KRITIKA NACIONALIZMA
AUTOR: THORSTEN MENSE

Možemo li bez nacije i nacionalne države?

ocjena: Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2021. | izdavač: Mizantrop | broj stranica: 240
ritn by: Stevo Đurašković | 28.07.2022.
KRITIKA NACIONALIZMA: Možemo li bez nacije i nacionalne države?
KRITIKA NACIONALIZMA: Možemo li bez nacije i nacionalne države?
Rosa Luxemburg je u pravu, a Lenjin je kriv za sve! Ali, možemo li bez nacije i nacionalne države? Ako bismo pokušali sažeti glavne teze knjige Thorstena Mensea „Kritika nacionalizma“ (Mizantrop, Zagreb, 2021, 240 str., s njemačkog preveo Stipe Ćurković), one bi glasile kako nacionalni identitet: 1. dominantno stvara lažno jedinstvo članova neke političke zajednice prikrivajući socijalne nejednakosti; 2. legitimira hegemoniju vladajućih; 3. primarno je instrument isključivanja drugih; 4. jedna od većih povijesnih i sadašnjih grešaka ljevice je inkorporiranje nacije u lijevu ideologiju, umjesto njena rezolutna odbacivanja. Dotična greška nastupila je kada je nasuprot antinacionalnih stavova Rose Luxemburg usvojena Lenjinova ideja o naciji. Međutim, Menseova analiza, iako slijedi trag gore iznesenih teza, puno je slojevitija

To je tako s obzirom da nudi sveobuhvatnu kritičku analizu pojmova nacionalizma i nacionalnog identiteta iz lijeve perspektive, analiza za koje autor s pravom ističe kako nedostaju na političkoj ljevici. Mense točno locira i uzrok spomenutog nedostatka, koji je sadržan u činjenici da su „apostoli“ ljevice, Marx i Engels, zanemarili pojam nacije naspram centralnog pojma društva i njegovog razvoja, što je dovelo do toga da antikapitalistički intelektualci ljevice previde, kako kompleksnost fenomena nacije i nacionalizma, tako i opasnosti koje dotični predstavljaju za lijeve ideje i politike. 

Mense – koji je inače doktorirao na temu kritičke teorije nacionalizma i lijevog nacionalizma u Kataloniji i Baskiji – uvodi čitatelja u svoje djelo obuhvatnim prikazom dosadašnjih znanstvenih teorija i kritičkih diskusija o naciji i nacionalizmu, kako bi uputio čitatelje u to što nacija jeste i kako se razvijala kao politički konstrukt moderne. Zatim putem analize Američke i Francuske revoluciju, antikolonijalnih nacionalnih pokreta u južnoj Americi i Africi, te naposljetku prikazom suvremenih europskih etno-nacionalizama, poput katalonskog, baskijskog, škotskog i irskog nacionalizma, pokazuje kako nacionalni pokreti imaju neumitnu zakonitost da – čak i ako u svojim počecima djeluju emancipacijski – ubrzo individuu isključivo svode na nacionalni kolektivitet, te pod parolom zahtjeva za kolektivnim pravima nacije neumitno uskraćuju ta ista prava drugim kolektivima, a u ekstremnijim slučajevima vode i do masovnih ubojstava drugih.

Na potki izložene kritike nacije, Mense se obračunava sa široko raširenim lijevim iluzijama o revolucionarnom i oslobodilačkom karakteru nacionalnih pokreta, pokazujući kako su se feudalne i kolonijalne elite posvuda brzo prilagodile konceptu koji ih je izvorno isključivao, te da je savez buržoazije i aristokracije u kontinuitetu koristio naciju kao ideološki štit pred socijalnom revolucijom, a u Europi i kao ideološki instrument kolonijalizma i imperijalizma. Zbog dotične ideološke funkcije nacije, po Menseu je iluzorno razlikovati domoljublje/patriotizam od nacionalizma – što je inače središnji pojam liberala i nešto manje ljevice za razlikovanje loše i dobre privrženosti naciji – budući prvi predstavlja samo „light verziju“ drugog. Mense se obračunava i s komunističkim strukturalnim pristupom koji rodno mjesto šovinizma nalazi u kapitalističkim odnosima centra i periferije, želeći ukazati kako iluzija da će rješavanje ekonomskih problema u svijetu nacija potisnuti šovinizme zanemaruje etno-kulturni aspekt svake nacije koji predstavlja primarno oružje diskriminacije, budući kulturalni aspekti nacije, poput npr. službenog jezika, nisu primarno političko sredstvo komunikacije, već kulturalno sredstvo prisile imigranata i manjina da se integriraju u većinu, bez obzira dijele li imigranti i manjine političke vrijednosti na kojima počiva dotična država.

Mense sa punim pravom upozorava čitatelje kako ne postoji idealni, građanski tip nacije, budući građanska politička ideja racionalnog poretka koja počiva na zajedničkoj volji svojih pripadnika nije u stanju posredovati osjećaj zajedništva i kolektivnosti koji može samo ponuditi etno-kulturni osjećaj zajedništva. Zbog toga, ne postoje navodno dobre, građanske nacije (zapadne Europe, SAD-a, Kanade, Australije i Novog Zelanda) i navodno loše, etnokulturne nacije (istoka Europe i ostatka svijeta). Naposljetku, Mense kritizira ljevicu zbog sustavna zanemarivanja da nacionalni identitet nije statička dana kategorija, već osjećaj koji političke i intelektualne elite stalno aktivno stvaraju i reproduciraju. 

Spomenik Lenjinu
"Lenjin je kriv za sve" (FOTO: Bundesarchive)

Sumarno, po Menseu ljevica treba shvatiti kako je nacija „fiktivna solidarna zajednica koja u nesigurnim vremenima pruža uporište, a nacionalistička slika svijeta služi kao objašnjenje i rješenje krize“ zbog čega ima karakter neke vrste političke religije, koja je sve više utemeljena na etnokulturnoj slici što država više gubi svoje ingerencije u epohi neoliberalne globalizacije. Čak i ako je nacionalna država ekonomski i politički uspješna, poručuje Mense, te uspjehe samo malim dijelom uživa većina stanovništva, dok oni u pravilu pogoduju malobrojnima. Stoga, postupno uvođenje koncepta nacije u lijevu antikapitalističku misao od sredine 19. stoljeća se po Menseu ispostavlja fatalnom greškom koja vodi gubitku kozmopolitske emancipacijske perspektive, a što je shvatilo svega par istaknutih ljevičara, s Rosom Luxemburg kao najočitijim primjerom

Kad su u okviru lijevog antikapitalističkog pokreta Lenjinova načela prava nacija na samoodređenje i rješenja nacionalnog pitanja kao preduvjeta socijalističke revolucije postala dominantna, po Menseu je ljevica neizbježno zaplovila vodama nacionalizma, čiji je međunarodni izraz pojam internacionalizma, nasuprot potrebnog antinacionalizma. Od Lenjina od dana današnjeg, Mense kao krajnje opasnu zabludu s lijeva vidi polazište kako se naciju ne smije prepustiti desnici, već da se ljevica mora upregnuti u izgradnju „naprednog“ nacionalnog identiteta kako bi osvojila i legitimirala svoju političku vlast. Nasuprot tome, cilj ljevice bi trebao biti „da se spriječi da se socijalni konflikti prevode u nacionalno i etničko. I da se ukaže da je samo pitanje krivo postavljeno“. Da bi bila sposobna pravilno postaviti spomenuto pitanje, ljevica po Menseu treba odbaciti predodžbe svijeta sačinjenog od nacije, te se primarno zalagati za „konkretne pojedince i njihovu emancipaciju“(, tj. za utopiju slobodnog društva koje ukida prisilne kolektivi nacija i etničkih grupa.

Uvidi Thorstena Mensea o prirodi i genezi nacije kao političke kategorije su točni, kao i njegovi argumenti o sljepoći lijevog pristupa naciji, osobito strukturalističkog pogleda na naciju, te još više upozorenja kako ne postoji čisto politički pojam nacije bez etno-kulturnog sastojka. Odbacivanje iluzija da se nacija može objasniti strukturalističkim pristupom ili je zamišljati kao isključivo političku kategoriju važna je poruka ljevici, bez obzira prilazila ona naciji kroz očište autora, ili kroz suprotni, nazovimo ga „Lenjinistički pristup“. Kod samih Menseovih argumenata, jedina netočnost je argumentacija kako ljevica uzima nacionalni identitet kao statičku kategoriju. Naime, komunistički režimi vidjeli su nacionalni identitet kao dinamičku kategoriju sadašnjosti i budućnosti, koja se mijenja sa izgradnjom socijalizma. Tako je pojam socijalističkog patriotizma predstavljao ponos na sadašnju i buduću izgradnju socijalizma uparen s ponosom na povijesnu borbu narodnih masa protiv opresije vladajućih feudalnih i buržoaskih elita, koje su interpretirane kao prethodnice komunističke revolucije. Pritom se pojam nacije mijenjao kako su se mijenjale ekonomske politike u socijalističkim državama, pri čemu je najočitiji primjer Jugoslavija s prelaskom s državnog socijalizma u samoupravljanje, te stalnim reformama samoupravnog sustava. Stoga komunističke elite nisu statički pristupale pojmu naciji, već su je stalno aktivno stvarale i reproducirale. Temeljni problem tog stvaranja i reproduciranja bio je socijalistički povijesni narativ, koji je u epohi Staljinizma prisvojio buržoaske povijesne mitove, samo zamijenivši pojam nacije s pojmom naroda. I time usprkos proklamirane borbe protiv nacionalizma stvarali i reproducirali latentni nacionalizam.

Drugi, i puno važniji prigovor Menseu je da njegova analiza prikazuje „tamnu stranu“ nacije bez refleksije na njenu „svijetlu stranu“, za koju je zaslužan nitko no radnički pokret. Naime, država blagostanja, sa svojim socijalnim, mirovinskim, zdravstvenim i školskim sustavom rezultat je borbe radničkog pokreta počevši od druge polovice 19. stoljeća, pri čemu su na europskom istoku dotični benefiti ostvareni tek u komunističkim diktaturama. Sama država blagostanja na zapadu u doba „velikih trideset godina“ rezultat je snažnih komunističkih i drugih lijevih partija, te postojanja socijalističkog lagera u istočnoj Europi. Da li je benefite nacionalne države blagostanja samo malim dijelom uživala većina stanovništva, kako tvrdi Mense, u doba kada su, u npr. čak u kapitalističkoj Njemačkoj, Austriji ili Nizozemskoj, radnička vijeća bila vrlo važna akter kreacije ekonomskih politika poduzeća i države, a time i ulaganja u javni sektor? A da ne govorimo u ulozi radnika u jugoslavenskom samoupravljanju. 

Thorsten Mense
Thorsten Mense (SCREENSHOT: YouTube)

Mense nigdje ne naglašava i da je gubitak javnih ingerencija nacionalne države u epohi neoliberalne globalizacije nastupio zbog kapitulacije ljevice u Europi, a ne usprkos njoj. Pritom je nacionalna država blagostanja – znači ona država koja je nastala djelovanjem političke ljevice – dosada jedina povijesna „politea“ koja je osigurala svim svojim građanima na papiru, a u stvarnosti većini, pristup jednakim socijalnim, zdravstvenim i školskim uslugama, bez obzira na klasnu poziciju. To dosada nije napravio niti jedan grad, imperij ili multinacionalna i nadnacionalna politička organizacija.

Naciju i nacionalnu državu Mense želi zamijeniti kozmopolitskom direktnom demokracijom. Iako nigdje ne obrazlaže što bi ona točno značila i kako bi se prakticirala, ovdje možemo istaknuti kako bi veliki gradovi, poput npr. New Yorka, mogli obavljati funkcije države blagostanja. Međutim, postavlja se pitanje tko bi financirao promet između gradova, internet, poštu? Tko bi vršio distribuciju između siromašnijih i bogatijih gradova? Ukoliko neki grad ne može adekvatno osigurati ranije spomenute usluge, tko bi ih dotirao? Možda Mense očekuje da bi direktnom demokracijom bogatiji gradovi ili komune donirali siromašnije. Autor ovih redaka je skeptičan prema toj budućnosti, budući se viši oblik svijesti ne stvara preko noći, već je dugotrajan proces, pa bi u (dugoj) prijelaznoj fazi trebalo uspostaviti jedan ili više političkih entiteta vrlo nalik djelovanju nacionalne države …

Nadalje, nejasno je kako bi i zamišljeni kozmopolitski polisi djelovali bez kulturne komponente. Mense je toga svjestan, pa u zaključku naglašava kako „Ukidanje nacije kao referentne točke zajedništva doveo bi do sličnog vakuuma kao ukidanje religije kao referentne točke zajedništva koju su izvršile građanske nacionalne revolucije. Ne treba očekivati da bi kolektivni identifikacijski obrasci koji bi u toj praznini nastali bili napredniji od ideje nacije“. Zaista, i u kozmopolitskom gradu postojao bi jedan ili više jezika službenih komunikacije, ali teško je za očekivati da bi to bilo X broj jezika koje bi pokrile X pridošlica. Kada Mense hvali meksičke Zapatiste, budući njihov nacionalizam služi obrani nacionalne suverenosti od multinacionalnih kompanija i snažnih kapitalističkih država, dok etničko shvaćanje nacije ne igra ulogu, budući je integracija isključenih grupa važna kao i politika, kao i direktno demokratskog oblikovanje društva, postavlja se pitanje na kojem jeziku komuniciraju Zapatisti u prakticiranju direktne demokracije? Ako bi se netko iz Hrvatske doselio u zapatističku zajednicu, bi li stanovnici, većinom seljaci, ubrzano učili hrvatski, ili bi došljak morao naučiti lokalni jezik kao preduvjet sudjelovanja u direktnoj demokraciji? Ovaj primjer pokazuje jezik kao sredstvo integracije, a ne samo isključivanja, te činjenicu da nije dovoljno dijeliti političke vrijednosti kako bi se postalo aktivni pripadnik zajednice. Kad Mense točno pokazuje kako ne postoji nacija bez kulturne komponente budući jedino ne stvara osjećaj zajedništva i kolektivnosti, ne odnosi li se to i na svaki tip zajednice, bila ona komuna, grad ili nacija? Ne stvaraju li svi kolektiviteti osjećaj razlike prema drugima, što se dobro može vidjeti u načinu kako Njujorčani ili Parižani sebe percipiraju u odnosu na ostatak SAD-a i Francuske, ili ostatak svijeta. Tako da je razlika između dobrih i loših zajednica bilo koje veličine samo u tome koliko je zajednica spremna na integraciju, tj. asimilaciju došljaka. Naposljetku, svaka zajednica ima granice integracije: bi li neka socijalistička komuna prihvatila nekog vjerskog fanatika kakav on jeste, ili bi ga mijenjala u skladu s vrijednostima komune? 

Kao zadnja točka prigovora ispostavlja se aktivistička, tj. politička funkcija ove knjige. Mense čitatelju tranšira zloćudnost pojma nacije i nacionalizma, ali ne nudi konkretnu alternativu, osim ovlašnog spomena kozmopolitske i dir-dem utopije. U smislu političke akcije, radi se o vrlo raširenoj pojavi na intelektualnoj ljevici, koja je dobrim dijelom i kriva za njen neuspjeh. „Budimo realni, tražimo nemoguće“ - slavni je slogan iz 1968. godine koji može postići politički uspjeh jedino ako istovremeno u ladici imate par konkretnih političkih programa kako ostvariti bar dio nemogućeg ako sutra dođete na vlast. Potpisnik ovih redaka – koji prema naciji gaji lijevi pristup potpuno suprotan Menseovom, dakle pogled kako ljevica naciju ne smije prepustiti desnici, već izgraditi napredni nacionalni identitet– ponudio je konkretne smjernice odnosa nacije prema ljevici u sljedećim člancima (link 1 i link 2).

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mizantrop

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

    15.08.2022.

    Sofija Kordić

    STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

  2. UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

    05.08.2022.

    Jerko Bakotin

    UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

  3. PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

    23.07.2022.

    Marko Tomaš

    PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije