A čitao sam i bilješke Paula Kleea, koje su bile puno više tehničkog, nego estetičkog karaktera, ali su mi i takve bilješke pomagale u razumijevanju samog umjetnikovog pristupa njegovom objektu. Svako ovakvo svjedočanstvo samog stvaraoca je ukazivalo istodobno i na stvaralački proces i stvoreno djelo.

Da sam dakle napisao knjigu o estetici stvaralaca u njoj bi svakako bilo mjesta i za knjigu Amele Hadžimejlić „Emocija crte“ (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2024.). Amela Hadžimejlić (Ljubljana, 1969.) je akademska grafičarka, koja je imala veliki broj samostalnih izložbi, a i profesorica na Odsjeku za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. U njoj se dakle spaja i stvaralačko i pedagoško iskustvo, što je bjelodano i u ovoj nevelikoj, a vrlo lijepo urađenoj knjizi. 

Sam format ove knjige na bosanskom i engleskom unekoliko je neuobičajen i mene osobno podsjeća na školski dnevnik, a papir u knjizi je visokog kvalitete, što doprinosi kvaliteti reprodukcija uvrštenih likovnih djela. Izbor radova je vrlo osoben: s izuzetkom Nives Kavurić Kurtović, gotovo svi radovi su radovi Amelinih profesora (Dževad Hozo, Radmila Đapić Jovandić, Salim Obralić), kolega (Amra Zulfikarpašić, Saida Mujezinović, Zora Stančič) ili bivših studenata (Denis Haračić), a svako od djela koje je ovdje reproducirano na primjeren način osnažuje autoričine osnovne teze.

U sažimanju onoga što je rečeno u knjizi rekao bih ovo: Amela Hadžimejlić ukazuje na sveprisutnost crte, na njeno davno porijeklo i specifični jezik. Umjetnički crtež smatramo „načinom razmišljanja, kazivanjem, promišljanjem ili doživljavanjem koji je materijaliziran” (str. 22.), a u percipiranju takvog djela iskustvo bitno pomaže i čak je nužni preduvjet u njegovu razumijevanju. Iskustvo i vještina su preduvjeti i uspješnom ostvarenju djela, jer stvaralac mora ovladati principima vizualnog oblikovanja, „pravopisom likovnog jezika” (str. 26.) e da bi mogao jasno artikulirati svoju ideju, koju u djelu prepoznajemo kao slikarevu „jedinstvenost” (str. 30.). 

Premda Amela nekom mogućom definicijom ne želi nauditi širokoj lepezi umjetničkih crteža, ona pokazuje kakvi oni sve mogu biti (narativni, amaterski, akademski itd.) i u tome ipak dolazi, možda i nesvjesno, do nekog svojeg opisa prirode crteža, pa veli da se kompozicija „može tumačiti kao namjera, kao viđeni prostor s pozicije crtača kao odraz psihološkog stanja ili kao iskaz” (str. 62.) i da je „crtanje duhovna radnja, govor ideje, namjere, strasti, izricanje zapažanja ili performans osobne filozofije i predstava unutarnjeg autorovog pejzaža” (str. 70.), a kroz „motiv i način crtanja prepoznajemo motivaciju crtača” (str. 86.), pa bi se atmosfera crteža mogla nazvati „dušom crteža” (str. 90.), jer se na crtežu uočava tko, zašto i kako ga crta i, „na kraju, što je to što je nacrtano” (str. 92.).

Knjiga „Emocija crte“ Amele Hadžimejlić je lijep vodič za studente i za sve one koje zanimaju likovne umjetnosti, a ujedno i potvrda kompetentnosti onih koji o prirodi umjetnosti govore iz neposrednog iskustva umjetnosti. Ova knjiga je lijepo, jasno napisana, i usto s vrlo dobrim izborom likovnih priloga, pa ovaj potpisnik požali što neki od njihovih autora nisu poznatiji, jer su to svojim radom svakako zaslužili. „Emocija crte“ je knjiga koja se lako čita, a oku je privlačna, pa zato spada u one knjige koje se brzo pročitaju, a poradi njihovog bogatstva čitatelji im se rado vraćaju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Buybook

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.