Mladić odrastao na Zelengori i podno Maglića, rođen u Foči, već je zarana dobio potporu svoje bake i majke da bude drukčiji i stoga su sva ona opća mjesta žene, obitelji i doma iz bosanske pjesme, književnosti i kinematografije, poput jufke, pite, jordamljenja, šivanja dimija i kovanja konja, nadograđene svijetom u kojem supostoje fragmenti Očenaša, mitovi i legende, stihovi despota Stefana Lazarevića, kao i arthouse pladanj s atribucijama na redatelje Tarkovskog, Jodorowskog... Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij u kojem možemo pronaći i dječju i fantastičarsku književnost, kao i ljubavnu poeziju. Vrećo je pronašao svoju bazu u globalnom izričaju postmodernog šamana koji je prepoznat svugdje gdje god se pojavi, a kod kuće cijenjen, ali i osporavan i zlonamjerno napadan.

Ovo je istinski književni dragulj, proza puna strasti i duha, te tople, blage sjete i nostalgije, ali nimalo pretenciozna niti patetična, od autora sposobnog za dubinski uvid u ljudsku psihu te hrabrog u pokušaju iznalaženja odgovora na poneko od tzv. konačnih pitanja. Svojim naslovom roman Emila Hakla, „O roditeljima i djeci“, pomalo zaziva Vieweghovu uspješnicu „Odgoj djevojaka u Češkoj“, ali dodirnih točaka među tim romanima gotovo i nema, a Haklovo štivo je uspjelije i dojmljivije. Kratki roman u cijelosti se odvija tokom jedne tople ljetne večeri, koju 71-godišnji otac Ivan i 42-godišnji sin Jan Beneš provode šetajući ulicama Praga i razgovarajući o mnogočemu što ih spaja i razdvaja, grize i tlači, muči i opterećuje - o svojim i tuđim životima, svojim i tuđim ženama, o razorenim iluzijama, izgubljenim nadama, o stvarnosti, mašti, ljubavi, snovima, politici, alkoholnim pićima, bolesti, smrti, pa čak i o prizivanju duhova…

Francuski pisac Raymond Queneau u nas je prvenstveno poznat kao autor predloška za najdugovječniju kazališnu predstavu „Stilske vježbe“, koju već dugi niz desetljeća neumorno izvode Pero Kvrgić i Lela Margitić. No, bolji poznavatelji francuske književnosti Queneaua pamte i po kultnome romanu „Zazie u metrou, ali i kao osnivača takozvane Radionice potencijalne književnosti (OuLiPo). Radi se o skupini osnovanoj 1960. godine koja je okupljala pisce s ciljem iskušavanja novih, inovativnih tehnika u stvaranju književnih tekstova, u svrhu razbijanja književnih konvencija i proširivanja mogućnosti literarnog izričaja, na jezičkom, strukturalnom, narativnom i stilskom planu. Queneauaov roman „Modri cvijetak“ izvorno objavljen 1965. godine izraziti je predstavnik takve inovativne, eksperimentalne poetike, krajnje nekonvencionalan roman prepun igara riječima, miješanja sna i zbilje, jezičnih dvosmislica, kalambura, neologizama.

Za one koji ga ne poznaju, recimo da je heretik u papučama, koji se nikad nije skrivao iza autoriteta katedre, već je izdašnom retorikom i načitanom polifonijom oživljavao duh mediteranske agore i uspješno ga prenio na pograničnu zonu srednjoeuropske kulture. U nacionalističkim previranjima sedamdesetih, u vrijeme kad je – tako kažu! – zarez na pogrešnom mjestu donosio ozbiljne penale, Igor Mandić je svojom spremnošću za okršaj na bjelini papira postao simbolom za instituciju javnog intelektualca i čovjeka od pera. Nađeno među Mandićevim koricama se ne zaboravlja, znaju svi koji su čitali „Prijapov problem“ ili esejistiku koja je nastajala u sinkronoj konkurenciji sa žanrovskim provokacijama, a sada je tu „Praskozor(je) u suton naših dana“, nova knjižna zbirka eseja najnašiljenijeg „prgavca“ među intelektualcima.