„Samo ne odlučiti ništa - vodič za preživljavanje politike“ naslov je najnovije knjige Pierra Conesa koji je posebno zanimljiv u nizu naslova koji u Francuskoj izlaze u okviru politološke literature, bilo one ozbiljne, bilo one koja odustaje od svega, ili pak aktualne, šaljive... Radi se o literaturi koja je izuzetan izazov i koja širi razumijevanje politike i društva danas.

Pierre Conesa inače je specijalist za međunarodnu geopolitičku strategiju, te je oko 20 godina radio u administraciji Ministarstva odbrane Francuske. Bio je suradnik ili na čelu mnogih komisija i međunarodnih agencija, kao i stručnjak za ekonomska istraživanja, konsultant za France 24 i član vijeća znanstvene fondacije Res publica. Njegov bestseller „Kako proizvesti neprijatelja“ preveden je i u Hrvatskoj.

Pariški portal Boulevard Voltaire (www.bvoltaire.fr) uz ovu knjigu citira misao koju je kardinal Richelieu napisao u njegovim Memoarima: „Razlika između građanske mudrosti i politike je tako velika da nas moralni nauk upućuje kako su to dvije odvojene stvari.“ Naime, knjiga „Samo ne odlučiti ništa“ bavi se upravo analizom suvremene politike (i političara) koja pokazuje svu pogubnost današnjeg načina „vođenja“ društva.

Generacije Europljana su rasle u spoznaji o politici koja je po definiciji vještina vođenja društvenih poslova u interesu većine, do one uljepšane - da je politika umjetnost odlučivanja. Što se onda događa u politici zadnjih godina i desetljeća?

Čitajući zbunjujući „vodič za preživljavanje politike“ Pierra Conesa, tu usputnu „pohvalu“ političkom nedjelovanju, uviđamo da su oni koji se predstavljaju našim vođama poput škorpiona koji podlegnu vlastitom ubodu, paralizirani stalnim i sustavnim trovanjem neodlučnošću, koje sami pritom vješto skrivaju.

Autor teoretizira ovu patološku nesposobnost nazivajući je „princip Bartleby“ (junak Hermana Melvillea koji stalno ponavlja “bolje da ne činim ništa“) ili „princip neodlučnosti“: „Vještina neodlučivanja sastoji se u održavanju svih onih determinanti koje pomažu da se uguše i izbjegnu nužne reforme, kako bi se netaknute prenijele u naredni (izborni) period“. Drugim riječima: „Svaka reforma koja nema obećavajuće učinke za slijedeće izbore, smatra se rizičnom i bolje je ne poduzimati je; takva akcija može doprinijeti da se izgube izbori.“

Conesa otvoreno iznosi na vidjelo lošu praksu čija se nepolitičnost, najpreciznije, sastoji u legitimiranju odgađanja, maskiranju nedjelovanja putem šuplje retorike, ispraznoj rječitosti, pri čemu su oni koji prenose političke stavove postali ujedno stvarni vlastodršci. Politički personal je tako zaigrao nekontroliranu igru svojih stalnih neuspjeha, podvrgnutih potpuno nedokučivoj i nejasnoj logici. Političke parole nisu ništa drugo do prazna obećanja bez sutrašnjice, ili su postale tek povampirene riječi čiji se smisao bezobzirno koristi (kao transparentnost, solidarnost, odgovornost, pravda...), pritom zamagljujući i prikrivajući ili iskrivljujući realnost.

Ovaj (ne)politolog definira potom svoj vlastiti stav, iskazom teze o posvemašnjem ludilu u politici i društvu: „Neodlučivanje putem reguliranih pravila nije smrtonosno, ono je dozirano trovanje društva. Ono je političko djelovanje koje ne rješava ništa, koje ne preuzima nikakav rizik, ali koje ubija polagano.“

Spomenuti Boulevard Voltaire donosi i ovu dijagnozu: „praćena ilustrativnim prikazima iz političke realnosti, ova knjiga bez sumnje uvodi čitatelja u područje dubljeg razumijevanja bolesti koja je zahvatila postmoderne demokracije.“

Za kraj još ocijenimo kako je knjiga Pierra Conese usmjerena prije svega na kritiku politike i političara u Francuskoj, ali je po svome dosegu relevantna za sva takozvana društva „zapadnog tipa“ ili, ako hoćete, društva „demokratskog izbornog sustava“.

Lupiga.Com