Na pitanja iz naslova kolega Ive Pukanića, ubijenog u klasičnoj mafijaškoj likvidaciji, Berislav Jelinić, pokušava dati odgovore u štivu koje čitatelja neće ostaviti ravnodušnim i nezadovoljnim ili izdanim po pitanju novih činjenica i podataka o atentatu koji je potresao zemlju. On izvodi zaključak da je atentat najvjerojatnije naručen iz kruga duhanske mafije, stavljajući na vrh te „nevladine organizacije“ Stanka Subotića Caneta i Mila Đukanovića, dok razmatra i scenarije prema kojima je narudžba za atentat mogla doći i izvan duhanske mafije. Tu postavlja i razrađuje teze da je Pukanićeva smrt odgovarala ondašnjem premijeru Ivi Sanaderu i Tomislavu Karamarku.

Čitamo li ga doslovno, „Solar“ ostaje na razini laganog zabavnog štiva o hedonistički nastrojenu, Nobelovom nagradom ovjenčanu šezdesetogodišnjem fizičaru Michaelu Beardu, koji tijekom devet godina dugog razdoblja kroz koje ga u romanu pratimo (od 2000. do 2009.godine) malo-pomalo postaje žrtvom svog različitim užicima sklonog karaktera. Zbog neodgovornog ponašanja u braku, već peti u nizu mu se raspada, a neodgovornost spram vlastita tijela i zdravlja uzrokovala je pretilost i koronarnu bolest koja je u galopirajućoj fazi, baš kao i melanom na njegovu ručnom zglobu. A od takva, neodgovornosti spram samoga sebe i svojih bližnjih, sklonog čovjeka znanstvena javnost očekuje da se pobrine za spas čovječanstva od globalnog zatopljenja.

Prangerov roman je putovanje tamom s jednosmjernom kartom u džepu, kroz koje nas autor vodi napetom pričom o životu glavnog junaka Tome čiju sudbinu pratimo od djetinjstva do današnjih dana. Radi li se o religioznom, duhovnom štivu ili tek o zabavnom, gotovo akcijskom romanu, ovisi o čitatelju, jer roman će svatko protumačiti i doživjeti na svoj način i u skladu s vlastitim uvjerenjima. Ono što pak mogu sa sigurnošću ustvrditi jest da je Eduard Pranger napisao savršenu kritiku naše novije povijesti i društva koje je iz te povijesti rođeno. Prostorima koje naseljavamo danas luta preveliki broj anđela koji više nemaju koga čuvati, da bi na njima cvalo cvijeće izobilja i lagodne dekadencije

Zahvaljujući intrigantnom konceptu te superiornoj tehničkoj izvedbi, prvi roman Luke Bekavca sigurno je jedno od najzanimljivijih i najosebujnijih ostvarenja u duže vremena. Od njega, ipak, ne treba očekivati previše: gotovo da je riječ više o iznimno uspjeloj, razrađenoj i dotjeranoj minijaturi nego li djelu većeg idejnog i sadržajnog zamaha. Naravno, glupo mu je to prigovoriti, jer ono veće ambicije od toga i nema. Ta činjenica, ipak, ograničava njegov konačni doseg. Uzimajući u obzir prosjek naše romaneskne produkcije, riječ je o neuobičajenoj knjizi, odnosno suptilnoj – i uspjeloj - žanrovskoj kombinaciji psiho- i eko-trilera, mysterya i znanstvene fantastike, kratke - ali vrlo zanimljive - radnje te iznimnoj bogatoj opisima i atmosferom. Čitava priča svodi se na slijedeće: apsolventica Marta tijekom ljeta 1999. godine, nedavno nakon reintegracije Podunavlja, odlazi na šestotjedni studijski praktikum u zabačeno baranjsko mjesto Drenje