Roman „F“ (prev. Snježana Božin, Fraktura, Zaprešić, 2015.) šesta je knjiga Daniela Kehlmanna prevedena na hrvatski jezik, idejno i tematski prilično srodna njegovoj prethodno u nas objavljenoj knjizi priča „Slava“ (prev. Latica Bilopavlović Vuković, Fraktura, Zaprešić, 2011.), ali i autorovom debitantskome romanu „Magičan život Arthura Beerholma“ (prev. Latica Bilopavlović, Fraktura, Zaprešić, 2008.). Naime, u knjizi „Slava“ u devet okupljenih priča autor se bavio problematikom identiteta, njegove nepostojanosti i fluidnosti, dok je u navedenome romanu prvijencu baštinio poetiku egzistencijalizma i problematizirao religiju, s likom mađioničara u prvome planu. 

Roman „F“ nastavak je njegove preokupacije svom navedenom tematikom, s likom mađioničara kao otponcem zbivanja, a pritom je također i tematizacija umjetnosti, ali i deziluzije, te boli koju ona subjektu u procesu samoosvješčivanja donosi, ono što dodatno povezuje sve tri knjige.

Za glavne protagoniste roman ima trojicu braće koje je u djetinjstvu, 1984. godine, napustio otac. Arthur Friedland bio je neambiciozni, inertni pisac kojega je izdržavala supruga sve dok ga hipnotizerska seansa kojoj ga je podvrgnuo slavni hipnotizer tijekom predstave na koju je odveo svoje sinove nije nagnala na promjenu života, te je napustio obitelj i ozbiljnije se posvetio pisanju postavši prava književna zvijezda. Dvadeset i četiri godine kasnije on se vraća u živote svoje trojice sinova koje sve zatječe na egzistencijalnome rubu, miljama udaljene od ostvarenja životnoga puta kakvom su se nadali, nezadovoljne vlastitim mediokritetstvom i frustrirane i umorne od laži, laži samozavaravanja i laži zavaravanja drugih.

Roman „F“ tako se nadaje romanom o identitetnom rascjepu uslijed nesklada između onoga što stvarno jesmo i slike o sebi koju prikazujemo drugima. Jer, sva trojica Arthurovih sinova žrtve su tog rascjepa – Martin je svećenik koji ne vjeruje u Boga, a više od religije zanimaju ga slatkiši i natjecanja u slaganju Rubikove kocke; Eric je preljubnik i financijski mešetar koji je proigrao ogroman kapital svojih klijenata što od njih krije; dok je Iwan neostvareni slikar i krivotvoritelj umjetnina. Dakle, sva su trojica neka vrsta prevaranata, izdaju se za ono što nisu i žive rascijepljeni, identitetno raspolućeni na stvarne sebe i one sebe kakve lažno utjelovljuju i kakvima se prikazuju okolini: Martin vara vjernike svoje župe, Iwan kupce umjetnina, a Eric svoju suprugu i klijente o čijim financijama skrbi.

Kehlmann i u ovoj kao i u prethodnim knjigama ispisuje efektnu i razigranu, lepršavu tragikomediju (FOTO: Wikimedia/Hpschaefer)

Kehlmann roman konstruira na način da iste događaje pratimo iz perspektive svakoga od trojice braće, čime se dobiva potpunija slika zbivanja, ali i uvid u misaone procese protagonista, s naglaskom na dojmljivo dočaravanje deziluzije likova u času kad osvješćuju vlastitu neostvarenost i osuđenost na život u mimikriji. Na taj način stvoren je zaokružen i kompaktan psihološki roman, ali lišen pretencioznosti, koja je neutralizirana velikim dozama suptilnog humora. Fokusirajući se na motiv podvojenosti kao posljedice života u samozavaravanju i zavaravanju drugih, ali i neprestane svijesti protagonista o tome, Kehlmann komiku bazira na pretjeranoj usredotočenosti subjekata priče na same sebe. No, pritom vješto balansira između ozbiljnosti i humora, ne prepuštajući prevagu komediji, ali i neprestano pazeći da filozofičnost kojom je rukopis obilno garniran ne postane zagušujuća.

Uz nesvakidašnje dojmljivo predočenu sekvencu umiranja jednoga od aktera i vrlo slikovito dočarano Ericovo tumaranje labirintima svoga psihotičnog uma, kao važne dionice ispostavljaju se one koje oslikavaju situacije u kojima se svaki od protagonista zatekne pod dojmom da se odvojio od sebe, i da samoga sebe promatra kao neznanca. Važnost tih epizoda je u apostrofaciji njihova nesklada sa samima sobom i njihove identitetne neravnoteže uslijed života u laži. Jer, sve su to ljudi bez čvrstog oslonca, no kao svi mi uostalom, jer autorova namjera i jest ukazati na identitetnu nestabilnost sviju nas kao posljedicu neprestane izloženosti egzistencijalnoj nesigurnosti u današnjem svijetu.

Kehlmannovi protagonisti ustrašeni su i nesigurni iza svoje fasade samopouzdanja a koja je tek maska sa svrhom prikazivanja lažnog dojma o sebi. Lažu sebi kako bi bar nakratko odagnali strah i nesigurnost, i lažu drugima kako bi se oduprli osjećaju ranjivosti i izloženosti, pri čemu je neprestano važnije što drugi misle o njima nego kako se oni zaista osjećaju u svojoj koži, pa se kao rezultat utjecaja društva, odnosno karaktera ekonomsko-društvenih odnosa u kojima žive, javlja osjećaj identitetne nekonzistentnosti. A s obzirom da kao polazišnu točku romana, obznanjenu kroz lik svećenika Martina koji je izgubio vjeru (točnije, nikad je nije ni imao) Kehlmann uzima smrt Boga (u ničeanskome smislu), kao vrhunac ironije (a kojom je roman obilno začinjen) nadaje se činjenica da je Arthur, nakon napuštanja staroga života u kojem je bio nezadovoljan, ostvario zapažen uspjeh i stekao svoje Ja u književnome svijetu upravo romanom u kojem se trudio dokazati da nitko nema Ja i da je svako Ja varka. A ako Ja ne postoji, ne postoji ni savjest, pa tako nema ni grizodušja, pa ni o posljedicama svojih čina ne trebamo brinuti...

Kehlmann i u ovoj kao i u prethodnim knjigama ispisuje efektnu i razigranu, lepršavu tragikomediju prepunu empatije spram ljudi čiji se životni brod nakrivio i opasno se ljulja dok pod neverama svakodnevlja žive bez sidrišta i čvrstog oslonca, podjarmljeni slobodom s kojom ne znaju kako da se nose.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura