlogu svojevrsnog crno-bijelog tkanja. Osim svoje, autorica je osmislila i vizualno rješenje zbirke poezije Alena Brleka, „Sang“ (hdp, 2019.).

U pristupu zbirci, dobro će poslužiti njen okvir odnosno struktura. Već letimičan pogled na Sadržaj, naime, ustanovit će liniju naslova i naslovā ciklusa: kataklizmički „Pred lavu“ tako slijede nešto mekši, ali korespondentni svjetlo, vijest, seizmograf, smetnje i tunel. Upravo ta linija nagovještava stanje koje tridesetak pjesama u zbirci skoro u cijelosti realizira: oksimoronsku tupu napetost, puls katastrofe u “nogama” lirskog subjekta. Katastrofa – kao neka neodređena točka pucanja – je pritom ono što se neprestano valja, što na prostoru pjesme nikad ne eskalira. Iako osjetan kroz cijelu zbirku, taj suspense možda je najizraženiji u dvama središnjim ciklusima, "seizmograf" i "smetnje".

Uzmimo za primjer pjesmu „Noću je hladnije nego vani“ ("seizmograf"):

glasa se kreketanjem. srećom, sa suncem izlaze i / bušači asfalta čija ga tutnja poklopi kao biskupijski / rukav i kreket više nema kamo od ramena. / gledam dugo u bljeskutavu površinu nadajući se / da ću, kako su nas plašili kao djecu, oslijepiti. / danas mi neće pasti teško što nemam prijatelje. / moj svijet je borba na odstojanju strpljiva kao / majka autista. pred kućom se suši blatište i ako im / ne zapleše bjegunački nerv, žabe su ubrzo / calzone za strvinare. // 

*

nešto novog asfalta stiglo je u blizinu, pitam se / koliko su udaljeni najbliži jukebox i biljarnica. / vjetar trijebi bijele grive, pjesme su u inkubaciji. / u kut sobe usisano je stotine bubamara i zadržano na / nedoličnoj hrpetini, ne bojim se, tvrdim da je oko / svetaca uvijek bio roj, a ja nikad nisam pjevala / češće nego zadnjih mjeseci. ali, što mogu / napraviti sami oni koji se stalno mole? (…) grijeh je alkaloid kojem trčim (…) tuđu glazbu neću još čuti. mislim na Piazzija koji je / prešućujući otkriveni Ceres, podigao na najviši nivo / brigu o tajni. 

Ovdje se spomenuti puls katastrofe ostvaruje jukstaponiranjem vanjskog i unutarnjeg plana, upotrebom motiva na pojavnom planu kako bi se pomoću njih izrazila odnosno interpretirala intimna stanja, zahvatio njihov intenzitet. Ipak, taj intenzitet, kao i intenzitet pjesme uopće, prigušuje, to jest, otupljuje se momentom koji slijedi. Unutarnji, kreketavi pritisak subjekta tako zamjenjuje skoro stoički stav (svijet subjekta = borba na odstojanju strpljiva kao majka autista); promišljanje subjekta/sveca/pjesnika pak smjenjuje trijezna misao o Piazziju. Pritom se ranije spomenuti motivi žaba/kreketa odnosno bubamara/roja značenjski usložnjavaju, nivelirajući razine vanjskog/konkretnog i apstraktnog odnosno simboličkog; lijepeći ih u jedan te isti, iščašen no stabilan svijet. 

Petra Rosandić (FOTO: Kritična masa)

Taj svijet – pritom mislim na svijet kao fikcionalni konstrukt zbirke u širem smislu – diže se, dakle, iz zrcala subjekta, iz introspekcije, znatno više nego iz opipljive zbilje. Odnosno, svijet zbirke ima konture zbilje, ali se unutar njih, i – kako je iznad pokazano – pomoću njih, puno posvećenije bavi čovjekom. Zato subjekt, uz prvo lice jednine, često uzima i prvo lice množine – zazivajući uz, primjerice, perspektivu generacije i ljubavnika na rastanku, i perspektivu čovjeka, ako dozvolimo takvo uopćavanje. Dobar primjer je pjesma „Seizmograf“:

grane plešu kao divovske hobotnice. glazba je / ugašena no i dalje se čuje tajni jezik zvučnikā: / laringalno mračan i isprekidan, kao da služi / zamjeranju (…) tako smo im slični. / tečaj potresa, svemira i vulkana na izgrebanoj / audiokaseti. 

Stihovi prikazuju djelić dominantne, već postavljene, atmosfere zbirke, ovdje realizirane motivima potresa i vulkana, kao i smetnji iz zvučnika. Pritom je čovjek – sa svojom tamnijom stranom – definiran kroz gašenje glazbe; zlokobno i uporno zujanje, kao i kroz tektoniku ploča. S druge strane, taj ugođaj negdje je razmekšan životnim zanosom, pa i idealizmom. Stihovi nećemo više ništa osim davati / (…) biramo biti vrtovi na vrhu zgrada / biramo biti svjetlo kao da to demonstriraju, suprotstavljaju košmarnosti grada visine, vrtove i mir. 

Kao što je već spomenuto, setting – u smislu prepoznatljivog društvenog konteksta – u zbirci je prigušen, moglo bi se reći i prerađen. Iako, sudeći prema jeziku, subjekt progovara iz društvenog prezenta, on(a) se neće baviti akutnim problemima društva. Umjesto toga, u spirali misli vraćat će se njegovim opći(ji)m mjestima, poput nervoze i dosade, suženosti vremena i slobode. Potonji se, dakako, mogu čitati i kao momenti konkretnog društva odraženi na duh subjekta, prerađeni u intimne tenzije i tuposti. 

Čitatelj/ica iz 2021. godine, primjerice, lako će povući paralele s aktualnim kontekstom pandemije – kao vremenom specifične atmosfere i konkretnih psihičkih aspekata – iako zbirka zahvaća puno šire. 

Što se settinga tiče, prostor zbirke je ipak nešto konkretniji – zbog morske motivike, skica nekog jugovinskog grada. U svakom slučaju, to je Mediteran (motivi morskih ježeva, sarbuna i sl., kao i neki toponimi): ujedno slikovit i vrlo suptilan, snolik i raspršen rutom putovanja (nismo se sjetili / što poželjeti / posjedovali smo / jedino sebe / kružeći motorom / oko Gibraltara). Taj, vrlo implicitni kronotop – ipak donekle geografski određen – doprinosi atmosferi, onoj tupoj napetosti s početka teksta.

Kao nezaobilazna tema zbirke nameće se i refleksija poezije odnosno jezika. Iako se proces nastanka pjesme, pa i alat riječi – kvalitativno ujednačeno – tematiziraju na nekoliko mjesta zbirke, ovdje izdvajam dio pjesme „Vijest“:

kako zavesti / vazduha u zavjese / raspiriti ga perunom / upijavčiti u teglu / upuhati u jantar / kako zarobiti / vazduha u pjesmu // žumanjkom iz oaze / užarene žlice / kao praćkom u vis / katapultirati plamen / kako da pjesma bude / vatra na stropu // konačno slomiti oblike / dokovitlati do zavjesa / nemirne svemire s ulica / jer vihora nema ako / horda ne drhti // sretan ti rat.

Prema pokazanom, transformacija svemirā s ulice u pjesmu pretpostavlja vazduh koji se može tumačiti kao esencija pjesničkog ili, šire, literarnog teksta. U tom smislu, vatra na stropu označavala bi postavljenu/dovršenu pjesmu s atributima eksplozivnosti, ali i vitalnosti i otvorenosti. U konačnici, motivi vihora i drhtanja horde ekspliciraju odnos unutarnjeg i vanjskog svijeta – pri čemu se potonji ovdje direktnije nego inače upliće u izgradnju pjesme.

A uz metapoetički element, "Vijest" demonstrira i promišljeni ritam zbirke. Uz redovito korištenje asonance i aliteracije, u „Lavi“ se tako često pojavljuje opkoračenje, nižu zvučni glagoli (ljuštiti, vrištati, kasapiti, itd.), upošljava gradacija, a zadnjim stiho(vi)m(a) nerijetko poentira, što doprinosi zvučnom efektu. Usto, ritam realizira i glazbena motivika koja uključuje, primjerice, jukebox, gramofonske ploče i rezonantne kutije. Štoviše, čitav jezični materijal – formiran u efektne pjesničke slike – uz iznad spomenute zahvate, ostvaruje ritam zbirke.

Naposljetku, kvalitete originalnosti i bešavnosti koje sam u uvodu postavila kao uvjete dobre poezije u tekstu sam nastojala potkrijepiti konkretnim argumentima i primjerima. U slučaju zbirke „Pred lavu“ originalnost, dakle, leži u uvjerljivoj perspektivi; u, među ostalim, uzbudljivom tijeku i odjeku introspekcije. Bešavnost, s druge strane, ostvaruju nevidljivi prijelazi između stihova, nizovi koji, iako vrlo uspjeli, ne odaju logiku, šavove svog spajanja. To, recimo za kraj, duguje promišljanju i sadržaja i forme, jedinstvenoj kombinatorici.

Zbog svega ovog, zbirku poezije „Pred lavu“ označila bih kao ambiciozan i domišljen tekst koji svjedoči o novom, pažnje vrijednom autorskom glasu, o poetičkoj širini mlađe domaće pjesničke generacije, ali i nesagledivim mogućnostima pjesničke riječi uopće.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Durieux