Ivo Sanader napisao je knjigu kojom će njegov politički rad između 2003. i 2009. godine izgubiti i ono malo poklonika što ih je ostalo nakon svega (optužnice za teški kriminal, pokušaj bijega od zakona i javna omraza zbog zgrtanja nemalog bogatstva) što je tog bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a snašlo u posljednjih sedam godina. Stoga jer se Sanader zbirkom eseja pod nazivom „Detuđmanizacija“ samospaljuje za sve ono dobro što je napravio u svom premijerskom mandatu, kao što su koalicija sa SDSS-om, suradnja s Haaškim tibunalom, relaksacija odnosa sa susjedima i nesmiljeni progon neoustaških recidiva. 

Nove poklonike ovakvim štivom Sanader zacijelo neće steći, jer je on za zadrte HDZ-ovce davno prešao na „drugu stranu“. K komunistima, Jugoslavenima, Srbima, antidomoljubima ... ili kome već. Uostalom, zar bi nakon njega i oktroirane Jadranke Kosor HDZ-ovci izabrali Tomislava Karamarka da ih vodi, da se gotovo radikalno nisu odrekli Sanaderove doktrine? Ne zbog doktrine, razumije se, nego zbog potrebe da stranka opet razvuče svoju domoljubnu harmoniku do krajnjih granica i da, primjerice, koalira s HSP-om, a ne sa Srbima. 

Pa zašto je onda, osuđen na totalni poraz kod publike kojoj se obraća, Ivo Sanader napisao „Detuđmanizaciju“? Tko će ga znati, jedna od osobina vođa HDZ-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća (Žarko Domljan, Josip Manolić, Vladimir Šeks, Drago Krpina, Franjo Gregurić) jest da objavljuju knjige bez ikakve značajnije javne recepcije, a to znači i bez naročite ambicije da izazovu pažnju, polemiku ili raščišćavanje nekih računa. Točno je da su ovo neka druga vremena u odnosu na ona kada je pisana riječ bila jedan od rijetkih medija, ali još je točnije da su pobrojani bivši političari djelovali u 'jako zanimljiva vremena' što bi rekla poznata uzrečica. 

Elem, u čemu je problem, zašto izlazak memoara političara iz vremena rata, općeg društvenog prijeloma, međunarodnog priznanja države i privatizacije ima potpuno banalan javni učinak? Uzrok tog fenomena osim, uglavnom, čast iznimkama, gotovo nikakvog autorskog dara spomenutih HDZ-ovaca, leži u njihovoj maksimi kojom u svojim djelima obilaze oko važnih događaja iz novije povijesti kao „mačak oko vruće kaše“. To je ona seriozna „nije još vrijeme da se iznesu svi detalji“ ili još kraće „nije još vrijeme“. To je ono što nam iz HDZ-a govore kad se postavi pitanje normalizacije odnosa na Balkanu, politike HDZ-a u BiH, ili istrage o bogaćenju pri švercu naoružanja za Domovinski rat. Nije vrijeme. 

Onaj koji će posegnuti za „Detuđmanizacijom“ iz istraživačkih motiva kako bi, recimo, saznao ili naslutio zašto je, pobogu, pisac dao ostavku iz „vedra neba“ na sve političke dužnosti, što je misterij do današnjeg, također nema što pročitati u ovoj knjizi (FOTO: Lupiga.Com)

Kada će to vrijeme doći, nitko ne zna. Ali je to zgodna izlika HDZ-ovaca koje svrbi ruka i pogoni svijest o vlastitoj važnosti pa pišu i objavljuju memoare, da zaobilaze ili ih obrađuju u stilu zapisnika sa sastanaka, sve one teme koje bi mogle biti interesantne čitateljima koje još zanimaju politika i novija povijest. Osim toga, državna politika u razdoblju kojim se bave Vladimir Šeks i ostali nije bila nimalo lišena prljavih metoda i krvavih tragova, pa je i ta neslavna prtljaga brižljivo prikrivena u takvim pisanijama koje onda ne probuđuju nikakav interes. 

A uvijek će se naći i netko tko će to blazirano štivo važnijih bivših i sadašnjih HDZ-ovaca objaviti. U Sanaderovu slučaju, to je Večernji list, što je vrlo zanimljivo, jer su upravo mediji, kako to tvrde Sanaderovi odvjetnici, stvorili unaprijed konstruiranu sliku o njemu kao lopovu, čak i veleizdajniku koji je Mađarima dao Inu, a u ratu pripomagao Hypo Banci da se ogriješi o napadnutu i ranjivu zemlju. Istina, u „medijskom progonu“ Sanadera više se iskazao negdašnji Europapress Holding, no ni Styrijina izdanja, i inače zaptivena populizmom u obilnim količinama, nisu zaostajala u prokazivanju Sanadera kao čistog zla hrvatske politike.

Sanader se, očekivano i prihvatljivo, ne bavi u ovom rukopisu ni Hypom, ni MOL-om, ni FIMI Medijom, ni „Planinskom“, ni „Plivom“, riječju nema tu ničega što bi mu moglo otežati ionako težak položaj pred hrvatskim pravosuđem. Onaj koji će posegnuti za „Detuđmanizacijom“ iz istraživačkih motiva kako bi, recimo, saznao ili naslutio zašto je, pobogu, pisac dao ostavku iz „vedra neba“ na sve političke dužnosti, što je misterij do današnjeg, također nema što pročitati u ovoj knjizi. 

Budući da je podnaslov ove literarne avanture „Memoarski zapisi o prijelomnom desetljeću hrvatske politike“ uskraćenost za „pravo meso“ u onome što se nalazi između korica tim je veća. Mogao se Sanader barem pozabaviti globalnom ekonomskom i financijskom krizom koju je dočekao na čelu zemlje, odnosno odjecima te krize na Vladu koju je vodio. Eto ta je recesija recimo bio jedan od „prijeloma“ od kojeg smo se oporavljali i još se oporavljamo nakon dugih devet „mršavih“ godina. Umjesto toga posvetio je jedno cijelo poglavlje ZERP-u kojeg se više nitko ni ne sjeća. Pa onda je tu i dodatni podnaslov otisnut na naslovnici knjige pod nazivom „Strah za slobodu ili strah od slobode“, prilično maglovito otisnut u odnosu na sadržaj knjige. 

Sanader je revoltiran činjenicom da ga za izdajicu „tuđmanizma“ prozivaju bivši komunisti u medijima presvučeni po modi nakon 1990. godine, a on nikada nije bio komunist ni član Komunističke partije (FOTO: regionalexpress.hr)

Knjiga je, prije svega, namijenjena onim članovima HDZ-a u čijim je očima autor pao zbog „Hristos se rodi“ ili uklanjanja spomenika Juri Francetiću. Kao da će to autora rehabilitirati u redovima stranke koja ga je odbacila. A upornost kojom se Sanader odriče reformskih zahvata u ideologiji stranke i države, takva je kao da cilja na povratak u sam vrh bivše stranke.

Eseji bivšeg premijera napisani su pitko i razgovijetno, izvrsno uravnoteženo u odnosu na poslovičnu sujetu nekoga tko je bio vrhovna politička vlast u zemlji, mjestimice autoironično i sa zamjetnom dozom humora. Imali smo u Sanaderu, ne sudeći samo po stilu ove knjige, premijera intelektualca, pa iako se za neke njegove nasljednike na čelu Vlade tvrdi(lo) da su inteligentni, prije će biti da ćemo se prilično načekati da na čelo Banskih dvora dođe netko Sanaderovog formata. 

Čini se kako je jedan od Sanaderovih motiva da se lati tipkovnice bilo i njegovo nezadovoljstvo hrvatskim medijima, pisanima, da bude preciznije, što je zahvalno samo po sebi. Oni koji su Sanadera naslijedili na položajima u Vladi ili HDZ-u takvu vrstu potrebe zacijelo ni nemaju jer dobar dio njih ni ne čita novine, a kamoli komentare u njima ili neke duže forme u medijskom „dunjaluku“. Sanader je, dakle, iz više njegovih eseja u knjizi je to očito, revoltiran činjenicom da ga za izdajicu „tuđmanizma“ prozivaju bivši komunisti u medijima presvučeni po modi nakon 1990. godine, a on, autor, zaista nikada nije bio komunist ni član Komunističke partije što je za politiku na ovim prostorima priličan raritet. I u pravu je, stvarno nije u redu da ga za izdajstvo Tuđmana sumnjiče bivši članovi partije, a nije ni u redu, malo manje doduše, da je morao sam na to upozoriti, da to nitko nije drugi napisao ili izgovorio umjesto njega. 

A napisalo se o Sanaderu „more“ toga, bio je, negdje od 2004. do 2008. godine popularniji u našim medijima "od Beatlesa i Stonesa zajedno", a bogami i omraženiji od Šešelja i Miloševića zajedno, od 2010. do negdje 2015. ili 2016. godine. Ispada da je sve to pisano, govoreno ili objavljivano pod dojmom koji su Sanader, njegovo političko djelo ili optužnica proizvodili, a ne kao plod zrelog pogleda u „sanaderovštinu“. Ali ni nakon prve od nekoliko knjiga koje je najavio, nismo pametniji tko je taj čovjek i koje su ga sve „struje“ donijele i odnijele sa scene. Čekamo iduća autorova djela, a da smo baš nestrpljivi, nešto i nismo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/promo