Ubojstvo jednog od najvažnijih novinskog izdavača suvremene Hrvatske Ive Pukanića i njegovog suradnika Nike Franjića, prema svemu sudeći, slučajne žrtve atentata na Pukanića, nesumnjivo je jedan od najznačajnih događaja naše tranzicije. Pa ipak, iako nerasvijetljeno u ključnim segmentima i nakon pet godina i tri mjeseca od samog događaja, Pukanićevo ubojstvo ne privlači naročitu pozornost domaće publicistike i medija. Za razliku od, primjerice, ubojstva Stjepana Đurekovića. Stoga je knjiga koju je o likvidaciji Ive Pukanića ovih dana objavio Berislav Jelinić, Pukanićev kolega iz vremena tjednika Nacionala, u startu od naglašene vrijednosti.
 
Zanimljivo je da Jelinić svoje djelo „Zašto je ubijen Ivo Pukanić - Tko je naručio, tko je izvršio, a tko i zašto nije spriječio teroristički atentat u središtu Zagreba“ objavljuje u vlastitoj nakladi. Izdavač knjige je tvrtka kojoj je Jelinić osnivač i direktor. Da li je moguće da za takav rukopis autor nije mogao naći izdavača, ili je to učinio iz nekih drugih razloga?

Kako bilo, i ova okolnost upućuje na posvemašnji odium koji u hrvatskoj javnosti postoji oko Ive Pukanića, kao izdavača i novinara koji je održavao prijateljstvo s pojedincima iz kriminalnog miljea i koji je stradao u klasičnoj mafijaškoj likvidaciji. Jelinić dosta prostora u rukopisu koristi kako bi opisanom doživljaju dijela javnosti o Pukaniću oduzeo svaku utemeljenost. I u jednom od poglavlja knjige za, blago rečeno, negativnu Pukanićevu reputaciju u javnosti okrivljuje konkurentske medije.

JASNA BABIĆ: Zašto ne vjerujem u Bajića, Karamarka i crnogorsku mafiju

GROM IZ VEDRA NEBA: Nacional se odriče svoje najveće priče i briše sve tekstove na tu temu

Istraga Pukanićevog ubojstva smrdi do neba

Transkript sms prepiske Ninoslava Pavića i Ive Pukanića

Ključ priče o Pukanićevima - policija, socijalna skrb i liječnička služba

Doduše ta Pukanićeva prijateljstva s, recimo, Hrvojem Petračem ili Božidarom Kalmetom, ili Ratkom Kneževićem, koja su izazivala veću ili manju sablazan u javnosti, krajnje su upitne prirode. Na promociji Jelinićeve knjige nije se pojavio nijedan od nabrojenih ili članova njihovih obitelji, pa ni Stipe Mesić. A još na samom pogrebu Ive Pukanića, povorku su uglavnom činili obični građani, Velikogoričani, uz novinare i drugo osoblje Nacionala te pokojeg moćnika poput Mesića, tada šefa države, i direktora HT-a Ivice Mudrinića.

Pukanić se volio, neumjereno i uporno, hvaliti tim prijateljstvima s ljudima od različite moći i položaja. Tom čudnom stranom Pukanićeve ličnosti, primjerice, kao i drugim njegovim osobinama, Jelinić se u knjizi bavi samo usputno – ostat će i nakon ove knjige zapravo enigma tko je bio Ivo Pukanić u svim svojim pojavnostima - već se od početka baca na pitanja koje je sam postavio u naslovu knjige, zašto je Pukanić ubijen i po čijem nalogu, tko je sve doprinio takvom scenariju.

Na ta pitanja autor u prvom dijelu knjige odgovara prenoseći službenu policijsku i pravosudnu verziju, ali ta verzija, podložna sumnjičenjima po naravi nepristrasnog pogleda sa strane, nije dala odgovor na ključno pitanje - tko je naručio likvidaciju osnivača Nacionala. Zato Jelinić sam izvodi zaključak da je narudžba atentata najvjerojatnije došla iz kruga duhanske mafije koju je Pukanićev Nacional intenzivno istraživao i razotkrivao, stavljajući na vrh te „nevladine organizacije“ (termin Miloša Vasića, novinara tjednika Vreme) Stanka Subotića Caneta i crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića.

U drugom dijelu knjige Jelinić razmatra i scenarije prema kojima je narudžba za atentat mogla doći i izvan duhanske mafije. Tu postavlja i razrađuje teze da je Pukanićeva smrt odgovarala ondašnjem premijeru Ivi Sanaderu i Tomislavu Karamarku, tada šefu obavještajne zajednice i ministru unutarnjih poslova, a danas šefu HDZ-a.

Dok se tovarenje na račun Sanadera može smatrati relativno bezbolnim činom, zbog poglavlja u kojem se bavi Karamarkom, Jelinić bi mogao imati grdnih problema. Kao i zbog nedvosmislenog prozivanja obavještajnih struktura za propust u sprječavanju ozbiljne kriminalne skupine u spravljanju i aktiviranju eksploziva (čije se tehnikalije u Jelinićevoj knjizi također podrobno i prvi put opisuju) u središtu Zagrebu koji je mogao pobiti više ljudi nego što ih stradalo u raketiranju grada 1995. godine.

Uostalom, kao što je na promociji knjige u Muzeju suvremene umjetnosti 23. siječnja istaknuo sociolog Mirko Bilandžić, Jeliniću se, prije svega, mora priznati hrabrost. Sam Jelinić, istom prilikom, tu je svoju osobinu nazvao sklonošću ka riziku. A bez rizika, kaže Jelinić, novinarstvo je kao juha bez soli.

Ovdje se u svakom slučaju ne radi o štivu koje bi čitatelja ostavilo ravnodušnim, nezadovoljnim ili izdanim po pitanju novih činjenica i podataka o atentatu koji je potresao zemlju. Naprotiv, Jelinić niže impresivnu galeriju likova čije su biografije upravo predlošci za kakav krimić ili filmski triler, s tom razlikom što se radi o stvarnim osobama. I što je dobar dio njih ubijen, jedan dio na dugogodišnjim robijama, a manji dio je jednostavno nestao.

Istodobno se autor bavi i najvažnijim političkim i društvenim događajima u zemlji između 1999. i 2008. godine, poput afere Zagorec, ubojstva Ivane Hodak, hapšenja Hrvoja Petrača, bijega Ante Gotovine i prvih korupcijskih afera Ive Sanadera. Kako je svakoj od tih tema potreban i određeni uvod, autor, da li u brzini ili s punim povjerenjem u svoj sud, ispisuje i rečenice koje ne mogu izdržati ozbiljnu znanstvenu provjeru poput rečenice da je 'Na kraju Oluje došlo do masovnog iseljavanja (kurziv Lupige) srpskog stanovništva s dotad okupiranog područja, procjenjuje se da se tada iselilo između 200.000 i 250.000 ljudi'.

Kako se, dakle, u kolopletu tih gangstera, profesionalnih ubojica, švercera, obavještajaca i lopova povezanih s duhanskom mafijom o kojima piše Jelinić, našao Ivo Pukanić Puki, predratni fotograf izdanja kuće 'Vjesnik' i tranzicijski medijski moćnik koji je radio danonoćno kako bi si priskrbio moć, luksuzne automobile i satove, vilu na zagrebačkom Ribnjaku i druge nekretnine? Kako je osnivač Nacionala postao akter velikih političkih afera u zemlji i u regiji koje su se ticale hvatanja Ante Gotovine, djelovanje britanske tajne službe u Hrvatskoj, slabljenja premijera Srbije Zorana Đinđića i pritiska na abdikaciju Mila Đukanovića? Kako je izgradio poziciju jednog od najbolje obaviještenih ljudi u zemlji (Mate Granić na promociji) čije su poslovne zabave posjećivali premijer i predsjednik države? Kako se dogodilo da mu u odsudnim trenucima sve to postane samo uteg koji je olakšao put likvidaciji?

Neki od odgovora na gornja pitanja nalaze se u Jelinićevoj knjizi, a za neke su jednostavno potrebni nastavci iste. Ako prva prođe nezapaženo, a sve upućuje da će u ovoj zemlji prepunoj posustalih i nezainteresiranih ljudi tako i biti, druga Jelinićeva knjiga na ovu ili sličnu temu krajnje je upitna. A to bi bila šteta.

Lupiga.Com