Osim toga i dalje je prisutna snažna socijalno-društvena analitičnost i kritičnost, a što su osnovne značajke njegova cjelokupnog književnog stvaralaštva. Ipak, u odnosu na, primjerice, romane „Kuća njene majke“ ili „Nedjeljni prijatelj“, Pavičić je u novome romanu pri ukazivanju na aberacije aktualiteta puno suptilniji, posreduje ih s puno manje izravnosti, implicitno, sitnim detaljima oslikavajući uočene probleme on društvenu kritičnost čini dodatnim slojem koji obogaćuje rukopis umjesto da na njemu strši, kao što je ponekad to znao biti slučaj. 

U zadnje vrijeme preplavljeni smo brojnim rukopisima domaćih autora koji pripadaju žanru krimića, trilera, noira. Iako i Pavičićev novi roman jednim dijelom pripada tom korpusu (ali je ponajprije ipak psihološki roman), od većine tih rukopisa Pavičićevo se djelo ipak razlikuje. Pretežiti dio spomenutih romana, naime, pisan je po whodunit obrascu, s inicijalnom situacijom ubojstva na koju se nadovezuje proces istrage, naznaka nekoliko mogućih počinitelja i konačno, manje ili više predvidljivo, razotkrivanje počinitelja. Kod Pavičićeva romana to nije slučaj jer već na samom početku čitatelj spoznaje da je glavna junakinja otrovala svoju svekrvu i da je na odsluženju zatvorske kazne, a što je pozicija iz koje se priča račva u dva smjera, u smjeru retrospekcije ali i u smjeru futura. Na taj način autor dočarava širu sliku o junakinji i njenoj životnoj putanji, te osim što nas upoznaje s razvojem situacije koja je inicijalnoj zatvorskoj poziciji i ubojstvu prethodila te opisuje stvarnost njezine zatvorske svakodnevice, on priču razvija i u smjeru budućnosti prezentirajući i junakinjin postzatvorski život.

Pavičićeva nakana kao da je bila upozoriti da je dovoljna jedna mala sitnica, jedan pogrešan korak, da se cijeli jedan život iz temelja promijeni i jedan intimni svijet uruši (FOTO: sanjamknjige,hr)

Pritom prikaz te životne putanje obogaćuje brojnim drugim sastavnicama koje od razvoja same glavne fabularne linije povezane s ubojstvom i kaznom nisu ništa manje bitne, a bez kojih bi cjelovitost slike bila bitno umanjena. To se prvenstveno odnosi na okolnosti koje do zločina dovode – ekonomska kriza zbog koje je junakinjin suprug primoran na izbivanje i svekrvina bolest – i jednu sasvim normalnu prosječnu ženu na koncu učine ubojicom.

Pavičićeva nakana kao da je bila upozoriti da je dovoljna jedna mala sitnica, jedan pogrešan korak, da se cijeli jedan život iz temelja promijeni i jedan intimni svijet uruši (a što autor još podebljava i prikazom sudbine oca junakinjina supruga). Osim toga Pavičić ukazuje i poziva na osvješćivanje kompleksnosti i višedimenzionalnosti pojma krivnje, implicirajući sklonost osuđivanju i krvoločnost u većinskoga puka. No, pritom se ne usteže prokazati i medije čiji su manipulativni postupci dijelom krivi za takvo ponašanje mnogih među nama.

Vrlo uvjerljiva psihologizacija glavne junakinje nadaje se najdojmljivijom sastavnicom romana; svi događaji posredovani su iz junakinjine vizure pri čemu čitatelj detaljno prati razvoj njene ličnosti te detektira utjecaj malograđanske sredine u kojoj odrasta i koja je oblikuje u smjeru neiskakanja iz tradicionalnog obrasca koji zasnivanje obitelji vidi kao imperativni cilj svake žene. Međutim, nakon što je taj cilj ostvaren ironija upliće svoje prste poigravajući se sudbinom, pa obitelj od idile postaje zatvorom, tamnicom. Junakinja se osjeća zatvorenicom u svim komornim prostorima tijekom života, od suživota s majkom mentalitetne skučenosti uma ona bježi u suprugovu obiteljsku kuću gdje ju nesretne okolnosti i prisiljenost na brigu o bolesnoj svekrvi ponovo utamničuju, da bi na koncu doživjela stvarno zatvorsko utamničenje, nakon kojega ni bijeg na otok ne predstavlja istinsko oslobođenje već tek nastavak svojevrsna trpljenja života koji je nepovratno skrenuo u neželjenom smjeru.

U romanu se Pavičić obilato bavi arhitekturom, a osim što te motive koristi u metaforizacijske svrhe, njima se koristi i pri detektiranju (de)evolucijskih mijena koje je Splitu donijela deindustrijalizacija, pri čemu se vrlo znakovitom pokazuje upečatljiva epizoda junakinjina doživljaja grada nakon trinaestogodišnjeg boravka u zatvoru, a nije izostalo ni podsjećanje na ratne deložacije „nepoćudnih etničkih elemenata“. Tako se „Žena s drugog kata“ na neki način ispostavlja svojevrsnim kompendijem Pavičićevih tematskih preokupacija, ali obrađenih na dosad najkvalitetniji način, pa čak i uz dodatak nekih novih, kao što su odnos turizma i urbanističkih promjena te kuhanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina