Kako to već gotovo pa uobičajeno biva kod nas, objavljivanje, prijevodi mnogih važnih i ozbiljnih knjiga, u javnosti ostaju gotovo pa nezamijećeni. Prostori za njihovu javnu prezentaciju, prije svega u tiskovinama, gotovo da su sasvim ukinuti, pa ispada da se knjige svjetski utjecajnih intelektualaca koje se bave važnim problemima sa širokog spektra područja humanističkih znanosti kod nas prevode za šačicu endemskih lica, vezanih uz kojekakve uske i zatamnjene profesorske kabinete i dosadne stručne časopise, i da odjeci, primjerice, povijesno izvanredno istraženih činjenica, i pouka koje danas kao pojedinci, i kao zajednica, možemo izvući iz njih, zapravo nema, niti se smatra da bi ih trebalo biti. Time se efektno obezvrjeđuje i poništava rad mnogih vrijednih i predanih ljudi koji su za prijevode i objavljivanja ovakvih naslova uložili mnogo toga, i osobnoga, i poslovnoga.

Smrt Georgea Steinera, u veljači ove godine, u našoj je kulturi primijetio samo Miljenko Jergović, vrijedan pisac i još vrjedniji i marljiviji čitatelj, kojemu i inače kao da malo što vrijedno može promaknuti. No, Steinerova smrt je izgleda mnogima promaknula. A taj literarni kritičar, filozof, esejist, pjesnik, polimat i polihistor važan je intelektualac i mislilac čiji je utjecaj odavno prekoračio (skučene) granice akademskog svijeta. Njegovo djelo je obimno i višejezično, ali njegova veličina ne nudi nam isprike. Godinama se već, naime njegove knjige prevode i na hrvatski, prvenstveno zahvaljujući upornoj prevoditeljici Gigi Gračan. U mnogočemu George Steiner je dakle bio i ostao svojevrsni intelektualni antijunak našeg doba. Staromodan, a modernist do srži.

Najpotresniji dijelovi knjige možda i nisu oni ispovjedni i intimni, gledani unutarnjim očima, nego oni kad se uslijed neprestanog batrganja kroz život protagonistove oči podignu i svjedoče društvenim apsurdima, neuralgijama, osiromašivanju i klasnom raslojavanju. Pratimo ga u postrojbama mudžahedina, psihijatrijskoj ustanovi, kako tone u ovisnosti i pokreće sitni narko-biznis, nekoliko se puta izvlači pred overdoseom, gomila frendova mu je poumirala, kasnije postaje glumac, aktivist, skida se s droge, prebolijeva hepatitis C, gušterača mu je nagrižena, vozi paraglajdere i u ovom trenu okreće novu, praznu stranicu za ispisivanje – zato se po svemu sudeći knjiga zove "Blank" i nakon čitanja ostavlja katarzičan učinak. Priča je uvjerljiva, pripovijedanje teče, lik je živ, može ga se čuti kako viče, namirisati gnojne rane od uboda iglom, osjetiti šamare koje si lupa pred ogledalom.

Rođen je 1917. godine u Egiptu, u Aleksandriji, pravim prezimenom Hobsbaum koje se greškom pri upisu u knjigu rođenih pretvorilo u Hobsbawm, a odrastao je u Beču i Berlinu. Otac mu je slovio za izvrsnog filmskog producenta kojem je uspon nacizma pomrsio poslovne planove. Nakon očeve smrti i uspona nacizma obitelj se seli u London. Na King's Collegeu u Cambridgeu učlanjuje se u Komunističku partiju i počinje se baviti proučavanjem razvoja industrijskog kapitalizma, socijalizma i nacionalizma, ne skrivajući svoju marksističku ideološku podlogu kojoj će ostati vjeran do kraja života (preminuo je 2012. godine). Eric John Ernest Hobsbawm CH, doslovna je personifikacija 20. stoljeća. Ono CH pored imena i prezimena označava „Orden časti“ („Companion of Honor“), titulu koju istovremeno može nositi samo 65 osoba na svijetu i koja označava veliku čast u društvu, a dodjeljuje se osobama zaslužnima za iznimna postignuća.

Baveći se tekućom najavom hrvatske Vlade da bi se u cilju sprječavanja širenja koronavirusa mogao uvesti nadzor mobitela građana kojima je naređena samoizolacija ili neka vrst totalne kontrole države nad stanovništvom uz suspenziju osnovnih ustavnih vrednota, malo tko se u našim medijima i u javnom i političkom životu sjetio Edwarda Snowdena, najpoznatijeg američkog i svjetskog zviždača koji je prije nepunih sedam godina žrtvovao svoj privatni život, slobodu u matičnoj državi i karijeru kako bi upozorio na sistem masovnog nadzora američkih tajnih službi nad američkim i svim ostalim građanima svijeta. Što se Hrvatske tiče, čini se, Snowden je „džaba krečio“, pa je ovaj tekst o njegovoj autobiografiji „Trajni zapisi“ dostupnoj na hrvatskom jeziku već godinu dana, skroman pokušaj da tome tako ne bude.

„Plivač“ Ivice Prtenjače roman je rubnosti koja proizlazi iz promišljenog poetičkog kolebanja između razuma i deluzije, tenzije i meditativnosti, nastojanja i inercije, brutalnosti i suptilnosti. Istodobno, roman drsko zagriza u sklop velikih tema poput ljubavi i krivnje, slobode i hrabrosti. Prtenjačin „Plivač“ također je i roman tranzicije, naglog prijelaza iz mira u rat, iz jednostavnog, lako mjerljivog životnog zadovoljstva u nesagledivu nesreću, iz funkcionalnog društvenog uređenja u destrukciju. Iz prosječne adolescencije prečacem u preuranjenu zrelost, gotovo starost, pa drugim putem natrag u ranu punoljetnost; dok država nestaje u kaosu, dvosmjernu osobnu transformaciju proživjet će u nekoliko tjedana Andrej Šetka, do ljeta ‘91. dvadesetogodišnji brucoš, sin jedinac, ušuškan majčinom hiperprotektivnošću i vlastitom neambicijom.