Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora koji se održavaju ove nedjelje, Kolumbija je jedna od politički najzanimljivijih zemalja Latinske Amerike. U dvije stotine godina postojanja nezavisne Kolumbije njom je zapravo vladalo 40 obitelji. Na vlasti su se uglavnom smjenjivale dvije tradicionalne političke stranke: liberali i konzervativci. 

U praksi su te dvije stranke jako bliske, a donekle se razlikuju u nekim specifičnim pitanjima odnosa prema crkvi, sindikatima ili obrazovanju. Ipak u najvažnijim pitanjima, poput ekonomskog ustroja i kapitalističkog modela društva, kao i odnosa prema čvrstom savezu sa Sjedinjenim Američkim Državama, potpuno identične. Na čelu su im slični ljudi iz aristokratskih slojeva, uglavnom iz Bogote, bijelci ili kreoli (osobe španjolskog podrijetla rođene u španjolskim kolonijama). Svi ostali su uglavnom bili isključeni i izolirani iz tog privilegiranog socijalno-političkog kruga. 

PRVE ŽRTVE SU PALE: Kolumbijska krvava priča se nastavlja

GRAD NAJVIŠEG MORTALITETA TURISTA: Kako su nas opljačkali u Kolumbiji

NEPOKOLEBLJIVI GERILAC: Po drugi put su ubili Jesúsa Santricha

MLAD, ODLUČAN I BESKOMPROMISAN: Revolucionar koji nije „došao na red“

Ukoliko bi se i pojavili političari iz drugih društveno-političkih slojeva koji su povremeno imali šanse za izborni uspjeh oni su često bili likvidirani, doslovce ubijeni, poput Jorgea Eliécera Gaitána 1948. godine ili Luisa Carlosa Galána 1989. godine. Na taj je način desnica reagirala na bilo kakvu mogućnost političke promjene. Nasilje je postalo konstanta kolumbijske zbilje, a četrdesetih i pedesetih godina prolog stoljeća ono je poprimilo takve razmjere da liberali i konzervativci potpisuju Sporazum o međusobnom rotiranju na vlasti. Tako su zapravo liberali i konzervativci pokazali da su samo dva obraza istog kolumbijskog desničarskog političkog lica.

Trenutni predsjednik Kolumbije radikalni je desničar Iván Duque (FOTO: HINA/EPA)

Odgovor na ovakvu situaciju je pojava niza ljevičarskih gerila koje posebno jačaju nakon Kubanske revolucije 1959. godine. Neke od njih nisu prestale sa svojim djelovanjem ni do današnjeg dana. “Odgovor” elita na tu situaciju bio je organiziranje paramilitarnih desničarskih snaga kojima je zadatak postao fizička eliminacija svih onih koji „mirišu lijevo”, odnosno koji su “mamerto” (član Komunističke partije koji s vremenom postaje opći pojam za bilo kakve“ljevičare”).

U Kolumbiji je 2016. godine potpisan Sporazum o miru s najstarijim latinoameričkim gerilskim pokretom FARC (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Revolucionarne oružane snage Kolumbije) zbog čega je tadašnji kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir. Taj proces mirenja je doživio veliki zastoj dolaskom na vlast današnjeg predsjednika Kolumbije Ivána Duquea. 

Ljevica sudjeluje na ovogodišnjim predsjedničkim izborima i u prvom krugu izbora održanih 29. svibnja “progresivna ljevica”, objedinjena u Pacto Historico (Povijesni savez), na čelu sa svojim kandidatom Gustavom Petrom, osvojila je najviše glasova (40,32 posto) što je puno, ali nedovoljno za pobjedu u prvom krugu. Drugi po broju osvojenih glasova u prvom krugu je najveće iznenađenje izbora, predstavnik “alternativne desnice”, poduzetnik milijarder Rodolfo Hernández s podrškom 28,15 posto birača, a tek je treći, što se smatra velikim porazom, predstavnik “službene povijesne uribističke desnice” (po Álvaro Uribeu, bivšem predsjedniku i “pravom šefu svih kolumbijskih desnica”), Federico Gutiérrezu. On je osvojio tek 23,91 posto glasova, a kao četvrti je “politički pokopan” predstavnik liberalnog, tzv “tradicionalnog centra” Sergio Fajardo sa samo 4,2 posto podrške.

Borci FARC-a devedesetih godina prošlog stoljeća (FOTO: Wikimedia/INSS)

Ljevici koju okupljenu u Povijesnom savezu predstavlja Gustavo Petro nije bilo lako stvoriti jednu “pozitivnu agendu” s obzirom na nevjerojatno dugu devastirajuću, okrutnu borbu ljevičarske gerile s jedne te kolumbijske države i paramilitarne desnice s druge strane. Naime, Petro je nekadašnji gerilac ljevičarskog pokreta M-19 (Movimiento 19 de abril) koji je odbacio oružje i kroz svoju osobu na simboličan način odražava suvremenu kolumbijsku političku zbilju spoja gerilske prošlosti s demokratskim pravilima parlamentarizma kao okvira političkog djelovanja unutar kojeg će on uspjeti postati zastupnik u Kongresu (2002.), pa Senator (2006.), a onda i gradonačelnik Bogote. Sada možda postane i predsjednik Kolumbije.

Prema vlastitim riječima Gustavo Petro (rođen 1960.godine na kolumbijskoj karipskoj obali u Ciénaga de Oro, Córdoba) politički se formirao kada je vidio svoga oca kako plače nakon nerazjašnjene smrti čileanskog predsjednika Salvadora Allendea u vojnom profašističkom puču 1973. godine koji je izvršen u režiji SAD-a i Richarda Nixona. Obitelj mu se seli u gradić Zipaquirá, 45 kilometara sjeverno od Bogote. S 18 godina se priključio gradskoj gerili pokreta M-19, a tri godine kasnije postaje gradski vijećnik vodeći “dvostruki život” - javne političke osobe i gerilca koji djeluje u tajnosti. 

U to vrijeme u Kolumbiji je na snazi gotovo permanentno “izvanredno stanje” čije ukidanje stalno traži ljevica. M-19 je pokret urbane gerile socijalističke orijentacije vrlo različit od prokomunističkog FARC-a. Međutim, gerilci M-19 također izvode niz akcija poput zauzimanja veleposlanstva Dominikanske Republike 1980. godine, pljačke oružja iz utvrde Cantón Norte na sjeveru Bogote kada “konfisciraju” originalni Bolivarov mač koji je “narodno vlasništvo” ili svoje najpoznatije akcije - zauzimanja kolumbijske Palače pravde u Bogoti, najvećeg simbola sudbene vlasti u državi. Za vrijeme dvodnevne “okupacije” gerilci M-19 su zarobili 350 talaca od kojih u vojnoj akciji zauzimanja zgrade gine njih 90, a 11 “nestaje”. Pokret M-19 će1990. godine potpisati sporazum s vladom o odlaganju oružja jer “rat nije rješenje” i tada vraćaju Bolivarov mač. Gustavo Petro se predao i sljedećih godinu i pol dana provest će u zatvoru, nakon čega počinje njegova druga vrlo uspješna faza legalnog političkog djelovanja. 

Nakon što je položio oružje Petro je bio godinu i pol u zatvoru (FOTO: HINA/EPA)

Kolumbija je određena posebnom vrstom kulturološkog konzervatizma. On je povezan s tradicionalno jakim utjecajem crkve i s nesumnjivim pokušajem generalnog poistovjećivanja političke ljevice sa subverzivnim, nasilničkim metodama djelovanja. Zato Kolumbijci s dozom opreza gledaju na promjene iako su istovremeno te promjene poželjne jer je većina građana nezadovoljna vladajućim korumpiranim elitama - što su, uostalom, pokazali svojim glasanjem u prvom krugu predsjedničkih izbora. Stoga je sadašnje stanje određeno oprezom, ali i željom za jasnim raskidom s dosadašnjim načinom funkcioniranja države. Pored toga, zadnjih 30 godina dosta se toga izmijenilo pod utjecajem velikog migrantskog vala, otvaranjem ekonomije, pandemijom korone, ali i činjenicom postizanja Sporazuma o miru s dijelom gerile i činjenicom uspješnog ujedinjavanja ljevice koja je definitivno odustala od metoda oružane borbe te postala dio kolumbijskog političkog sustava stvorivši respektabilnu izbornu bazu.

Fenomen femicida je veliki problem kompletne Latinske Amerike, pa tako i Kolumbije u kojoj je porast općeg nasilja u društvu dosegao alarmantne razmjere. Posebno su na meti aktivisti i aktivistice. Prema izvještaju Interameričke komisije za ljudska prava (CIDH) Kolumbija je 2021. godine bila država s najvećim brojem ubijenih aktivista za ljudska prava. Lani je, naime, ubijeno 145 aktivista, a trenutno je njih 3.749 pod posebnim mjerama zaštite. U Meksiku je, primjerice, u istom periodu ubijeno deset aktivista, u Peruu pet, Hondurasu četiri, Gvatemali dva ... Taj trend se ove godine ne samo nastavio, nego i pojačao. Samo u prva četiri mjeseca 2022. godine u Kolumbiji je ubijeno 89 aktivista. Prema podacima organizacije Front Line Defenders u cijelom je svijetu 2021. ubijeno 358 branitelja ljudskih para od čega 70 posto u Latinskoj Americi.

Zbog svega toga ne treba čuditi da su se kolumbijski feministički pokreti ujedinili u davanju podrške kandidatu Povijesnog saveza, odnosno Gustavu Petru. Pogotovo zato jer je kandidatkinja za njegovu potpredsjednicu poznata ljevičarka, crnkinja (što je u Kolumbiji značajno na simboličkoj razini), Francia Márquez, predstavnica “revolucionarnog feminizma”. Nikada do sada niti jedan progresivni, lijevi projekt nije dobio toliku podršku kao projekt ovog “dua” za kojega je u prvom krugu, dakle, glasalo, 8.527.768 birača (40,32 posto). 

Kandidatkinja za Petrovu potpredsjednicu poznata ljevičarka Francia Márquez, predstavnica “revolucionarnog feminizma” (FOTO: HINA/EPA)

Budući je “uribizam” službene desnice poražen glavni protukandidat Petru u drugom krugu postao je ekscentrični desničar Rodolfo Hernández. Zovu ga “El Ingeniero” („Inženjer“) i mnogi smatraju da on ustvari zastupa “kreolski trumpizam”. Hernández nema nikakvog jasnog programa za Kolumbiju, predstavlja sirovu, grubu, otvoreno mizoginu, homofobnu, patrijarhalnu, antisemitsku i tobože antiestablišmentsku desnicu koja se deklarativno bori protiv korupcije i politikantstva, a u stvari je populistički pokušaj njenog spašavanja. On drži strastvene, nekoherentne parolaške govore koje isključivo objavljuje preko društvene mreže TikTok nazivajući samog sebe “kraljem TikToka”. U jednom svom videu tako kaže kako je pravi užitak “uzimati novac sirotinji” koju posprdno naziva “čovječuljcima”. Feministice naziva “ženicama”, objašnjava kako će kao predsjednik “napasti narodne sektore” i kako se žene trebaju držati kuće i rađanja djeca te da u politici nemaju što tražiti. Obećava da će ukoliko ga izaberu izazvati “stanje unutarnjeg šoka”, da će “dokinuti pravnu državu” i “vladavinu zakona” kako bi se obračunao s korupcijom. Naizgled radikalan u obračunu s postojećim elitama zapravo je ostao jedina njihova nada pa je već sada jasno da će u drugom krugu izbora imati punu podršku širokog spektra uznemirenih “uribističkih elita”. Dakle, iako govori o radikalnoj promjeni podržavaju ga snage desničarskog kontinuiteta kao istinske poveznice kolumbijske kapitalističke oligarhije koja za bazu ima “narko-korupciju” i paramilitarizam, što se u svakodnevnom životu Kolumbije manifestira u obliku ekstremnog kriminaliteta i državnog terorizma .

Zbog svega ovoga ljevica je krenula s organiziranjem štrajkova i mobiliziranjem masa. Gustavu Petru ovo je treći put da pokušava postati predsjednik Kolumbije (kandidirao se 2010. i 2018. godine). U odnosu na prošli pokušaj podrška mu je porasla za više od 3,5 milijuna birača. 

U prvom krugu predsjedničkih izbora ove godine apstinencija je bila 46 posto što predstavlja potencijalni rezervoar birača i ljevice i desnice. Ljevica donekle računa na “pobunu glasača” nezadovoljne desnice koja je odbacila “uribizam”. Osim toga pretpostavka je da za ekscentričnog magnata Hernándeza nisu glasali isključivo desničari pa predstoji bitka i za dio tih birača. Optimističke varijante govore kako Petro ima podršku polovine biračkog tijela i da će u konačnici odlučivati detalji. 

Segio Guzmán, osnivač i konzultant tvrtke Colombia Risk Analysis smatra da prvi krug pokazuje kako su Kolumbijci ipak opredijeljeni za radikalnu promjenu kao oblik kritike “stare političke klase”. Isto smatra Juan Carlos Cardona iz The Associated Pressa koji je istraživao raspoloženja građana Bogote. Petro mora “loviti” glasove pasiviziranih glasača centra i zato ne nastupa radikalno zbog čega ga je počela kritizirati najradikalnija ljevica prozivajući ga za pretjeranu “umjerenosti”. 

Hernandez je izjavio kako je sljedbenik Adolfa Hitlera (SCREENSHOT: YouTube)

S druge strane Hernández stalno proizvodi skandale pa je tako izjavio kako je on sljedbenik Adolfa Hitlera. Kada je javnost na to negativno reagirala rekao je da je u stvari mislio na Alberta Einsteina, a ne na Hitlera. Za vlastitu je suprugu rekao da je najbolje “da stoji kući” jer “ljudi ne vole da žene sudjeluju u vlasti pošto su invazivne”. Sam financira svoju kampanju i kaže da će “kada pobijedi” Predsjedničku palaču pretvoriti u muzej, a svoju plaću donirati. 

On je zaista svojevrsni “TikTok fenomen”. Svoju je političku karijeru počeo 2015. godine kada je izabran za gradonačelnika grada Bucaramango. Suđen je zbog udaranja “nepodobnog” opozicijskog vijećnika, a tužiteljstvo ga je progonilo i zbog mešetarenja oko kupovine tehnologije za sanaciju smeća. Mjesecima je bio suspendiran. I on i Gustavo Petro su protiv postojećeg Sporazuma o trgovini” kojeg je Kolumbija potpisala sa Sjedinjenim Državama prije deset godina, s tim da je Hernández za njegovo revidiranje, dok je Petro za potpuno nove pregovore.

Hernández, inače, nije prvi latinoamerički političar koji se na izborima uzdao jedino u društvene mreže. Novi “digitalni političari” i “digitalne kampanje” postali su već svakodnevna pojava. Čileanski političar Franco Parsi svoju je predsjedničku kampanju prošle godine vodio isključivo iz Sjedinjenih Država gdje živi. Nije uopće sudjelovao u niti jednoj debati, a osvojio je 12,8 posto glasova postavši tako najveće iznenađenje tih izbora. 

Pobjeda ljevičarskog Povijesnog saveza na čelu s Gustavom Petrom očito je moguća. Kolumbija, ali i kompletna Latinska Amerika u slučaju njegove pobjede neće više nikada bisti sasvim iste. Zbog toga latinoamerička desnica poduzima sve ne bi li to spriječila. U taj se pokušaj uključio možda i najveći “izdajnik” ljevice u Latinskoj Americi, nekadašnji ljevičar i marksista, a danas radikalno desni liberal, nobelovac Mario Vargas Llosa. On je podržavao dosadašnjeg kolumbijskog konzervativnog predsjednika Ivána Duquea. U Peruu je na prošlim izborima, podržavajući desničarku Keiko Fujimori, činio sve što je mogao da onemogući pobjedu ljevičara Pedra Castilla. Ipak bezuspješno. U Argentini je 1995. godine tražio da se zaborave zločini vojne diktature i da ih se “zakopa u prošlosti”. U intervjuu za mjesečnik Letras Libres početkom lipnja Llosa je govorio ovako: “Što se tiče Kolumbije, smatram da je glasanje za Petra ustvari davanje glasa Maduru i znači pretvaranje Kolumbije u Venezuelu što je strašno za Južnu Ameriku. Ukoliko pobjedi ljevica poput ove Petrove veliki su izgledi da više nikada u Kolumbiji ne bude izbora. Pedro je predstavnik radikalne ljevice. Nadam se da će njegov protukandidat osvojiti izbornu većinu koja će osigurati da Kolumbija zadrži ovu vrstu polulegalnosti u kojoj je živjela zadnjih 50 godina”. 

Ova teza možda najzornije demistificira namjere latinoameričke i kolumbijske desnice u pokušaju očuvanja svoje dominacije, bez obzira na opredjeljenje građana Kolumbije. Prečesto je desnica na tim prostorima svoju vlast branila pod svaku cijenu pa ako je trebalo krvavim pučevima, terorom i silom da bi se takva mogućnost sada mogla potpuno isključiti.

Vrlo brzo će se i ta dilema razriješiti. I zaista, možda se u nedjelju 19. lipnja ove godine, ukoliko pobijedi Gustavo Petro, počinje ispisivati jedna nova politička stranica povijesti na području Kolumbije i Latinske Amerike.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Ernesto Guzman