Knjiga „Voli me više od svega na svijetu“ je, naime, autobiografija. U načelu, to znači da osoba čije je ime na koricama pripovijeda u prvom licu jednine vlastiti život. Tako se radi o žanru na razmeđu književnosti i publicistike; radi se o pripovijedanju, ali to se pripovijedanje odnosi na stvarne događaje i likove. Veza između stvarnosti i pripovijedanja tako je u autobiografiji znatno „čvršća“ nego u „čistoj“ književnosti.

PRONAŠLI SMO HUŠKAČKI FELJTON GLOBUSA: Ovako su o Miri Furlan pisale 'perjanice hrvatskog žurnalizma'

KUĆA PRLJAVE SAVJESTI: HNK pokušao zaboraviti kako je otjerao Miru Furlan. Ipak, ljudi su ih podsjetili na tu sramotu

OPROŠTAJ OD MIRE FURLAN: Adio ti Kate naša

TAKO JE GOVORILA VELIKA MIRA FURLAN: „Ne mogu se natjerati da mrzim“

Upravo takvo – iako krajnje pojednostavljeno – shvaćanje autobiografskog pisanja može objasniti tako veliki interes čitateljstva. Miru Furlan u našoj javnosti prati nešto poput „dvostruke slike“. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ta je iznimno talentirana glumica nastupala u gotovo svim važnijim kazališnim, filmskim i televizijskim ulogama. Kako ju je krasila i fizička ljepota, Furlan je tada imala status svojevrsnog celebrityja, kojeg je voljela i kritika i publika. No, sve se promijenilo 1991. godine, kada se glumica odbila jasno svrstati na hrvatsku stranu u onome što će se pretvoriti u krvavi rat. Ne samo da je postala persona non grata nego je nad njom izvršen gotovo neviđen medijski progon, pravi „lov na vještice“. Kako ju je užasavala i situacija u Srbiji, Mira Furlan je tada sa suprugom, režiserom Goranom Gajićem, emigrirala u Ameriku. Tako je postala jedna od naših najpoznatijih „disidenata“, što se nije bitno promijenilo sve do njezine prerane smrti prošle godine.

Tek nakon njezine smrti u našim su se medijima pojavile i neke „službene“ isprike. No, kontroverza oko glumice je ostala. I čini se da upravo ona generira prodaju autobiografije Mire Furlan. Radi se, s jedne strane, o želji da se čuje što glumica sama ima za reći, a, s druge, o mogućnosti da čitatelj onda konačno donese vlastiti sud o onome što se dogodilo. Zanimljivost proizlazi iz prvog lica jednine u kojem se piše; to je jedina prilika da se čuje Mirino objašnjenje, njezina priča, koja se sasvim sigurno neće podudarati sa slikom koju su mediji o njoj stvarali.

Iznimno talentirana glumica nastupala je u gotovo svim važnijim kazališnim, filmskim i televizijskim ulogama (FOTO: Twitter/MiraFurlan)

Razlozi koji će čitatelja navesti da otvori „Voli me više od svega na svijetu“ stoga su posve vanknjiževne prirode i vezani su uz burne političke događaje, koji kao da su karakteristični za prostor na kojem živimo. No, onda slijedi iznenađenje: čitatelj će, naime, dobiti mnogo više od onoga što je očekivao. „Voli me više od svega na svijetu“ iznimno je dobro i zanimljivo napisana autobiografska proza, koja načinom i umješnošću pripovijedanja ulazi i u „pravu“ književnost. 

Ideju za knjigu o njenom životu potaknuo je glumičin sin Marko. Autobiografiju je prvotno zamislila kao pismo sinu, no očito je tijekom rada na dugom i zahtjevom tekstu proširila dijapazon mogućih čitatelja. Želja za takvom vrstom pisanja korijeni se u bolu, što je jasno i iz mota čitavog djela: „Ako šutiš o svojoj boli, ubit će te i reći će da si uživao u tome“ (Zora Neale Hurston). Silna povrijeđenost i gorčina glavni je – i očekivani – ton pripovijedanja, no Mira Furlan je odviše dobra pripovjedačica da bi dopustila da se sve svede samo na bol zbog svega što se dogodilo. U trenutku kad je započela „Voli me više od svega na svijetu“, glumica se već bila uspješno okušala u pisanju; objavljena joj je zbirka kolumni iz Ferala pod naslovom „Totalna rasprodaja“, a izvedena joj je i drama s elementima autobiografije „Dok nas smrt ne rastavi“. No, njezina autobiografija daleko nadmašuje te tekstove kako književnom kvalitetom tako i intrigantnošću događaja o kojima piše.

Zamišljena i izvedena kao „prava“ autobiografija, „Voli me više od svega na svijetu“ počinje propitivanjem motiva za pisanje, u kojima se odmah vidi kako se ne radi o „običnom“ piscu memoarske proze. Iako ju je proživljena bol možda navela da počne pisati, glavna sila koja pripovijedanje „tjera naprijed“ nije tek puko izvještavanje o onome što se autorici dešavalo, nego duboko i neprestano preispitivanje, kako same sebe tako i svijeta oko nje. Ako čitatelj možda očekuje „čvrstu i jasnu verziju“ o životu velike glumice, mogao bi se nemalo iznenaditi: takvu „verziju“ ne zna ni sama autorica. 

Kako sama kaže u uvodnom dijelu, možda sve zapravo piše samoj sebi, kako bi samoj sebi objasnila sebe. To je inače uobičajen postupak u pisanju autobiografije još od Jeana Jacquesa Rousseaua, no ne susreće se često tako duboko preispitivanje svega. Po našim se medijima – koje je također zainteresirala već i pojava ove autobiografije – može pročitati kako Mira Furlan „ne štedi nikog, a ponajmanje sebe“. Kako sve piše u šezdesetim godinama života, taj joj vremenski odmak pruža ključnu mogućnost da samu sebe promotri s distancom. 

Iako je to željela, Mira Furlan nije nikada nikamo pripadala (FOTO: Nova.rs/Zoran Lončarević)

Svojevrsni odmak od uobičajenog pruža već i kronološki početak knjige, koji pripovijeda o neobičnim sudbinama glumičinih predaka i o nacionalnoj „mješavini“ iz koje je potekla. Njezinu majku, nezakonito dijete Srpkinje i uglednog Židova, biološka je majka napustila odmah nakon poroda, a preživjela je zahvaljujući učiteljici Blanki Weiss koja ju je posvojila. Otac joj je rodom bio od slovenskih Furlana, no usprkos partizanskom „stažu“, proveo je nekoliko godina na Golom otoku. Zloglasni je otok obilježio i glumičinu majku, kao i nefunkcionalan brak njenih roditelja. Ipak, svi oni su se nježno brinuli o Miri te joj pružali ljubav, no majka će – uz kasnije supruga Gorana – biti jedina koja će u potpunosti odgovoriti na zahtjev „voli me više od svega na svijetu“.

Ljubav – to je ono što je Mira Furlan željela čitav život, ali je rijetko pronalazila. S obzirom na izrazitu crtu individualnosti, gotovo je neprestano u sukobu sa svijetom, a često i s ljudima. Upravo ju duboko ukorijenjena ideja kako je čovjek najprije individuum, a tek onda sve drugo, navodi na odbijanje bilo kakvog nacionalnog određenja. No, odlazak u Ameriku, „zemlju slobodnih i hrabrih“ bit će tek još jedno veliko razočaranje. Iako je zbog glumačkog angažmana u seriji „Babilon 5“ dobila tzv. zelenu kartu, zauvijek je ostala emigrant, netko drugi, netko tko ne pripada. 

Podnaslov autobiografije, „Priče o pripadanju“, ima osobito značenje. Iako je to željela, Mira Furlan nije nikada nikamo pripadala: ni u Hrvatsku, ni u Srbiju, niti u Ameriku. Ona je bila svoja. A to se skupo plaća. No, pred sam kraj autobiografije – koju je završila svega koju godinu prije smrti – dešava se svojevrstan obrat. Autorica koja je čitav život tražila da je „vole više od svega na svijetu“ zaključuje kako to uopće nije važno; važno je da ona voli druge, da ljubav proizlazi iz nje. Možda je to upravo to zaključak jednog neobičnog, tragičnog ali doista principijelnog života osobe koja je ostala vjerna svojim idealima i onda kada se to smatralo smiješnim. O uvjerenjima se može raspravljati, ali odvažna nepokolebljivost Mire Furlan izaziva divljenje, tim više što svaka stranica ove knjige svjedoči o njenoj stalnoj borbi sa samom sobom.

I zato je „Voli me više od svega na svijetu“ zaista dobra knjiga. Možda rasprodano prvo izdanje – dok drugo ovih dana stiže u knjižare – svjedoči o želji čitatelja da donosi vlastite zaključke. A možda se radi i o nekoj vrsti isprike, koju je Mira Furlan toliko željela.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura