„Mišomor za rođake“, Radenka Vadanjela, knjiga je vrijedna čitanja jer donosi višestruko prožvakanu temu obitelji u suvremenosti u novom paketu; egzistencijalnom i ezoteričnom. Ipak, nakon čak trećega čitanja ovih kratkih priča dojma sam da Vadanjelove rečenice mlitavo vise preko rubova stranica tražeći šansu da budu bolje opremljene ili uređene. Kronično nedostaje erosa koji bi spomenute probleme riješio tako što bi metafore zavadio, a simbole redizajnirao i rekontekstualizirao što bi sigurno povećalo dinamiku teksta i održalo čitatelja budnim. Ovako smo na koncu dobili napola sređen, perspektivni tekst koji ne oduševljava nego opterećuju mislima što se od njega moglo, a nije skrojilo.

Iako se današnjem urbanom piscu stavlja mnogo toga na teret, tipični predstavnik ove vrste prije svega se očito romantičarski naužio života, kojeg je njegov očiti besmisao toliko povezao s umjetnošću da jedno bez drugoga više – i ne ide. Nagledao se taj televizije, nasjedio u kinu i pred videom, poslušao dovoljno muzike da na kraju i nije bitno je li stvarno propustio heroin glavnom prometnicom ili ne... A kako su knjige ionako uvijek bile tu, životno iskustvo jasno mu govori na koje mjesto staviti zarez u Nietzscheove izreke o ženama. Sve ako je i fejk, bit će dobro za imidž. Znat će i da je pisanje neisplativ posao, baš kao i guranje velikih životnih istina čitatelju u lice; Hemingway možda još jest u lektiri, ali nije baš cool. Thompson je više cool; dakako, ako je u pitanju Hunter S...

Jedna od mogućih interpretacija ovog romana je da se Karakaš dijelom i obračunava s popularnim mitom apolitičnosti, i uništava ga. Mit govori o mogućnosti svrhovitog egzistiranja apolitičnog ljudskog bića koje ignorira društveni kontekst i stvari koje se događaju oko njega. Je li takav osobni modus operandi pravedno usporediti s guranjem glave u pijesak, ili je to nešto blaži životni koncept – nedosanjani san o čovjeku kao autonomnom i neokaljanom entitetu, koji nikad nema stvarne potrebe proviriti kroz prozor i pokušati nešto promijeniti? No, taj mit se možda slama i u ovoj priči, i očigledno je problematičan, jer kad-tad svo to neznanje, izbjegavanje ili ignoriranje prošlosti i sadašnjosti dolazi na naplatu.

Knjiga „Mala povijest“ na tragu je povezivanja poetičkog i političkog. Ammiel Alcalay rođen je 1956 godine, američki je pjesnik, znanstvenik, kritičar, prevoditelj i prozaik. Pripada prvoj generaciji Amerikanaca, sin je sefardskih Židova. U istraživanjima se bavi odnosom politike i poezije, a u svojim brojnim knjigama i radovima ponajviše tematizira problematiku Bliskog Istoka. Upravo zato što pripada prvoj generaciji Amerikanaca, kod njega je uvijek prisutna potreba da čuje glasove onih koji dolaze iz drugih dijelova svijeta, jer želi imati bolji uvid i stvoriti pluralnu kolektivnu memoriju koja oponira dominantnom izolacionizmu. Ova knjiga jeste angažirana, ona je podrivanje tzv. velike povijesti u kojoj nema glasova pjesnika, niti mnogostrukosti perspektiva.