Umjesto da se okreće u grobu, Tuđman se, kroz garniture svojih tihih ili glasnih sljedbenika, prevrće na vlasti! – na taj bi se način dala sažeti ideja završne dionice Čulićeve knjige, izložena takvom jasnoćom i argumentacijskom uvjerljivošću da će osjetljivije hrvatske dušice, pogotovo one što se ne smatraju zadriglim domoljubima, nego si utvaraju decentne oblike patriotskih čuvstava, vjerojatno zaboljeti stomak. Predanu skrb nad političkom ostavštinom Velikog izumitelja hrvatske države autor pritom ne pripisuje samo desnici i HDZ-u, niti ionako smušenome folklornom projektu „retuđmanizacije“ koji propagira Tomislav Karamarko, već gotovo kompletnoj današnjoj političkoj sceni, uključujući aktualnu vlast Zorana Milanovića i Ive Josipovića.

Na pitanja iz naslova kolega Ive Pukanića, ubijenog u klasičnoj mafijaškoj likvidaciji, Berislav Jelinić, pokušava dati odgovore u štivu koje čitatelja neće ostaviti ravnodušnim i nezadovoljnim ili izdanim po pitanju novih činjenica i podataka o atentatu koji je potresao zemlju. On izvodi zaključak da je atentat najvjerojatnije naručen iz kruga duhanske mafije, stavljajući na vrh te „nevladine organizacije“ Stanka Subotića Caneta i Mila Đukanovića, dok razmatra i scenarije prema kojima je narudžba za atentat mogla doći i izvan duhanske mafije. Tu postavlja i razrađuje teze da je Pukanićeva smrt odgovarala ondašnjem premijeru Ivi Sanaderu i Tomislavu Karamarku.

Čitamo li ga doslovno, „Solar“ ostaje na razini laganog zabavnog štiva o hedonistički nastrojenu, Nobelovom nagradom ovjenčanu šezdesetogodišnjem fizičaru Michaelu Beardu, koji tijekom devet godina dugog razdoblja kroz koje ga u romanu pratimo (od 2000. do 2009.godine) malo-pomalo postaje žrtvom svog različitim užicima sklonog karaktera. Zbog neodgovornog ponašanja u braku, već peti u nizu mu se raspada, a neodgovornost spram vlastita tijela i zdravlja uzrokovala je pretilost i koronarnu bolest koja je u galopirajućoj fazi, baš kao i melanom na njegovu ručnom zglobu. A od takva, neodgovornosti spram samoga sebe i svojih bližnjih, sklonog čovjeka znanstvena javnost očekuje da se pobrine za spas čovječanstva od globalnog zatopljenja.

Prangerov roman je putovanje tamom s jednosmjernom kartom u džepu, kroz koje nas autor vodi napetom pričom o životu glavnog junaka Tome čiju sudbinu pratimo od djetinjstva do današnjih dana. Radi li se o religioznom, duhovnom štivu ili tek o zabavnom, gotovo akcijskom romanu, ovisi o čitatelju, jer roman će svatko protumačiti i doživjeti na svoj način i u skladu s vlastitim uvjerenjima. Ono što pak mogu sa sigurnošću ustvrditi jest da je Eduard Pranger napisao savršenu kritiku naše novije povijesti i društva koje je iz te povijesti rođeno. Prostorima koje naseljavamo danas luta preveliki broj anđela koji više nemaju koga čuvati, da bi na njima cvalo cvijeće izobilja i lagodne dekadencije

Zahvaljujući intrigantnom konceptu te superiornoj tehničkoj izvedbi, prvi roman Luke Bekavca sigurno je jedno od najzanimljivijih i najosebujnijih ostvarenja u duže vremena. Od njega, ipak, ne treba očekivati previše: gotovo da je riječ više o iznimno uspjeloj, razrađenoj i dotjeranoj minijaturi nego li djelu većeg idejnog i sadržajnog zamaha. Naravno, glupo mu je to prigovoriti, jer ono veće ambicije od toga i nema. Ta činjenica, ipak, ograničava njegov konačni doseg. Uzimajući u obzir prosjek naše romaneskne produkcije, riječ je o neuobičajenoj knjizi, odnosno suptilnoj – i uspjeloj - žanrovskoj kombinaciji psiho- i eko-trilera, mysterya i znanstvene fantastike, kratke - ali vrlo zanimljive - radnje te iznimnoj bogatoj opisima i atmosferom. Čitava priča svodi se na slijedeće: apsolventica Marta tijekom ljeta 1999. godine, nedavno nakon reintegracije Podunavlja, odlazi na šestotjedni studijski praktikum u zabačeno baranjsko mjesto Drenje

Nema tome dugo. Prije točno mjesec dana, u riječkoj je "Molekuli" javnosti predstavljena zbirka kratkih priča "Velika smeđa fleka" Daniela Radočaja iz Pule. Prije par godina, Daniel me zamolio da mu napišem osvrt za taj, tada još uvijek rukopis. Rukopis je na moje veliko veselje postao knjigom, a moj osvrt predgovorom. Čitajte Daniela, vrijedi! Radočajevi likovi su pak ljudi koje susrećemo i pozdravljamo na cesti. Njegovi smo likovi mi, pa i on sam. Ljudi koji su rođeni u nekim manje-više normalnim okolnostima i u njima odrastali, a onda su nenadano preko noći postali sirotinjom i to višestrukom. Cijelo vrijeme naši antijunaci imaju potrebu za bijegom od stvarnosti pa to i čine svatko na svoj način. Netko se utapa u alkoholu, netko i fizički bježi u potrazi za mirnim mjestom, a netko pak je suicidalan pa bježi zauvijek ostavljajući za sobom trag sazdan od upitnika! Jer, kako god, vrijeme čovjeka oduvijek gazi i ne može mu se pobjeći