Novi, dugoočekivani roman Renata Baretića u jednu ruku opravdava očekivanja odlične proze, no u drugu predstavlja pravo iznenađenje. Od omiljenog „Osmog povjerenika“ (2003.) Baretić je pomno gradio svoj osebujni stil pisanja, koji bi se mogao opisati kao stvarnosna proza s otklonom. „Osmi povjerenik“ tako u realističnu priču ubacuje elemente idealnog i pri tome se poigrava jezikom, što je stvorilo „dobitnu kombinaciju“. No, drugi Baretićevi romani – „Pričaj mi o njoj“ (2005.) i „Hotel Grand“ (2008.) nisu je uspjeli ponoviti. U „Zadnjoj ruci“ koja je objavljena u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Hena.com, autor stvara nešto posve drugačije - roman pun fantastike, čija se problematika bavi odnosom fikcije i stvarnosti. Sve počinje sasvim „prozaično“: sredovječni pisac Zvonko Fidl proživljava kako osobnu krizu izazvanu razvodom, preseljenjem u drugi stan i gubitkom posla, tako i stvaralačku - pisanjem mu naprosto ne ide.

Kada je nedavno objavljen roman Simone de Beauvoir, „Nerazdvojne“, najavljivan je kao prvorazredna literarna senzacija. Radi se, naime, o dosada neobjavljenom djelu koji je autorica napisala još 1954. godine, a čijem se izdavanju oštro protivio Jean-Paul Sartre, smatrajući ga „preintimnim i čitatelju nezanimljivim pokušajem“. Očito je njegovo mišljenje bilo presudno, jer de Beauvoir nije roman čak ni završila. Odluka da „Nerazdvojne“ ipak ugledaju svjetlo dana pripada posvojenoj kćeri autorice, Sylvie Le Bon de Beauvoir, kojoj je pripala ostavština slavne majke. Iako se može činiti da objavljivanjem Le Bon de Beauvoir krši odluku same autorice, ona to pravda važnošću do tada nepoznatog romana. Čini se da upravo to djelo u nekom smislu otvara problematiku kojom će se Simone de Beauvoir baviti čitavog života.

Tatjana Šavorić medicinska je sestra, planinarka i alpinistica koja je odlučila prehodati 1.100 kilometara dugu turističko-planinarsku stazu „Via Adriatica“, koja se proteže od Prevlake nedaleko Dubrovnika do rta Kamenjak kod Pule. Radi se o prvoj hrvatskoj dugometražnoj planinarskoj stazi, koja se i dalje razvija nakon što ju je idejno 2016. godine zamislio i krenuo trasirati pustolov Srećko Vukov. Njezinu razvoju, u organizacijskom smislu, samom trasiranju i širenju priče, najviše pomažu oni koji hodaju po njoj, pa je i ova putopisna knjiga dio te inicijative „utabavanja“ uzdužnomorske planinarske dionice, skraćeno nazvane „VA“. koja podsjeća na sličan projekt nešto starije „Via Dinarice“ (tri staze kroz više balkanskih zemalja), a koja je pak nastala po uzoru na čuvenu „Via Alpinu“ što se prostrla preko Alpi, od Slovenije i Austrije, preko Italije, Lihtenštajna i Njemačke, sve do Švicarske i Francuske.

Kad bih kvalitetu poezije – kao vrijednosnu kategoriju – morala svesti na dvije odlike, bile bi to, pojednostavljeno, originalnost i bešavnost stiha. Prvo se odnosi na iščašenost, iskretanje uvriježenih odnosno otvaranje novih perspektiva. Drugo, bešavnost, teži imitirati neopterećen, ali kohezivan i, najbitnije, praskavi tijek misli. Napokon, takva poezija svakim novim čitanjem koliko učvršćuje toliko i otvara teritorij čitatelju. Druga po redu zbirka pjesama Petre Rosandić, „Pred lavu“ (Durieux, 2019.), spada u opisanu, visokokvalitetnu poeziju. Autorica je inače djelovala kao izvršna urednica online književnog časopisa Kritična masa, a prije ove izdala je zbirku poezije „Ako dugo držiš usta otvorena“ (Presing, Srbija, 2014.). Nastavno na biografsku bilješku koja navodi autoričin interes za kolaž i dizajn, spomenimo i da je Petra Rosandić zaslužna za izgled naslovnice „Pred lavu“.