SVE DOK
AUTOR: PREDRAG FINCI

Držati na sigurnom mjestu, poput lijeka!

ocjena: Pero Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2021. | izdavač: Fraktura
ritn by: Vanja Kulaš | 24.05.2021.
SVE DOK: Držati na sigurnom mjestu, poput lijeka!
SVE DOK: Držati na sigurnom mjestu, poput lijeka!
Zbirka tekstova naslovljena vrlo poetično, prije svega vremenski neodređeno, čak pomalo i prijeteće priložnom oznakom „Sve dok“ (Fraktura, ožujak 2021., uredila Sanja Jovičić), a primijetit ćete, fonetski bliskom riječi svjedok, doista svjedoči o koječemu – o protoku vremena i ideja, o emocionalnim prekidima i društvenim mijenama koje nas lome, a tek poneke iznova oblikuju, o ponavljanim počecima koje, doduše, često ne priželjkujemo, ali kako bilo, valja nam ih vedro prihvatiti. Sve to spletom najprije izuzetno sretnih, a onda silno nesretnih okolnosti iskusio je Predrag Finci (Sarajevo, 1946.), autor ovih relativno kratkih proza, mjestimice zgusnutih, na mahove široko razvedenih i to na ukupno četiristotinjak stranica. Svako je djelo autobiografija, rekao je svojevremeno Finci u jednom intervjuu.

Zapisi koji su tu pred nama, objedinjeni u njegovoj redom dvadeset i petoj knjizi, ponajprije su to, autobiografske reminiscencije, autorefleksivni fragmenti, intimistička promišljanja, filozofski eseji, anegdotalne pripovijesti, ukratko, evociranje zgoda iz privatnog, intelektualnog i profesionalnog življenja, zrelosno sumiranje cjelokupnog životnog iskustva. Navedeno je u pozamašnom (mikro)esejističkom svesku izloženo pripovjedački suvereno, šarmom načitanog, bjelosvjetskog kozera, čije je ishodište u mitskoj Bosni, također u filozofiji; pripovijedanje je to introspektivno i samozatajno, više sebi okrenuto, unutra usmjereno, bez samonametnutog imperativa da se svidi, da zabavi. Autentična ispovjednost predmetnih proza, prvenstveno, a potom i učenost, ali od one rijetke vrste, nepretenciozne i pristupačne, navest će čitatelja da se u njima zadržava duže nego to njihova više ili manje svedena forma zahtijeva.

„Htio sam oteti filozofiju od akademske krutosti, sačuvati njenu misaonu intrigantnost, a podariti joj slobodu u izrazu. (...) U nastojanju da kažem svoje izabrao sam esej, a poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetničkom djelu, njegove komunikativnosti i misaone forme koja pruža mnogo slobode i dozvoljava svojem piscu da iskaže vlastitu osobnost“, ovako u knjizi svoju autorsku potrebu pojašnjava Predrag Finci

Autorove refleksije o mnogim područjima i retrospektivni zapisi u „svojevrsnom trenutku polaganja računa, potpunog, završnog kazivanja“ prelomljeni su na dvije velike cjeline naslova „Prije“ i „Poslije“, kao što je uostalom stvar i s njegovim životom koji je u ratnim zbivanjima prepukao na ono što je bilo, u rodnom Sarajevu, i ono što i dalje jest, u londonskom progonstvu. Jedina konzistentnost takve prognaničke – najprije naprasno prekinute, pa polako nanovo uspostavljane egzistencije jest tekst, spasonosno utjecanje pisanju. Izgradio je Finci u tom višedecenijskom razdoblju impresivan opus; zanimljivo, predanije počinje pisati upravo u egzilu kad ostaje bez svoje sarajevske katedre, a tamošnji studenti bez njega, svog profesora estetike. Otad, u očito produktivnim poratnim desetljećima Finci objavljuje u pravilu jedan naslov godišnje

Te ispovjedne bilješke, krajnje osobni eseji – "eseji", naglašava Finci, "a ne autoportret od riječi", istodobno "razgovori s odsutnima" – međusobno se uvelike razlikuju u tonalitetu, od prizivanja nekadašnje mladenačke drčnosti do povremenog, ali sveprožimajućeg osjećaja kumuliranog razočaranja, ali ponajviše smirenosti i mudrosti sedamdesetogodišnjaka, i to ne bilo kakvog. Ove guste retke ispisuje punokrvni filozof, do rata zaposlen na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u ranoj mladosti glumac, danas Lupigin kolumnist, a cjeloživotni pjesnik i prozaist. Školu nije shvaćao ozbiljno, eskivirao je obaveze i ljutio nastavnike, disleksija mu je prekasno dijagnosticirana, a usprkos svemu prometnuo se, kako vidimo, u sveučilišnog nastavnika, znanstvenika, javnog intelektualca. 

Predrag Finci
Predrag Finci (FOTO: sanjamknjige.hr)

Piše tako Finci o svojoj Engleskoj u kojoj se uspio udomaćiti i pripitomiti je, o Shelly, svojoj najboljoj londonskoj prijateljici, "usvojenoj sestri" koju je prerano izgubio. Tu su ogledi o ljubavi i braku, o suštinskoj razlici između prijatelja, poznanika i kolega, o pisanju i umjetnosti, o uredničkoj i izdavačkoj odgovornosti, o selidbama i kolekcioniranju, o sinefiliji i gastronomiji, o preferansu i šahu, o sarajevskim kavanama i formativnim druženjima, o nijansama između pojmova foreigner, stranger i outsider, o toj Drugosti koja ga u tuđini zauvijek obilježava

„Prošlost mora biti prizvana da bi bila“, bilježi nadalje Finci i prisjeća se kako ga je vijest o Titovoj smrti zatekla u vlaku na povratku iz Njemačke, a zatim razmišljanju o mučnim godinama koje su uslijedile raspadu Jugoslavije suprotstavlja jednu sasvim drugačiju, idiličnu sliku, naime Čeha i Slovaka kako zajedno jedu i pjevaju kad se svi zateknu u jednom češkom restorančiću u predgrađu Londona. 

„Odrastanje je usvajanje svijeta“, stoji negdje u tekstu, a Fincijevi povratci djetinjstvu i dječaštvu ovoj su se čitateljici od svega u knjizi učinili nekako najbližim, najpamtljvijim. Otac Predraga Fincija bio je direktor Bosna filma, kasnije Muzeja revolucije, današnjeg Istorijskog muzeja Bosne i Hercegovine, pa je dječak prisustvovao snimanju jednog filma, što ga međutim nije impresioniralo. 

„Sjećam se i da je snimanje filma 'Hanka' (1955. op.a.) trajalo dugo, nekoliko godina, pa sam ponekad s majkom dolazio na 'objekte', glumci mi već postali dosadni, a i snimanje. Pokušavao sam se sprijateljiti sa seoskom djecom, ali nije išlo, jer ja nikako nisam usvajao igru klisa, a njima je moj kaubojski pištolj bio smiješan, pa mi je najdraže bilo sjesti pored Ramiza, koji bi prostro deku i na njoj poredao bombone, kekse, flašice s pićem (rakija, vinjak), poneki sok, sendviče, kruške, jabuke, rasjekao lubenicu, meni tiho siktao: 'Prestani više, već sam ti dao dvije napolitanke, moram i ja nešto zaraditi', a ocu ljubazno odgovarao: 'Ma ne smeta mali, lijepo se mi družimo'. Onda jednom u tadašnjem Vjesniku u srijedu izađe karikatura mog oca: sjedi kod vračare, ona gleda u kuglu, a otac pita: 'Možete li mi reći kada će se završiti snimanje 'Hanke'? Bilo mi je drago da mi je otac u novinama. Njemu nije [… zbog predugog snimanja filma mogao je kao odgovorno lice biti uhapšen.]“

Predrag Finci, da zaključimo, promišlja ovdje o raznorodnom sklopu motiva i tema koje ga dugoročno zaokupljaju, ogledajući se pritom s filozofskim autoritetima. O kontemplativnom povlačenju pojedinca u zreloj dobi, a koji je nekoć bio društveno hiperaktivan te još ponešto o agendi ove knjige Finci piše: "Iz autobusa niz ulicu, pa u park. Biram tihe ulice, puste staze, udaljene krajeve. Tako svaki dan. Ne zaustavljam se, mimoilazim mjesta gdje bih mogao susresti poznanike. Odvojim se od svijeta, sveg me ispuni tišina, osvoji samoća. I kad bi netko nešto da me pita, uteknem. Ne bih dangubio, jer ne mogu izaći na kraj ni s onim pitanjima koja me odavno more, a kakav god odgovor nađem, navale još ozbiljnija, još teža. Zato se ne zadržavam, žurim. Žurim za svojim uspomenama, slikama, idejama. Preostalo mi je još mnogo toga da u sebi razvidim, poredam, barem za sebe zapišem, a ne znam hoću li stići, hoću li se moći još jednom 'vratiti u osnovu', dokučiti što je ishodište mog svijeta i mene sama..."

„Sve dok“, fragmentirana zbirka Predraga Fincija važna je literarna činjenica u koju se ne mora zagristi odjednom, a čini mi se ni izlistavati je po redu. Vrijedi ovu knjigu imati kod kuće, držati je na sigurnom mjestu poput lijeka. Isprva će joj se čitateljski organizam možda i opirati, jer ponegdje je gorka i teška, ali djeluje s odgođenim oslobađanjem i dugoročno čini dobro baš svima, i čitatelju i svom autoru.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Šukerova smjena - „s konja na magarca“?

    11.06.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Šukerova smjena - „s konja na magarca“?

  2. KNJIGA LJUBAVI: Kako to da u gradu nema pjesnikove ulice, trga, parka, bilo čega?

    09.06.2021.

    Predrag Finci

    KNJIGA LJUBAVI: Kako to da u gradu nema pjesnikove ulice, trga, parka, bilo čega?

  3. IZABRANA ŠUTNJA: Zašto se znanstvena zajednica ustručava analizirati sumnjivi doktorat HDZ-ovog moćnika?

    27.05.2021.

    Boris Pavelić

    IZABRANA ŠUTNJA: Zašto se znanstvena zajednica ustručava analizirati sumnjivi doktorat HDZ-ovog moćnika?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije