U čemu je problem, zašto izlazak memoara političara iz vremena rata, općeg društvenog prijeloma, međunarodnog priznanja države i privatizacije ima potpuno banalan javni učinak? Uzrok tog fenomena osim, uglavnom, čast iznimkama, leži u maksimi kojom u svojim djelima obilaze oko važnih događaja iz novije povijesti kao „mačak oko vruće kaše“. To je ona seriozna „nije još vrijeme da se iznesu svi detalji“ ili još kraće „nije još vrijeme“. To je ono što nam iz HDZ-a govore kad se postavi pitanje normalizacije odnosa na Balkanu, politike HDZ-a u BiH, ili istrage o bogaćenju pri švercu naoružanja za Domovinski rat. Nije vrijeme. Kada će to vrijeme doći, nitko ne zna. Ali je to zgodna izlika HDZ-ovaca koje svrbi ruka i pogoni svijest o vlastitoj važnosti pa pišu i objavljuju memoare, da zaobilaze ili ih obrađuju u stilu zapisnika sa sastanaka, sve one teme koje bi mogle biti interesantne čitateljima koje još zanimaju politika i novija povijest.

Tea Tulić uspješno je prenijela sivilo Rijeke. Kako u deskriptivnim dionicama, tako i tjeskobnim ozračjem knjige koje korespondira ozračju toga grada. Jer Rijeka svakako jest među najsivljim gradovima Hrvatske. I među najprljavijima. Ma koliko mi Riječani šutjeli o tome. „Maksimum jata“ knjiga je prozne poezije tjeskobe. Knjiga neuspješne borbe protiv nemoći. Knjiga o ustajalosti, knjiga o truleži. S dijelovima koji pomiču granice i dotiču emocionalne strune. I dijelovima koji, nažalost, ništa i nikog ne pomiču, niti dotiču, niti spotiču. A i po tome je „Maksimum jata“ odrazom Rijeke. Grada kojem tepaju „da teče“. A mjesto na kojem taj tok prolazi gradom nazivaju „Mrtvim kanalom“. Ukratko, grad paradoksa. A „Maksimum jata“ knjiga je para-doks, knjiga para-dokumentarnosti, knjiga koja poetizira svoju dokumentarnost. I upravo u tim dijelovima je najjača. A u njima kao da se naslućuje da je autorici žao što njezin dojam o svojem gradu nije drukčiji.

Nepostojanje turističkog vodiča Bosne i Hercegovine frapantna je činjenica. Ovu zemlju dotiče tek vodič za Balkan tvrtke Lonely Planet, dok je usprkos supostojanja „paralelnih“ Ministarstava turizma manjak njezinog predstavljanja još neobičniji. Zato je Amel Salibašić, inženjer računarstva nastanjen u Austriji odlučio svoj hobi obilazaka prirodnih ljepota svoje domovine uobličiti u projekt koji je dosad objavljen na engleskom, njemačkom, turskom i hrvatskom jeziku, a u pripremi je i format na češkom. Knjiga sama po sebi ima sva obilježja fanzina – po pitanju prijeloma i opreme. Nekakav kritičar dizajna u rukavicama, imao bi laku metu u ovom samizdatu. Autorov je naglasak na predstavljanju brdsko-planinskog turizma i uživanju u bistrim i hirovitim rijekama pogodnima za rafting i ribolov, prostranim planinama privlačnim za planinare i skijaše uz brojne spilje, posjetu gradovima s kulturno-historijskim spomenicima.

Rat Hrvata i Srba završio je prije 21 godinu, ali istinski mir, kako svjedočimo i zadnjih mjeseci (afera Milanović, razmjena diplomatskih nota…) nikako da nastupi. U takvim okolnostima nameće se, barem se nama tako čini, potreba da svi oni koji proučavaju bremenite hrvatsko-srpske odnose i pišu o njima, imaju u vidu hoće li njihov rad doprinijeti istinskom miru ili ga odložiti na neko vrijeme, pa čak ga i onemogućiti. Čini se da te potrebe nije bio svjestan autor prave hrestomatije o posljednjem hrvatsko-srpskom ratu, dvotomne knjige pod nazivom „Goli život - Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“, zagrebački sveučilišni profesor Ozren Žunec, stručnjak za sociologiju rata i ugledni publicist čija se riječ, popularno kazano, i cijeni i ne poriče.

Kritika ga voli nazivati „najčeškijim poljskim piscem“, jer svoje stranice omata ironijom i toplim, blagim humorom. Hubert Klimko-Dobrzaniecki, osebujan je lik - studirao je teologiju, filozofiju i islandsku filologiju; bavio se raznim zanimanjima, između ostalog bio je pantomimičar, svinjar, poljoprivredni radnik, švercer dijamanata, čerupao je purane, prodavao je kavijar i umjetnička dela. Ovdje nas suverenom rukom vodi kroz dvije paralelne priče, donoseći nam roman o ljudima koji nisu imali sreće, kojima je povijest potpomognuta ljudima zlim i pokvarenim podmetnula nogu pa se cijeli daljnji tijek njihova života sveo na bezuspješno ustajanje i novo posrtanje; ujedno je to priča i o usamljenicima, pojedincima koje karakterne osebujnosti sprečavaju u uspješnoj komunikaciji, a nesklona ih okolina ne želi prihvatiti kakvima jesu već im s osobitom okrutnošću nameće očekivanja koja nisu u stanju ispuniti, ili iz etičkih razloga ne žele ispuniti.

Mladić odrastao na Zelengori i podno Maglića, rođen u Foči, već je zarana dobio potporu svoje bake i majke da bude drukčiji i stoga su sva ona opća mjesta žene, obitelji i doma iz bosanske pjesme, književnosti i kinematografije, poput jufke, pite, jordamljenja, šivanja dimija i kovanja konja, nadograđene svijetom u kojem supostoje fragmenti Očenaša, mitovi i legende, stihovi despota Stefana Lazarevića, kao i arthouse pladanj s atribucijama na redatelje Tarkovskog, Jodorowskog... Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij u kojem možemo pronaći i dječju i fantastičarsku književnost, kao i ljubavnu poeziju. Vrećo je pronašao svoju bazu u globalnom izričaju postmodernog šamana koji je prepoznat svugdje gdje god se pojavi, a kod kuće cijenjen, ali i osporavan i zlonamjerno napadan.