Još su kao takvi superheroji čitave jedne sociologije koja počinje na leđima „stage hands“ ekipe, a nastavlja se s „roadiejima“ i producentima zvuka, svjetla i pozornice ... Sedam osmina cjelokupne raje šoubiznisa poput sante leda, nosom ne izbija na površinu vode. Jedan od tih je „roadieja“ svakako svojevremeno bio i Lemmy Kilmister, bas-gitarist Hawkwinda i suosnivač Motörheada, jedno od utjelovljenja Duryjeve krilatice koji je u glazbenu industriju ušao, dakle, s dna kace. A predgovor mu piše Lars Ulrich iz Metallice kao jedan od najvećih fanova.

Rođen je u engleskoj grofoviji West Midlands, u kraju koji se zove Potteries, 1945. godine, dakle, u sumrak Drugog svjetskog rata kao sin kapelana Kraljevskog ratnog zrakoplovstva koji se iz obiteljskog gnijezda izmigoljio kad je Lemmy imao tek tri mjeseca. I stoga nije neobično da će knjiga imati antiestablišmentski zadah budući da mu je majka postala samohranom što radi Boga, a što radi niskih strasti i viših ciljeva Commonwealtha. Na spomen Midlandsa, sjetimo se da je velika „kozeruša“ britanskog čemera 1980-ih, autorica Sue Townshend u iste aršine geografije smjestila i odrastanje smotanog štrebera iz "Tajnog dnevnika Adriana Molea". Tim tonom preplavljen je i ostatak knjige, a facama koje se kroz masu u-kojoj-možda-smrdi-ali-je-toplije provlače mizanscenom knjige, Kilmister dreyfusovski nije htio oprostiti dvoličnost, budući da je upravo iz sjemena jedne takve i nastao. 

Doživljaje knjige "White Line Fever" supotpisuje Kilmister s autoricom Janiss Garza, skeptik s dosjeom - kako u policiji, tako i tisku. Kako se Garza na Pinterestovom profilu predstavlja kao "poluživotinjsko ljudsko biće koje je nastanilo Los Angeles s njujorškim stavom", ubrala je koliko se estetskoga zapravo skriva u nagonu kao pogonskom gorivu ovog antijunaka našeg doba. Kao veliki ljubitelj Little Richarda i Bo Didleya svojem je galamdžijskom imidžu hedonističke ruine ostao vjeran i u smislu da je knjiga vjernija pučkom načinu razmišljanja, a za razliku od 2002. godine kad je napisana, rukom čovjeka koji je preživio 20. stoljeće, ovu biografiju na hrvatskom čitamo u kontekstu atmosfere, u kojoj su klubovi kolonizirani talent-showovima, dok su tribute-bendovi navalili na istu šnitu kolača kao i autori koji u bescjenje nude svoja autorska i izvođačka prava preko društvenih mreža i bandcampa. Podsjetimo, ako je autorstvo ovako podcijenjeno - čitanje dana ponosa i slave biva i akt nasušne potrebe, ako ne već refleksija ili utjeha. 

Lemmy na zagrebačkom koncertu 2006. godine (FOTO: Lupiga.Com)

Kilmister kaže da u početku uopće nije znao svirati gitaru [sic!], a frontmen jednog od prvih bendova s kojima je nastupao znao bi klavir s pozornice izgurati u publiku, što je gesta očito preuzeta od velikog Jerryja Lee Lewisa. Mitologijom rocka stupaju suvremeni polubogovi s gitarama, luđaci "veći od života", nasuprot stupovima društva koji odgajaju nesretnu djecu prenoseći jedne te iste greške u odgojnim koracima, a ugrađujući ih u tradiciju stvaraju nove stupove društva - bio bi kratki sadržaj uvodnih poglavlja. Stoga je i ovaj današnji rock and roll iz velikih koncertnih dvorana sasvim sigurno tek jedna od ponuđenih opcija neoliberalizma - generički kvazi-ritual za neograničenim izborom preplanule ljude koji subotom navečer traže alternativu od samih sebe, gledanja televizije ili iskupljenje za svoje radnotjedne obaveze (zaokružite pravi među ponuđenim odgovorima). U te dijelove Čistilišta i Raja Danteova noga nije kročila, ali oni ionako nisu na njegovoj valnoj duljini - ne titraju mu kao nešto što sastavlja ritual, već što ga opslužuje. 

Veza Lemmyja s jednom osminom, odnosno aristokracijom showbusinessa, je Keith Richards, glamurozni „živi mrtvac“ iz Rolling Stonesa i idol čitave plejade autora od Toma Waitsa do Gorana Bregovića. Autobiografsku knjigu "Život" supotpisao je s autorom Jamesom Foxom, a svojim kulerskim small talk solažama od par rifova, ovaj Robert Prosinečki električne gitare prepričao je metamorfozu jednog mirnog dečka iz engleske provincije s kukastim nosom i štrkljavom fizinomijom oko kojeg su oplesavale najburnije godine glazbene industrije. I to one ere u kojoj su prihodi s američke turneje benda kao jedne od najvećih atrakcija u showbusinessu i stilski i prihodovno postavile paradigmu mainstreama. Sviđao vam se makabristički meme-humor u kojem se zlobnici rugaju biološkoj otpornosti Jože Manolića ili ne, Richards kao „ikona vampirizma“ te iste industrije bio je radi svog raspusnog života u Londonu i New Yorku 1960-ih više puta na dovratku Svetog Petra, stoga je u suglasnosti s doktorima promijenio čitav krvni fond - novom krvlju. Kao autogena mjerna vrijednost za sangvinizam, ako ćemo tu riječ prevesti kao punokrvnost, odnosno život punim plućima, Kilmister i na to ima sarkastični komentar, jer nomen est omen, i sam se konzultirao s doktorima hoće li i na njemu primijeniti Richardsovu restauraciju krvne slike. No, od ideje su odustali, procijenivši da je za svojeg života Lemmy uzeo toliko droga i opijata da bi u potonjem slučaju ovaj zahvat značio sigurnu smrt za pacijenta.

Svojem je galamdžijskom imidžu hedonističke ruine Lemmy ostao vjeran (FOTO: Lupiga.Com)

Kanon naknadne pameti koji je pošmajhlao „ćru“ rock n roll, te pod tepih pomeo njegove prvoborce kako bi nastao materijal za emisije poput „Crno-bijelog u boji“, stvorio je jednu alternativno-mlačnu mitologiju. No, Kilmister kao Petrica Kerempuh novog doba koji s razglasa poručuje koji su sve carevi rocka - goli, prvo je pokopao ideološku dosljednost hippieja. Primjećuje da su profani propovjednici slobodne ljubavi imali zazor prema crncima i ženama, živeći u Londonu s „obronaka“ Richardsova svijeta. Drugo je da je rekao da su pravu punk-scenu sastavljali bendovi poput The Damned (prokleti - op. aut.), čiji je frontmen bukvalno pišao sebi niz nogu tijekom nastupa. Odnosno da punk nisu bili Sex Pistolsi i njima slični notorni rock and roll, iako je poznavao Sida i smatrao da je bio dobar dečko. U tom će smislu epizodu s nastupa u Ljubljani s početka europske turneje Motörheada 1990. godine, pojesti dominantni diskurs knjige - borba benda koji raste protiv menadžera i producenata, onih istih poluljudi koje Richards potanko opisuje u "Životu". Cijela turneja je otkazana nakon što je lokalni džiber improviziranim šurikenom rasparao Lemmyjevu podlakticu, a o čemu je nadahnuto pisao kolega s portala Ravno do dna. Iako je uslijed ozljede Kilmisterova šaka potpuno pocrnila, trebalo je proći skoro tjedan dana tretmana po klinikama Ljubljane i Nürnberga prije nego li se ranjeni umjetnik dokopao dokova britanskog zdravstva, gdje je njegovo ključno sredstvo za proizvodnju liječeno kako i dolikuje. A trebalo mu je samo platiti avionsku kartu. 

Za kraj osvrta na knjigu o besmrtniku koji je ipak skončao u zadnjim danima 2015. godine, pored rušenja mnogih predrasuda o rocku, ostaje par otvorenih pitanja, dok je prijevod, koji mjestimice boli, prepun općih mjesta između engleskog i hrvatskog. Nezgrapan prijenos „passive voicea“ u hrvatski, koji se doima poput neosušenog veša na štriku tu je čak najmanji problem. A o tome da se leksik padeža sveo na potpuni izostanak instrumentala, padeža sraslog s pojavom osebujnog frontmena koji za razliku od 99 posto drugih frontmena ne svira ritam-gitaru, već bas-gitaru - da se i ne govori. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rockmark