Radenko Vadanjel je odlučio da bez zadrške kaže svoje
Radenko Vadanjel je napisao baš takvu knjigu. Rodom iz Pule (1962.), ovaj autor piše pjesme u prozi („Lekcija o postojanosti“, 1999.; „Čovjek s tri pupka“, 2010.), priče („Mišomor za rođake“, 2013.) i romane („Dnevnik besposličara“, 2006.; „Zdravo, dragi ubojice“, 2017.; „Sakramenti i kotlovina“, 2019.).
Ovim poetskim i proznim djelima pridodao je sada i zbirku eseja pod naslovom „Čovjek igračka“, knjigu kakva proizlazi upravo iz Vadanjelovog poetskog i spisateljskog iskustva. Ovi „zapisi o smrti, postojanju i milosti” autorovo su vrlo osobno promišljanje i osjećaj svijeta u kojem živi, svijeta koji je često samo privid tolerancije, svijeta koji je naša distopija i sve bliži „sveopćoj propasti”, a u kojem smo i mi sami možda samo „proizvod jedne nevjerojatno kreativne i kompleksne misli” (str. 20.).
Kritičan prema trivijalnom i površnom, autor ne traži toliko sugovornike u drugima, koliko u duhovnim formama, glazbi i poetici prije svega, a i u slikarstvu i filmu („Ljudski je glas najekspresivniji instrument koji postoji!”, zaključuje na jednom mjestu), ali i u silama prirode, u moru i nebu, a potom u onostranom i činu stvaranja koji se „jednostavno dogodi”. Da bi sve to mogli pojmiti to prije sveg moramo osjetiti, jer je ljubav „temelj ljudskog postojanja” (str. 43.).
U konstataciji da od početka ljudskog razvoja postoje dvije nepromjenjive konstante, osjećaji i umjetnost, Radenko Vadanjel temelji svoju vjeru u svrhovitost i smislenost stvaralaštva, a i samog postojanja. Naš život je život svijesti, ali nam ta ista svijest ne dopušta vječnost. Nasuprot nekom mogućem ljudskom idalitetu je svijet politike, koja je manipulacija i nemoć, „ambicija prosječnog” (str. 77.), što je nažalost blisko mnogima, jer se „uvijek ubijalo, klalo i otimalo radi hrane i teritorija” (str. 80.). U takvoj politici pobjeđuju „najnemoralnije kategorije” (str. 88.). Ljudsko biće, međutim, ima mogućnost da se mijenja, samo sebe razvija, i u tome počiva nada u bolje i više, u sklad, „u naše najdublje središte” (str. 123.), iz kojeg možemo shvatiti i onostrano, koje kreira baš naša stvarnost, kao što i ono stvara nju.
Eseji Radenka Vadanjela zasnovani su na spisateljskoj iskrenosti i naglašenoj osjetljivosti (ILUSTRACIJA: Sandorf)
U osamdeset kratkih zapisa na 162 stranice čitatelj će naći široku lepezu tekstova, od prvog o riječima, do zadnjeg o čovjeku lunatiku. Mene osobno raduje što se autor bavi i nekim temama kojima sam se i sam bavio, a i što mi ukazuje na one o kojima bih tek treba nešto reći. Riječ je, dakle, o vrlo poticajnim tekstovima. Neki od ovih zapisa će zainteresiranom čitatelju biti bliski, vjerojatno će prema nekima imati kritičko odstojanje (recimo onima o Bogu), ali će sve, vjerujem, pročitati s užitkom, jer je ovo lijepo pisana knjiga, a uz to zasnovana na vrlo osobnom iskustvu.
„Čovjek igračka“ Radenka Vadanjela je niz osobnih zapisa, osobna stajališta, ilustrirana konkretnim primjerima, koji čitatelja upućuju u ono na što se autor referira kada govori o glazbi, filmu ili književnosti, što autorova osobna iskustva čini pristupačnijim i jasnijim. Eseji Radenka Vadanjela zasnovani su na spisateljskoj iskrenosti i naglašenoj osjetljivosti, na odluci da bez zadrške kaže svoje. A to je osobina dobrog eseja.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Tatjana Gromača/Sandorf
Sve je to privid, pa se igra, trlja i treperi.
Zato je čovjek stvoren od nazajažljive želje.
Žudi se za apsolutnom perfekcijom preko ultimativne dobrote.
Ipak se stvari događaju od prilike do situacije, savim sličajn