Nesvakidašnja slika Praga u samo jednoj ljetnoj noći
Emil Hakl 58-godišnji je ugledni češki pisac, autor većeg broja književnih djela (knjige za djecu, kratke priče, zbirke poezije i romani), ali dosad najveći uspjeh i širu zapaženost u europskim okvirima ostvario je romanom „O roditeljima i djeci“ (roman je 2002. godine ovjenčan nagradom Magnesia Litera, a po njemu je 2008. godine Vladimir Michalek snimio od publike i kritike odlično primljen film).
Svojim priručničkim naslovom Haklov roman pomalo zaziva Vieweghovu uspješnicu „Odgoj djevojaka u Češkoj“, ali dodirnih točaka među tim romanima gotovo i nema (ako zanemarimo da se dio fabule Vieweghova romana odvija na hrvatskoj obali, a Hakl u romanu često spominje Zagreb, o čemu nešto više kasnije) – Vieweghov roman postmodernistički je razbarušeni narativ često na rubu karikature i farse, dok je Haklovo štivo puno konvencionalnije ispripovijedano, ali je po sudu ovoga čitatelja uspjelije i dojmljivije.
„O roditeljima i djeci“ je najvećim dijelom dijaloški koncipiran kratki roman s radnjom koja se u cijelosti odvija tokom jedne tople ljetne večeri, koju 71-godišnji otac Ivan (umirovljeni znanstveni radnik koji penziju podebljava honorarnim radom kao vodič u zoološkom vrtu) i 42-godišnji sin Jan Beneš (a što je inače i pravo ime autora, i čime tekst poprima (pseudo?)autobiografske konotacije) provode šetajući ulicama Praga i razgovarajući o mnogočemu što ih spaja i razdvaja, grize i tlači, muči i opterećuje - o svojim i tuđim životima, svojim i tuđim ženama, o razorenim iluzijama, izgubljenim nadama, o stvarnosti, mašti, ljubavi, snovima, politici, alkoholnim pićima, bolesti, smrti, pa čak i o prizivanju duhova… da bi, kako noć otkida od večeri, oni bar djelomično umanjili emocionalnu barijeru koja ih razdvaja, te dosegnuli viši stupanj bliskosti u odnosu na početno stanje osjetne međusobne otuđenosti.
Emil Hakl donosi uvid u dva različita života i karaktera, ali i nesvakidašnju sliku Praga, te svojevrstan hommage Joyceu i njegovu „Uliksu“ (FOTO: Wikimedia/Siderro)
No, kao što je autor svoj roman in medias res postupkom otvorio, tako ga i pomalo naprasno zaključuje, uz otvoreni kraj antiklimaksa i bez konačnog razrješenja njihovih (neelaboriranih) razmirica, ali ipak uz smanjenu razinu njihove međusobne ogorčenosti. Jer, čini se da su ipak učinili prvi korak ka dosezanju veće razine razumijevanja jer su obojica krenuli smjerom pomirenja sa nesavršenostima svijeta, ali i samih sebe, a što je upravo ona točka koja ih međusobno povezuje i čini sličnima, i zbog čega u skorašnje pomirenje i konačnu visoku razinu prisnosti nema razloga sumnjati.
Emil Hakl je vrlo vješt u ocrtavanju psiholoških profila aktera svoje priče koje dijaloški karakterizira, sina prikazujući kao puno suzdržanijeg i prilično plahog, ali i inteligentnijeg od oca koji je izrazito blagoglagoljiv, ali i vedrijeg duha. Osim što donosi uvid u dva različita života i karaktera, roman donosi i nesvakidašnju sliku Praga, a njihovo lutanje gradom svojevrstan je hommage Joyceu i njegovu „Uliksu“. Međutim, Haklov dvojac ne krstari itinererom turističkoga Praga već otac i sin zaobilaze poznate gradske atrakcije te vijugaju zabačenim praškim ulicama, od jedne do druge kavane, krčme, pivnice… i u svakoj od tih maliganskih postaja, osim što ponešto i popiju, također i s nekim popričaju, pa osim u životnim pričama i iskazima glavnoga dvojca, čitatelj uživa i u njihovim susretima s mnogim slikovitim ljudima, djelići čijih života i misli koje s junacima dijele, dodatno obogaćuju rukopis.
Kao posebna zanimljivost nadaju se očeva sjećanja na djetinjstvo proživljeno u Zagrebu, na život u ratnoj i poratnoj Jugoslaviji, te on pred sina rasprostire brojne anegdote o žgancima, ćevapima i štruklima, ali i o bombardiranju Zagreba, o Titu, ustašama, partizanima… (od kojih, eto, čini se, nije moguće pobjeći čak ni ako posegnemo za suvremenom češkom literaturom).
Emil Hakl deskripcije svodi na minimum te svoj rukopis uglavnom konverzacijski utemeljuje, osovivši ga oko (često međusobno sukobljenih) subjektivnosti dvojice različitih pojedinaca. Visok stupanj uvjerljivosti postignut je uporabom razgovornog jezika, uz poneku psovku i nerijetko prilično sirov humor, čime se ostvaruje bliska povezanost između likova i čitatelja. Dijalozi su vrlo uvjerljivi, iskričavi, sočni, te su osobito važni kao izvor komike u romanu, a sugovornici, kao i svi mi uostalom, često skaču s teme na temu, aluzijama i ironijom ispunjavaju iskaze, a mnogoštošta ostavljaju nedorečeno, i tek naslućeno.
Roman „O roditeljima i djeci“ istinski je književni dragulj, proza puna strasti i duha, te tople, blage sjete i nostalgije, ali nimalo pretenciozna ili patetična, od autora sposobnog za dubinski uvid u ljudsku psihu te hrabrog u pokušaju iznalaženja odgovora na poneko od tzv. konačnih pitanja.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: emilhakl.cz