Na kakav zaključak upućuje najnoviji slučaj hrvatske šutnje – fenomena koji stoljećima prati najveće nevolje ovdašnje radno-aktivne čeljadi? Budući da je Josip Manolić zagazio u 95-tu, SDP i HDZ u svojim kuloarima već udružuju snage da se na njegove memoare, „Politika i domovina“, obruše čim njezinoga autora pokopaju na Mirogoju. Do tada, prešućivanje značajnoga svjedoka dvaju Jugoslavija i dviju Hrvatski trebalo bi emitirati poruku da je Manolić tričarija, nedostojna prevažnoga političkoga truda okrenutoga beskonačnoj budućnosti Države... Istina je, pak, da dio njih – i takvi su najbrojniji - od lijenosti nije ni otvorio debelu knjigu od 400 stranica. Neki je nisu taknuli od straha. Trećima koji su „Domovinu i politiku“ pročitali u najdubljoj intimi, zastaje kost u grlu... „Politika i Domovina“ ne mora se nikada pročitati na Markovom trgu, ali će je Sarajevo dobro upamtiti.

Godina je 1981. i iza Joea Strummera, Micka Jonesa, Paula Simona i Toppera Headona je njihov četvrti album, „Sandinista“. Ovaj trostruki album u trajanju od dva sata i 23 minute je apsorbirao žanrove s klupske scene prikazavši ih kao vlastite ideje, istaknuvši time identifikaciju benda s duhom vremena, kao definitivni odmak od Sex Pistolsa, čiji voz je već proš'o, skupa s autodestrukcijom punka, sad već u statusu derutnog rock'n'rolla, koji se pretvorio u turističku pozu s Picadilly Circusa. Autor romana „Zapalite kuću!“, norveški književnik Frode Grytten, u domaćoj je prijevodnoj kulturi otprije poznat po knjizi priča muzikalnog naslova „Pjesma košnice“ i „Medvjed koji teče“, a kako je i svestrana književna zvijezda Jo Nesbo iz Osla zapravo rocker, nikog ne bi trebalo čuditi što je novi Gryttenov naslov zapravo roman o punk-grupi The Clash, onoj koja je čitavom tom svjetonazoru dala težinu, a time i smisao.

Tko je lagao, s kakvim proročanstvima, nije najjasnije ni nakon pročitanih 316 stranica knjige „Slom lažnog proroštva“, HDZ-ovog saborskog zastupnika Gorana Marića. Knjiga je pisana manirom ogorčenog promatrača, a ne pripadnika dobro potkožene saborske (o)pozicije i uopće pripadnika društva koji dosada ničim nije pokazivao da je njegov kritičar. Najmanje je u njoj Marića znanstvenika ili ekonomista od prakse. Čak i kad se skoncentrira na neki problem iz monetarne ili fiskalne politike, autor vrlo brzo završi analizu, ispali neki zaključak i ode dalje. I u tome je, barem kod ovog čitatelja knjige, najviše razočaranja. Nadmoćno je pučki glasnogovornik Marić u ovom rukopisu nadvladao znanstvenika i ekonomista Marića, a zašto je tome tako, to valjda zna samo on. Sve smo to već negdje uglavnom pročitali, daleko bolje i elegantnije sročeno nego kod Marića.

„Mišomor za rođake“, Radenka Vadanjela, knjiga je vrijedna čitanja jer donosi višestruko prožvakanu temu obitelji u suvremenosti u novom paketu; egzistencijalnom i ezoteričnom. Ipak, nakon čak trećega čitanja ovih kratkih priča dojma sam da Vadanjelove rečenice mlitavo vise preko rubova stranica tražeći šansu da budu bolje opremljene ili uređene. Kronično nedostaje erosa koji bi spomenute probleme riješio tako što bi metafore zavadio, a simbole redizajnirao i rekontekstualizirao što bi sigurno povećalo dinamiku teksta i održalo čitatelja budnim. Ovako smo na koncu dobili napola sređen, perspektivni tekst koji ne oduševljava nego opterećuju mislima što se od njega moglo, a nije skrojilo.