Činjenica da se Rimokatolička Crkva specijalizira za duhovne servicije stanovništvu, ne znači da je lišena vražje pohlepe prema ovozemaljskom blagu - iste one neutažive gladi koja je u 16. stoljeću izazvala šizmu reformacije. Ako se išta naučilo iz epohe u kojoj se vjerska elita kompromitirala lomačama za ljude i znanstvene inovacije, to nije skromnost materijalnoga grabeža, nego savršenije računovodstveno i knjigovodstveno zataškavanje. Ipak, u svakoj europskoj zemlji, barem otprilike, zainteresiranoj javnosti dostupna je suma koja prezentira bogatstvo RKC. U Hrvatskoj, pak, poneka iskrica iz njezine pokretne i nepokretne imovne izbije u medije samo u skandalu oko vlasničkih prava, poput „slučaja Dajla“ 2010.

MATEMATIKA VJERE: Imamo konačnu cifru kojom porezni obveznici plaćaju vatikanske sporazume

U takvim uvjetima, dvije mlade istraživačice, Ana Benačić i Jelena Miloš, upustile su se u ekspediciju po birokratskim stranputicama državno-crkvenoga braka koji fiskalno i parafiskalno parazitira na populaciji hrvatskih terena, ne pitajući za religijska uvjerenja i naciju, kamo li za klasu i socijalno stanje. Njihova kratka studija „Financiranje Katoličke crkve u Hrvatskoj“, ovih je dana publicirana u sarajevskom zborniku „Sekularnost i religija BiH i regija“, koji samim naslovom svjedoči da politički Balkan – bez obzira na svoje kočoperne mačizme - nije u stanju živjeti bez utješnoga milovanja Magna Mater, zvala se ona Partija ili Crkva. Hrvatska je specifičnost da lukavstvom prednjači u trikovima koji politički omiljenu religiju HDZ-a i SDP-a (poslušajmo samo raznježene kršćanske provale Zorana Milanovića posljednjih dana) tetoše pod verbalnom drekom deklarativnih načela sekularnosti. Kako? Zna se: po dobroj staroj tradiciji namjernoga propusta kojega je moguće pripisati nevinom neznanju i maloumnosti (jer blago neznalicama, njihovo je carstvo nebesko), ne čineći što je Ustavom obećano i što bi moralo biti. Umjesto da postavi branu klerikalnoga petljanja u svjetovne egzistencije, Država je dobrovoljno, šutke (ali „zna se“ poput omerte) otvorila golemi prostor crkvene samovolje i slobode u pohodu na financijsku žetvu. Dogodila se fantastična stvar, kako signalizira istraživački dvojac: dok je Crkva, vrlo znalački, centralizirala svoj interni menadžment, ukidajući feudalno-agrarnu osnovicu prikupljanja i distribucije rastućih prihoda, država bojkotira vlastitu kontrolnu obavezu - koja je u internetskoj kulturi lakša nego ikad - raspršivši izvještaje o njihovim izvorima, količini i oblicima po bezbrojnim, teško dostupnim bazama podataka svojih nadležnih ustanova.

FINANCIJSKI 'KRVOTOK': Može li Crkva bez novca poreznih obveznika?

Neviđeno strpljenje je utrošeno u malu studiju o financiranju vladajuće religijske organizacije u Hrvatskoj: višemjesečno dopisivanje s dvedesetjednim županijskim uredom, kopanje po registru Trgovačkoga suda u kojemu je identificirano 2.038 crkvenih poduzeća (nisu se upuštale u dioničke uloge i dividende Crkve u svjetovnim kompanijama), potraga za ugovorima i njihovim sitno pisanim aneksima, tužbe zbog uskraćivanja traženih informacija... Najteži se okršaj vodio s Fondom za naknadu oduzete imovine koji je nekretninsko preobilje RKC u Hrvatskoj zaštitio otvorenim odbijanjem davanja obavijesti te Ministarstvom pravosuđa, koje još uvijek, nakon gotovo godinu i pol dana, nije ustupilo drugostupanjske odluke o povratku imovine Crkvi. 

To je shvatljivija sigurnost kojom su crkveni autoriteti ignorirali obvezu hipnotički opjevane „transparentnosti“.

JE LI SUSJEDU TRAVA ZELENIJA: Kako se financira crkva u EU?

Hrvatska biskupska konferencija, ni pravne osobe Katoličke crkve kojima je ona osnivač, nisu tijela javne vlasti“, poručio je biskup Josip Mrzljak, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama kada je zamoljen da pojasni neke pojedinosti iz računovodstvene stavke koja je, kao izdatak, ugurana u rubriku „karitativna djelatnost Crkve“. Ukratko, novac kojemu Josip Mrzljak, zajedno sa svitom svojih crkvenih činovnika duguje progres crkvenoga trezora i bezbrižnost osobne birokratske egzistencije, ne uključuje nikakvu uzvratnu obvezu - čak ni moralnu - unatoč moraliziranju o svemu i svačemu kada je riječ o svjetovnom opstanku bez mantije. 

STJEPAN MESIĆ ZA LUPIGU: Nezgodno je da Crkva od zločinačke vlasti dobiva novac

Naime, dvije istraživačice zatekle su se u svijetu tajkunskih korporacija u dvije potrošačke varijante. Jedna raspiruje konzumersku potrebu za Duhom Svetim, koji olakšava duševne muke krupnih, ali nesretnih potrošača, dok svjetovna inačica niže samoposluge za stvarne i izmišljene prehrambene potrebe. Jedna je upravo u naletu bankarske i kamatne konsolidacije svoga kapitala, druga – primjerice Todorićeva - još trči po terenima za zajamčenim dotokom gotovine. Kao neusporedivo starija i domaćija, RKC savršeno je zadovoljna svojim inertnim teritorijalnim fundusom prošlih epoha. Pokazuje to nužnost pravno-vlasničkoga povratka na staro koji se moderno, od 1991., naziva „denacionalizacijom“. Termin je eufemizam za tragediju da Hrvatska prihvaća status viševjekovnoga dužnika prema crkvenim filijalama na svojem teritoriju - dugovanje koje se počelo zbrajati, ne samo slomom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom titoizma, već od ukidanja tlake 1848., a u nekim slučajevima - od Marije Terezije i Josipa II. 

PLATILI STE, GLEDAJTE: Objavljujemo ono što Crkva zove "financijskim izvještajima"

Kako Benačić-Miloš otkrivaju, na kocki su čak svojedobna imanja Pavlinskoga reda. Dodijeljena u Srednjem vijeku, da se malo podsjetimo, kao naturalna plaća samostanskom osoblju za nastavni rad s djecom, oduzeta su u drugoj polovici 18. stoljeća, kada je Njegovo Veličanstvo habsburške dinastije pavlinskim prosvjetarima, zahvalivši im se na dotadašnjem trudu, uručilo otkaz kao zastarjelom i ostarjelom kadru. Posve klasični postupak poslodavca koji, zbog novih ekonomskih trendova, otpisuje naraštaj „druge životne dobi“, Crkvi nikako nije prihvatljiv. Manje-više za Pavline, ali je srednjovjekovni ugarsko-hrvatski donatorski sustava od Isusovih beskućnika, bezemljaša i prosjaka, učinio je bezbrižnu služinčad na neotuđivim zemljoposjedima.

VJERSKA (PRO)RAČUNICA: Crkva lani dobila rekordni iznos love, više nego od Sanadera!

Istina, u 21. stoljeću ne inzistiraju na feudalnoj formi nekretnine koja traži kmetsku obradu da bi se unovčila na najbližem tržištu. Preteški je to posao za klerike, sada naviknute na pametovanje iz fotelja, kurija, biskupskih dvora, prvostolnica, župnih ureda – tek ponekim simbolom i odjećom različite od državne braće na Markovom trgu.

Štoviše, više nije u pitanju ni teritorijalna rekonstrukcija crkvenih vlastelinstava, nego povijesno-pravni razlog za ubiranje super-modernoga keša. U naturalnoj formi, naime, Crkvi je do sada, službeno i evidentirano, vraćeno milijun hektara poljoprivrednoga tla i gomila nekretnina vrlo visoke tržišne potražnje. Ne ulazeći u potajne operacije povrata, ako je suditi po zagrebačkom Kaptolu i ispod Kaptola, riječ je o domovinskim prostranstvima koja se daju u najam, pa je nekoć najveća feudalna korporacija, danas jedan od najkrupnijih rentijera i svakako vodeća instanca teritorijalnoga suvereniteta Hrvatske. Osuvremenjavanje RKC u Hrvatskoj dovelo je do zakulisne nevidljivosti njezinoga zlatnoga teleta: budući da se mora više baktati sa psovkama, štrajkovima i pobunama svojih kmetova, novci sami od sebe kapaju na račune biskupija i nadbiskupija... 

PROSVJED PROTIV VATIKANSKIH UGOVORA: Maknite svoje šapetine s javnog novca!

U povijesno nagomilanom dugu, po svojoj prilici, čami prešućeni razlog da Hrvatska ne može primijeniti njemački sistem: porez u korist RKC kojega plaćaju samo deklarirani katolici. I obratno: kada se u Banskim dvorima pojavi takva inicijativa, bit ćemo sigurni da se makar u jednoj stavki smanjila hrvatska državna zaduženost.

Po korporacijskoj naravi poduzetničkoga entiteta, doista je privatna stvar Crkve koliki je njezin rentijerski urod i kako ga dijeli među svojim biskupima, kanonicima i župnicima, svojim školama i izdavačkim kućama, umirovljenim svećenicima i aktivnim ideolozima-teolozima. Ali klero-tajkunskom vlasniku poslovnih prostora, gostionica, trgovina, hotela, cesta, turističkih agencija, rezidencijalnih četvrti i stambenih naselja, pripisana je društvena neophodnost koju je teško shvatiti u vremenima cvjetajućih egzaktnih i eksperimentalnih prirodnih znanosti. Uz nešto „delinkventnih“ izuzetaka, crkvenu inteligenciju nikada nisu zanimale. Zato portfelju pod stavkom „denacionalizacija“ (koja vapi za pomnijom analizom) valja dodati iznose kojima pojedina ministarstva iz sfere tzv. društvene nadgradnje - fondove i agencije - svaki za sebe plaćaju Crkvi za aktualne usluge bez kojih se navodno nikako ne može u sekularnoj zajednici: u održavanje njezinih bogomolja, časopisa, udžbenika, glazbenih koncerata, jubileja, u konačnici - vjeroučitelja u svjetovnim klupama. Od potpisivanja Vatikanskih ugovor do 2014., tvrdi istražiteljski par Benačić-Miloš, samo Ministarstvo obrazovanja udijelilo je Crkvi 3,6 milijardi kuna, lišavajući je bilo kakvoga ovozemaljskoga troška u održavanju vlastitoga radnoga mjesta koji je definiran kao crkveni oltar. 

BIJEG PASTVE: Više od 200.000 Nijemaca napustilo Katoličku crkvu

Mukotrpno prikupljene brojke raporta Benačić-Miloš samo su odškrinule prozorčić neuspjeha moderne sekularnosti u jednoj od novih balkanskih država. Ipak, nastavljačima svoga putovanja dale su mnoštvo putokaza prema mjestima gdje se zbiva koitus Markovoga trga sa celibatskim bratstvom Kaptola. Hoće li itko krenuti njihovim stopama dok se naraštaji odgajaju da slijepo vjeruju religijskim autoritetima? Hoće. Tako barem podučava povijest, koja se u Hrvatskoj vraća i ponavlja zahvaljujući upravo neutaživoj potrebi RKC za širenjem svojih posjedničkih prava. Jednoga dana podivljat će tajkunska korporacija Todorićeve vrste, istovjetnih feudalnih, vlastelinskih i rentijerskih ambicija. Pa kome opanci, kome obojci, rekli bi kmetovi koji su motikom i plugom održavali grandioznu kuću njezinih uhljeba. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fondacija Centar za javno pravo