I naredaše oni tako već više nego nekoliko zajedničkih godina, tokom kojih se malo-pomalo ljubav izlizala i pretvorila u rutinu. No, i unatoč tome gurali bi oni tako i dalje da jednoga dana u Sarin život nije ušao Darko. I koji je, dakako, uzrokom onoga početnog Sarinog Goranu: „Možda je najbolje da se ne viđamo neko vreme“. Pa se od te rečenice izgovorene u 20:19 sati roman odmata sve do zaključnih 03:12 idućega jutra, a tijekom manje od tih sedam sati pred čitateljem se rasprostiru njihove struje svijesti, uz pridruženu im i onu Darkovu. I otkrivaju nam u tih nekoliko sati njih troje štošta o sebi, ali i o društvu u kojem žive; analiziraju svoju (i društvenu) sadašnjost, strahuju pred vizijama vlastite (i kolektivne) budućnosti, prisjećaju se svoje i obiteljskih prošlosti, cinizmom se bore protiv nostalgije (i obratno), a vlastita nesnalaženja u grabežnome kapitalizmu i prekarijatu nastoje ublažiti nostalgičnim sličicama iz svojeg (nedovršenog) odrastanja. Istovremeno, autor melodrami pridružuje društvenu kritičnost, okrutnost zbilje (uzaludno) omekšava pop-referencama i neprestano balansira na razmeđu umjetnosti i zbilje. 

“Jedina književnost koja me zanima je ona koja pomaže ljudima da bolje razumeju svet u kom žive”, rečenica je koja u jednome trenutku prolazi Sarinom glavom – a cijeli roman i jest sastavljen nizanjem misli koje prolaze glavama ovo troje protagonista – a to je ujedno i rečenica koja opisuje autorov postupak. Usidrivši narativ u današnji Beograd Bojan Marjanović progovara o svijetu u koji je njegovo troje protagonista bačeno da živi, o ljudima koji taj svijet čine, i o okolnostima koji oblikuju te ljude. A ti ljudi, u kombinaciji s tim (političkim, socijalnim, klasnim, ekonomskim) okolnostima, posredno oblikuju živote protagonista. Protagonisti, svjesni tih ljudi i tih silnica i njihovog utjecaja, nastoje im se oduprijeti, nastoje živjeti po svome, još dovoljno mladi da za otpor imaju volje i snage. No njihov otpor zapravo se svodi na ono sugerirano naslovom “Sutra ćemo” - na vječito odgađanje, na egzistencijalni status quo, na život u leru i konstantno tapkanje u mjestu. Jer, nesigurnost je ono što zbilju njihove generacije (ali i svih drugih generacija u ovakvome kapitalizmu) obilježava, pa u nemogućnosti da na ikakvu sigurnost računaju, ostaje im samo odgađati krucijalne odluke i postupke.

Bojan Marjanović progovara o svijetu u koji je njegovo troje protagonista bačeno da živi, o ljudima koji taj svijet čine, i o okolnostima koji oblikuju te ljude (FOTO: Facebook/BojanMarjanovic)

U autorov fokus ulazi više vrsta neodlučnosti, pa tako primjerice i ona očitovana u rastrzanosti između želje da se živi po svom i osjećaja grižnje savjesti jer se ne živi po očekivanjima roditelja, jer se osjeća da ih se je razočaralo, ali se osjeća i svijest da se s roditeljima, s tim ljudima s kojima bi trebao biti najbliži i najprisniji, nije uspjelo stvoriti optimalan odnos, pa se samoga sebe tjera na izmišljanje razloga zbog kojih bi se odgodilo telefonom pozvati oca koji leži u bolnici nakon srčanog udara. 

S druge strane, Sara, kad razmišlja o ljubavnom trokutu kojega je jednim krakom, sebe vidi dijelom otrcanoga klišeja iz ljubavnih romana. Na taj način autor nagovještava (ili bar u čitatelju budi nadu, a time i potiče znatiželju i zadržava njegovu pažnju) da bi se rasplet mogao odviti u smjeru suprotnome onome na kakav u klišejiziranim ljubavnim romanima nailazimo. Međutim, nisu li klišeji toliko zastupljeni u umjetnosti baš zato što su silno prisutni i u životima? 

Čitateljevu pažnju Marjanović osvaja i zadržava također i uspješnom diferencijacijom struja svijesti protagonista. Kod lošijih pisaca to mahom biva zanemareno, uslijed nemogućnosti da se uspješno provede, pa kod njih likovi na isti način oblikuju rečenice, podjednako su elokventni ili podjednako siromašnog ili bogatog rječnika, te svi zapravo zrcale autorov svjetonazor, ukus, senzibilitet. Kod Marjanovića nije tako, već su Sara i Goran sličnih svjetonazora, stremljenja i ukusa, slične stvari vole i iste ih pojave nerviraju; oni su dvoje deziluzioniranih, urbanih, namćorastih, cinizmom već pomalo načetih hipstera-intelektualaca, prikazani na način da ostavljaju dojam tzv. srodnih duša, dok Darka autor izdvaja i čini drukčijim već i time što njegove dionice kreira u obliku dugih, vijugavih, krasznahorkijevskih neprekinutih jednorečeničnih nizova, osjetnije oplahnutih liričnošću nego što je to kod Gorana i Sare slučaj, prikazujući ga romantičnim sanjarom. Na taj način autor dodatno potiče čitateljevu pažnju, tjerajući ga da se zapita koga će Sara na koncu odabrati, hoće li ostati sa sebi sličnijim Goranom ili će nastaviti s od Gorana i sebe različitim Darkom. 

A Sarin konačni izbor, s obzirom da joj je “već” 33 godine, zapravo će biti odgovor na pitanje hoće li se povinovati tradicionalizmu, odnosno konzervativnoj životnoj matrici svoje babe koja ju je učila da ako žena nije uspjela naći muža koji bi joj do tridesete napravio dijete, nešto s njome ne štima. No, s druge strane, nije li možda i Sarin preljub zapravo neka vrsta bunta protiv tradicionalistički promatranih ljubavnih veza? Postupkom direktnog obraćanja čitatelju Sara stavlja znak jednakosti između stvarnosti i književnosti, odnosno između života i umjetnosti. Jer, život je izvorište motiva za umjetnosti, ali je umjetnost i važan dio naših života, sastavnica koja ne samo da ih komentira i analizira već naše živote i oblikuje, ako ne čak i (pre)usmjerava, jer ima sposobnost osvješćivanja i poticanja na djelovanje. Zato, kad Marjanović, primjerice, piše o nasilju, on, osim što time opisuje zbilju i društvo, apostrofira i nužnost otpora spram nasilja, i nastoji potaknuti taj otpor, netoletranciju spram nasilja, u čitatelju, a to čini motivom konkretnog otpora Sare spram grubijana koji na ulici maltretira nepoznatu djevojku. 

Aktivistička literatura premrežena obiljem društveno-kritičkih komentara (FOTO: Facebook/BojanMarjanovic)

Dakle, svoj roman Marjanović upisuje u korpus angažirane, aktivističke literature premrežujući ga obiljem društveno-kritičkih komentara. Većina ih je skladno uklopljena u rukopisno tkivo, a kod jednog primjera gdje tome nije tako, mogućim eventualnim prigovorima zbog toga autor se suprotstavlja drskim Sarinim odgovorom, duhovito pokazujući da je i sam svjestan koje bi mjesto u tekstu moglo biti sporno. No, širenjem lepeze postupaka kojima prekoračuje granice pripovjedne konvencionalnosti (npr. dvije verzije mogućih biografija uličnog nasilnika i prazan prostor ostavljen čitatelju za konfabulaciju svoje verzije toga, ili pak završni Sarin dijalog s autorom romana) Marjanović zapravo prilagođava formu sadržaju, istodobno roman čineći heterogenijim, ali bez gubitka konzistentnosti i kompaktnosti.

Inače, roman je podnaslovljen precrtanom odrednicom melodrama. Istina, Marjanović se trudi, u okviru narativa bazično melodramatskog (sa središnjim motivom jednog ljubavnog trokuta) ispisati zapravo kombinaciju psihološkog i društvenog romana. No, autorovo precrtavanje te žanrovske odrednice, osim možda i u svrhu ismijavanja snobovskog, elitističkog zazora od literature takve žanrovske provenijencije, može se čitati i kao sugestija o političkome (kroz motive nasilja) koje zatire melodramatsko toga romana. Jer, političko zapravo zatire melodramatsko u životima Marjanovićevih likova, baš kao što to često biva i u životima sviju nas. Ipak, i unatoč tome, njegov roman ipak svakako ostaje melodramom, s likovima koji snažno osjećaju, ozbiljno razmišljaju o svojim osjećajima, međusobno izražavaju svoje osjećaje, a njihovi osjećaji upravljaju njihovim postupcima. 

“Sutra ćemo” romaneskna je melodrama lišena patetike, sjajno napisana, oštra i opora, svježa i dinamična, prepuna različitih emocija i lucidnih, majstorski artikuliranih misli i ozbiljnih opservacija društva, sistema i vremena u kojem živimo. To je sadržajno i događajno vrlo bogat roman, garniran metatekstualnošću i problematizacijom odnosa između zbilje i književnosti, s troje dugo pamtljivih i minuciozno profiliranih likova, te s noćnim Beogradom, gradom kontradiktornosti i paradoksa, na čijem se asfaltu urbano i ruralno – točnije, urbano i (konstantinovićevsko) palanačko – međusobno potiru i bore za primat, u poziciji četvrtog, vrlo važnog protagonista.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/BojanMarjanovic