Usporedba s Balzacom stoji - kao da je stari Honoré ušmrkao sve lajne ovog teksta, u istom gradu, u istom "od vrha do dna" svijetu, stoljeće i pol kasnije. Od borbe beskućnika za teritorij u karakaš harmoničnoj formi do animalnog fajta menadžera opijenih moći. "Vernon" nije freska neturističkog Pariza, roman je to o ljudskoj srži, ne samo Parižana, već općenito, onoga što je Balzac imenovao La bête humaine - ljudskom zvijeri. Teško je u sudaru s ovim vlakom napisati klasičnu književnu kritiku. Miješaju mi se reference muzike koju volim, grada koji sam osjetio, jezika kojim baratam i romana koji probija zvučni zid. Virginie je nevina porno glumica. Virginie je dugokosi skinhead. Virginie je empatična brokerica. Virginie je bogati imigrant. Virginie je beskućni kućni ljubimac. Virginie je basistica koja ne svira. Virginie je offline internet junkie. Virginie je Pariz.

Treći dio koji nosi naslov kao i sama zbirka počinje “Željeznicom” u kojoj lirski subjekt čeka vlasnik koji kasni 270 minuta, u gradu koji je “govno i koji uopće nije loš”, u gradu u kojem naprosto moraju postojati vlakovi za sve one koji žive među jeftinim kulisama s propalom industrijom, uz vodu, uvijek hladnu, i mutnjikavu. Grad koji se uspješno pretvara da spava boluje od nekoliko bolesti - ignoriranja, izrugivanja i napuštanja, grad je to “u kojemu uvijek nešto promašujemo - ljubav svog života ili onu nestašnu rupicu u koju se umeće pedeseta svjećica na torti” stoga je naslovna pjesma “Sisak se uspješno pretvara da spava” kulminacija autentičnoga, višestruko izmijenjenoga i doživljenoga iskustva grada. Svaki bi “čovjek barem jednom u životu noću trebao isploviti na rijeku” kako bi udahnuo i izdahnuo težinu grada, a onda nehotice laktom okrznuo prolaznike što bi bio povod razgovoru, a možda i akciji.

U čemu je problem, zašto izlazak memoara političara iz vremena rata, općeg društvenog prijeloma, međunarodnog priznanja države i privatizacije ima potpuno banalan javni učinak? Uzrok tog fenomena osim, uglavnom, čast iznimkama, leži u maksimi kojom u svojim djelima obilaze oko važnih događaja iz novije povijesti kao „mačak oko vruće kaše“. To je ona seriozna „nije još vrijeme da se iznesu svi detalji“ ili još kraće „nije još vrijeme“. To je ono što nam iz HDZ-a govore kad se postavi pitanje normalizacije odnosa na Balkanu, politike HDZ-a u BiH, ili istrage o bogaćenju pri švercu naoružanja za Domovinski rat. Nije vrijeme. Kada će to vrijeme doći, nitko ne zna. Ali je to zgodna izlika HDZ-ovaca koje svrbi ruka i pogoni svijest o vlastitoj važnosti pa pišu i objavljuju memoare, da zaobilaze ili ih obrađuju u stilu zapisnika sa sastanaka, sve one teme koje bi mogle biti interesantne čitateljima koje još zanimaju politika i novija povijest.

Tea Tulić uspješno je prenijela sivilo Rijeke. Kako u deskriptivnim dionicama, tako i tjeskobnim ozračjem knjige koje korespondira ozračju toga grada. Jer Rijeka svakako jest među najsivljim gradovima Hrvatske. I među najprljavijima. Ma koliko mi Riječani šutjeli o tome. „Maksimum jata“ knjiga je prozne poezije tjeskobe. Knjiga neuspješne borbe protiv nemoći. Knjiga o ustajalosti, knjiga o truleži. S dijelovima koji pomiču granice i dotiču emocionalne strune. I dijelovima koji, nažalost, ništa i nikog ne pomiču, niti dotiču, niti spotiču. A i po tome je „Maksimum jata“ odrazom Rijeke. Grada kojem tepaju „da teče“. A mjesto na kojem taj tok prolazi gradom nazivaju „Mrtvim kanalom“. Ukratko, grad paradoksa. A „Maksimum jata“ knjiga je para-doks, knjiga para-dokumentarnosti, knjiga koja poetizira svoju dokumentarnost. I upravo u tim dijelovima je najjača. A u njima kao da se naslućuje da je autorici žao što njezin dojam o svojem gradu nije drukčiji.