Francuski pisac Raymond Queneau (1903.-1976.) u nas je prvenstveno poznat kao autor tekstualnog predloška za najdugovječniju kazališnu predstavu „Stilske vježbe“, koju već dugi niz desetljeća neumorno izvode Pero Kvrgić i Lela Margitić. No, bolji poznavatelji francuske književnosti Queneaua pamte i po kultnome romanu "Zazie u metrou" (u nas objavljenom u izdanju Meandra, 2004. godine, u prijevodu Vande Mikšić), ali i kao osnivača takozvane Radionice potencijalne književnosti (OuLiPo). Radi se o skupini osnovanoj 1960. godine koja je okupljala pisce s ciljem iskušavanja novih, inovativnih tehnika u stvaranju književnih tekstova, u svrhu razbijanja književnih konvencija i proširivanja mogućnosti literarnog izričaja, na jezičkom, strukturalnom, narativnom i stilskom planu. Neki od poznatijih članova OuLiPo-a, uz osnivače Queneaua i Francoisa Le Lionnaisa, bili su Italo Calvino, Harry Mathews, Georges Perec i Jacques Roubaud.

Queneauaov roman „Modri cvijetak“ (prev. Marija Paprašarovski, izd. Hrvatsko filološko društvo/Disput, 2014.) izvorno objavljen 1965. godine izraziti je predstavnik takve inovativne, eksperimentalne poetike, krajnje nekonvencionalan roman prepun igara riječima, miješanja sna i zbilje, jezičnih dvosmislica, kalambura, neologizama. No, unatoč svojoj nesvakidašnjosti to je ujedno i iznimno zabavan, čitak i tečan roman, duhovit, ironičan, razbarušen. 

Roman donosi dvije paralelne fabularne linije koje pratimo u dvadeset i jednom poglavlju u kojima se pojavljuju naizmjenično, ali se u više navrata i preklapaju, na način da se i prije svršetka pojedinog poglavlja fokus prebacuje na drugu fabularnu liniju. Razlog tomu je činjenica što svaka fabularna linija prati jednoga od dvojice likova koji se jedan drugome pojavljuju u snu. Pritom je linija koja prati lik Cidrolina locirana u francuski gradić 1964. godine i pravocrtno je, neprekinuto izložena, dok je fabularna linija koja donosi zgode i iskustva vojvode od Augea vremenski razvedena jer u njoj vojvoda brodi različitim povijesnim razdobljima, od srednjevjekovne 1264. pa sve do završne 1964. godine kad se životne putanje dvojice junaka konačno ukrštaju.

Queneau vrlo vješto zaokružuje narativ lucidno spajajući kraj romana s njegovim početkom, uz ponavljanje inicijalne situacije, ali s izmijenjenim značenjem (FOTO: lacooltura.com)

Iskustva te dvojice likova pritom su posve oprečna – dok je Cidrolin posve pasivan, bezvoljan, gotovo pa letargičan, i dane provodi ljenčareći na svom brodu teglenici gdje jednu za drugom ispija čaše esencije koromača dok se druži s djevojkom koju je unajmio da mu vodi kućanstvo (pardon, teglenićanstvo), vojvoda od Augea puno je aktivniji. On je naime neprestano u pokretu, a u svom proputovanju francuskom poviješću susreće se s brojnim ljudima i komentira tada aktualna zbivanja (spaljivanje vještica, križarske ratove, potlačenost kmetstva, Francusku revoluciju …), a pritom je često vrlo ohol, hvalisav, ironičan pa čak i ciničan. S druge strane, u svojim rijetkim susretima s drugim ljudima Cidrolin je suzdržan i pasivan, a ti su razgovori često obojeni apsurdom, gotovo pa besmisleni. No, unatoč tim razlikama, njih dvojica dijele i neke sličnosti – obojica su udovci, očevi triju kćeri, i obojica se bave nekom vrstom slikanja. Vojvoda naime boja špilje, a Cidrolin konstantno prebojava ogradu na kojoj mu netko svakodnevno ostavlja uvredljive poruke, a što je motiv koji roman obogaćuje elementom detekcije. 

„Modri cvijetak“ žanrovski je krajnje raznovrstan, hibridan roman, jer uz parodiranje detektivskoga žanra, u vojvodinoj fabularnoj liniji to je također viteško-pustolovni i povijesni roman, ali i fantastični roman (primjerice kroz motive konja koji međusobno razgovaraju), dok u Cidrolinovoj liniji poprima i elemente ljubavnog romana, uz to što je u oba narativna toka konstantno prisutna parodizacija i humorističnost. Na samome kraju roman poprima i simboličke, alegorijske značajke, korijen kojih je u biblijskoj tematici.

Queneau vrlo vješto zaokružuje narativ lucidno spajajući kraj romana s njegovim početkom, uz ponavljanje inicijalne situacije, ali s izmijenjenim značenjem. Unatoč kritičkome naboju (prizor svijeta natopljenog kišom i blatom) ipak nisu izostale jasne naznake optimizma (otvarajuće latice pokojeg modrog cvijetka, uz konačnu Cidrolinovu aktivaciju).

Opreke u odnosu na ustaljenost dotadašnje književne prakse u romanu su vrlo brojne. Najprimjetnije su na već spomenutoj leksičkoj razini (rukopis obiluje neologizmima, poigravanjima riječima, ali i dijaloškim propitivanjima njihovog smisla te ubacivanjima riječi iz drugih jezika), ali je tu također i poigravanje žanrovskim klišejima, česta citatnost i referencijalnost (pri čemu je Don Quijote najčešća autorova meta), sklonost ismijavanju autoriteta (primjerice svećenstva u vojvodinim dionicama), iznevjerivanje očekivanja, propusnost granice između sna i jave, stvarnosti i mašte, te karakterološka fluidnost likova, odnosno neproničnost njihovih psiholoških profila a što je u posvemašnjoj opreci s onodobnom ustaljenom praksom plastičnog prikaza likova. Najkraće rečeno, radi se o iznimno zabavnoj, ali i intelektualno vrlo poticajnoj, krajnje razbarušenoj fantazmagoričkoj pustolovno-filozofskoj burleski. 

U istu razinu stavljajući zbilju i snove, povijest i sadašnjost, maštu i sjećanje, razum i podsvijest te neprestano žonglirajući riječima, prevrćući im smisao i stvarajući novi, „Modrim cvijetkom“ Raymond Queneau implicira kako ulogu književnosti ponajprije vidi u demistifikaciji – jezika, znanja, politike, povijesti – u svrhu stvaranja nove realnosti, lišene krutosti, stege, pravila, autoriteta, i uz raznolikost i neprestani suživot svakovrsnih različitosti kao imperativ, conditio sine qua non kako života tako i umjetnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvatsko filološko društvo/Disput