Godina je 1981. i iza Joea Strummera, Micka Jonesa, Paula Simona i Toppera Headona je njihov četvrti album, „Sandinista“. Ovaj trostruki album u trajanju od dva sata i 23 minute je apsorbirao žanrove s klupske scene prikazavši ih kao vlastite ideje, istaknuvši time identifikaciju benda s duhom vremena, kao definitivni odmak od Sex Pistolsa, čiji voz je već proš'o, skupa s autodestrukcijom punka, sad već u statusu derutnog rock'n'rolla, koji se pretvorio u turističku pozu s Picadilly Circusa. Autor romana „Zapalite kuću!“, norveški književnik Frode Grytten, u domaćoj je prijevodnoj kulturi otprije poznat po knjizi priča muzikalnog naslova „Pjesma košnice“ i „Medvjed koji teče“, a kako je i svestrana književna zvijezda Jo Nesbo iz Osla zapravo rocker, nikog ne bi trebalo čuditi što je novi Gryttenov naslov zapravo roman o punk-grupi The Clash, onoj koja je čitavom tom svjetonazoru dala težinu, a time i smisao.

Tko je lagao, s kakvim proročanstvima, nije najjasnije ni nakon pročitanih 316 stranica knjige „Slom lažnog proroštva“, HDZ-ovog saborskog zastupnika Gorana Marića. Knjiga je pisana manirom ogorčenog promatrača, a ne pripadnika dobro potkožene saborske (o)pozicije i uopće pripadnika društva koji dosada ničim nije pokazivao da je njegov kritičar. Najmanje je u njoj Marića znanstvenika ili ekonomista od prakse. Čak i kad se skoncentrira na neki problem iz monetarne ili fiskalne politike, autor vrlo brzo završi analizu, ispali neki zaključak i ode dalje. I u tome je, barem kod ovog čitatelja knjige, najviše razočaranja. Nadmoćno je pučki glasnogovornik Marić u ovom rukopisu nadvladao znanstvenika i ekonomista Marića, a zašto je tome tako, to valjda zna samo on. Sve smo to već negdje uglavnom pročitali, daleko bolje i elegantnije sročeno nego kod Marića.

„Mišomor za rođake“, Radenka Vadanjela, knjiga je vrijedna čitanja jer donosi višestruko prožvakanu temu obitelji u suvremenosti u novom paketu; egzistencijalnom i ezoteričnom. Ipak, nakon čak trećega čitanja ovih kratkih priča dojma sam da Vadanjelove rečenice mlitavo vise preko rubova stranica tražeći šansu da budu bolje opremljene ili uređene. Kronično nedostaje erosa koji bi spomenute probleme riješio tako što bi metafore zavadio, a simbole redizajnirao i rekontekstualizirao što bi sigurno povećalo dinamiku teksta i održalo čitatelja budnim. Ovako smo na koncu dobili napola sređen, perspektivni tekst koji ne oduševljava nego opterećuju mislima što se od njega moglo, a nije skrojilo.

Iako se današnjem urbanom piscu stavlja mnogo toga na teret, tipični predstavnik ove vrste prije svega se očito romantičarski naužio života, kojeg je njegov očiti besmisao toliko povezao s umjetnošću da jedno bez drugoga više – i ne ide. Nagledao se taj televizije, nasjedio u kinu i pred videom, poslušao dovoljno muzike da na kraju i nije bitno je li stvarno propustio heroin glavnom prometnicom ili ne... A kako su knjige ionako uvijek bile tu, životno iskustvo jasno mu govori na koje mjesto staviti zarez u Nietzscheove izreke o ženama. Sve ako je i fejk, bit će dobro za imidž. Znat će i da je pisanje neisplativ posao, baš kao i guranje velikih životnih istina čitatelju u lice; Hemingway možda još jest u lektiri, ali nije baš cool. Thompson je više cool; dakako, ako je u pitanju Hunter S...