SJEĆANJE NA ZADOVOLJNO RADNIŠTVO

Kako se njegovao „duh radnika“ u Đuri Đakoviću

ritn by: Bojana Guberac | 04.02.2022.
SJEĆANJE NA ZADOVOLJNO RADNIŠTVO: Kako se njegovao „duh radnika“ u Đuri Đakoviću
U kulturi sjećanja mnogih Brođana još su i dalje žive slike kolona radnika koji napuštaju tvorničke hale, puni vlakovi i autobusi Đurinih radnika koji se vraćaju s posla, no pitanje je dokad? Tvornica iz Slavonskog Broda koja je nedavno obilježila veliku obljetnicu je, koliko god to nevjerojatno zvuči, njegovala duh radnika na poslu i izvan njega. Ljetovanja i zimovanja bila su osigurana, a plaćalo se čak i lječilište za one koji su obavljali zahtjevniji posao. Vodilo se računa da su radnici sportsko aktivni i da djeluju u zajednici, a možda najbizarniji podatak ukazuje da se radnike poticalo na – pisanje poezije. Na početku razgovora s Anom Rajković Pejić, djelatnicom Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, koja je istraživala ove teme, zanimalo nas je koliko se i po čemu tadašnji „novi socijalistički čovjek“ razlikuje od današnjeg.

Zadovoljan radnik u kapitalističkom društvu zvuči kao sintagma koja opisuje neko utopijsko mitsko biće. Valjalo bi se baš zato, prije svega, zapitati što je to zadovoljan radnik danas. Je li to onaj koji je dobio dostojanstvenu plaću, onaj koji je uopće dobio plaću, onaj kojemu su plaćeni prekovremeni, koji ne radi vikendom pa stigne vidjeti kako mu djeca izgledaju, koji ne plaća psihoterapeuta zbog toksične atmosfere na poslu, onaj koji si može priuštiti da otputuje negdje za godišnji odmor, koji ima vremena za hobije? Upravo o tim pitanjima nekada nije morao razmišljati radnik tvornice „Đuro Đaković"

Tvornica iz Slavonskog Broda koja je nedavno obilježila veliku obljetnicu je, koliko god to nevjerojatno zvuči, njegovala duh radnika na poslu i izvan njega. Ljetovanja i zimovanja bila su osigurana, a plaćalo se čak i lječilište za one koji su obavljali zahtjevniji posao. Vodilo se računa da su radnici sportsko aktivni i da djeluju u zajednici, a možda najbizarniji podatak ukazuje da se radnike poticalo na – pisanje poezije. 

Do takvih je podataka istraživanjem došla Ana Rajković Pejić, djelatnica Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, čije područje znanstvenog interesa čini socijalna i rodna povijest. Interes za tvornicu „Đuro Đaković“ joj se, kaže za Lupigu, razvio sasvim prirodno jer su njezina ranija istraživanja obuhvaćala socijalni položaj radničke klase kao i ideološke aspekte razvoja radničkog pokreta.

Ana Rajković Pejić
Ana Rajković Pejić (FOTO: Novi plamen)

„Ova su moja istraživanja uglavnom obuhvaćala razdoblje do početka Drugog svjetskog rata i željela sam proširiti svoja istraživanja. S obzirom na to da do sada nitko obrađivao povijest 'Đure Đakovića' kao i to da povijest svakodnevice kod nas prije svega, zahvaljujući Igoru Dudi, postaje sve zastupljenije područje, odlučila sam produžiti vremenski okvir svoga istraživanja te u njegov fokus postaviti upravo tvornicu 'Đuro Đaković' koja predstavlja itekako veliki istraživački potencijal“, objašnjava nam Rajković Pejić.

Na početku razgovora zanimalo nas je koliko se i po čemu tadašnji „novi socijalistički čovjek“ razlikuje od današnjeg. Rajković Pejić smatra da govorimo o velikoj razlici koja se očituje od uvjeta rada do načina ispunjavanja svakodnevice.

„Danas često svjedočimo nepoštivanju odredaba o osmosatnom radnom vremenu, neplaćanju prekovremenih sati i sličnim kršenjima teško izborenih radničkih prava što nije bila uobičajena praksa u okviru politike izgradnje 'socijalističkog čovjeka'. Naravno, da su određene anomalije postojale. Tako je, primjerice, zanimljivo da je uprava tvornice 'Đuro Đaković' kao jedan od glavnih problema 1960-ih detektirala privatne telefonske razgovore koji su predstavljeni kao nepotrebni trošak poduzeća. S druge strane, neke temeljna prava, koja danas sve više postaju luksuz radniku, poput odlaska na zimovanje, besplatne škole plivanja ili tenisa ili subvencionirane karte za odlazak na more sada su dio utopističkog narativa. I sama sam tijekom istraživanja ostala iznenađena podacima do kojih sam dolazila, bilo na temelju arhivske građe ili razgovora s nekadašnjim 'Đurinim' radnicima. Isto tako iz današnje perspektive, zvuči u najblažem smislu riječi čudno da je tvornica plaćala ljetovanja djeci svojih radnika kao i to da je tvornica kupila skijaška odjela, koje su radnici potom koristili tijekom zimovanja u Čehoslovačkoj ili na Vlašiću“, govori nam pa dodaje kako je vrlo važno istaknuti brigu tvornice za oporavak onih radnika koji su radili na teškim poslovima, poput onih u ljevaonici, koji su u dogovoru s liječničkom službom tvornice, upućivani na more i u lječilišta.

Đuro Đaković
Radnici „Đure Đakovića“ na skijanju 1980-ih (FOTO: Privatna zbirka Željke Poleksić) 

Za to je, navodi, jedan od najzaslužnijih ljudi bio Ante Čavar, diplomirani kineziolog koji je u suradnji s kolegama razvio niz programa aktivnog odmora „radnih ljudi“. Radnici su, također, odlazili na razna, kako se to onomad nazivalo, „banjska i klimatska liječenja“ s ciljem oporavka. Znanstvena istraživačica s Hrvatskog instituta za povijest ističe kako se danas radnicima čak i pravo na bolovanje polako uskraćuje, jer im često u slučaju duže nesposobnosti za rad – prijeti otkaz.

Tada je, objašnjava Rajković Pejić, posebna pozornost posvećena njegovanju „duha“ radnika. Važno je bilo da je radnik zadovoljan ne samo na poslu već i u ostalim aspektima života.

„Državnim strukturama je bilo itekako važno da je radnik zadovoljen. Ovo je vrlo dobro analizirao profesor Igor Duda sa Sveučilišta u Puli u svojim istraživanjima, a ono se očituje i na primjeru brodske tvornice. Naime, kada su ukinute K-15 karte, uprava tvornice postavila je pitanje 'što organizirati da naš radnik ima nekud otići'. Dakle, postojala je vrlo izražena svijest o potrebi odmora, ali i kulture, sporta, kao i razvijanja kreativnosti kod radnika. Briga za 'duh' očitavala se i u samoj organizaciji tvornice, prije svega u organiziranju radničkog restorana, interne banke, zdravstvene stanice. Sve navedeno bilo je u cilju izgradnje 'sretnog i zadovoljnog radnika'. To je sve bilo povezano i s pitanjem učinkovitosti, koju su tadašnje vlasti direktno povezivale s poboljšanjem materijalnih i kulturnih uvjeta rada. U tom je smislu 'duh radnika' bio itekako važan“, kaže pa navodi kako su postojale likovne, recitatorske i ostale sekcije na kojima su radnici uvježbali tekstove i predstavljali svoje radove na, primjerice, likovnim akademijama.

Radnici su, nastavlja, bili iznimno književno aktivni, tako što su pripremali svoje zbirke poezije što je uvelike zasluga voditelja OSIZ-a za kulturu Tonija Barteka. 

„Posebno se to očituje početkom 1980-ih kada OSIZ za kulturu postaje sastavni dio politike i razvoja tvornice. Inače, u tvornici je djelovao cijeli niz grupa od Radničkog kulturnog umjetničko društva 'Đuro Đaković' (RKUD), preko likovnog kruga do folklornih, tamburaških i pjevačkih sekcija svih uzrasta. Zanimljiv je podatak da su radnici 1982. godine u sklopu Biblioteke 'Đuro Đaković' izdali zbirku pjesama pod nazivom 'Mi budimo jutra', čiju je uvodni riječ napisao Dragutin Tadijanović. Isto tako u izdanju Biblioteke objavljen je i veći broj zbirki pjesama, likovnih kataloga te zbornik karikatura pod naslovom 'Prilog humoru' koji je promovirao Fadil Hadžić. Zanimljivo je istaknuti da je tvornica imala i 'glumačke zvijezde' poput Marice Pavičić, koja je prema tvorničkim novinama, početkom 1960-ih postajala sve popularnija kod publike“, navodi naša sugovornica.

Đuro Đaković
Đurini radnici na sportskom natjecanju u malom nogometu (FOTO: Glasilo radne organizacije 'Đuro Đaković' u Slavonskom Brodu, 1. X. 1976., br. 25)

Rekreacija je također imala veliku ulogu u izgradnji socijalističkoj čovjeka koji je trebao biti „zdrav, odmoran i zadovoljan“ kako bi, podsjeća znanstvena istraživačica, mogli „da prionu na rad“ – tako je Tito rekao 1946. godine. Govori kako je 1958. održan prvi Jugoslavenski kongres za fizičku kulturu na kojemu je fizička kultura predstavljena kao „društveni značaj“ koji je „usko povezan s borbom koju naši radni ljudi vode za izgradnju socijalističkog društva“. Zaključeno je kako je potrebno da se najveća pažnja prida obuhvaćanju što većeg broja radnih ljudi djelatnošću na fizičkom obrazovanju, jer kako se navodi u jednom članku, fizička kultura „u savremenim uslovima predstavlja neposredan izraz brige za radnog čovjeka“.

Kada govorimo o rekreaciji radnika u tvornici „Đuro Đaković“ tada valja reći, da su predstavnici ovog poduzeća, između ostalog, sudjelovali i na smotrama proizvođača šinskih vozila, odnosno radničko-sportskim igrama u Kraljevu 1964. te u Sarajevu 1967. godine. Tamo su Đurini kuglači osvojili prvo mjesto. 

Rajković Pejić pronašla je izjavu koju je nakon povratka s natjecanja izrekao vođa puta Devit Gašparović: „Sistem natjecanja je dobar, međutim bilo bi potrebno vremenski skratiti takmičenje. Što se tiče organizacije ona je srednja. Smještaj i ishrana bili su dobri“. Uz to, istaknuo je kako ga nije potpuno zadovoljio sudački sastav u nogometu. Neki su, pak, radnici napomenuli kako su druge ekipe imale više vremena za pripreme što je dovelo da toga je Đurina ekipa ostvarila nešto slabije rezultate nego prijašnjih godina. Tvornica je imala, kaže, i „nogometne zvijezde“ poput Pejkovića, koji je radio na konstrukciji beogradskog mosta te Ivana Čopa, varioca u radionici ručne obrade, dok je posebno dobar nogometaš bio Antun Teskara, inače bravar u radionici ručne obrade koji je u „Radničkom“ igrao na poziciji desnog krila.

Organiziranje godišnjih odmora, pak, objašnjava nam znanstvena istraživačica, 1950-ih je organizirao Ferijalni savez tvornice, a kasnije je to preuzeo OSIZ za odmor i rekreaciju. Svake bi godine tvornički list objavljivao „omladincima“ i „radnom kolektivu“ listu lokacija za godišnji odmor.

„Đurini radnici svoje su odmore provodili, prvenstveno u radničkom odmaralištu u Trogiru, ali isto tako bila je česta praksa razmjene radnika, odnosno pojedina poduzeća ću često znala iznajmljivati svoja odmaralištima drugim poduzećima. Tako je početkom 1970-ih osječka 'Elektroslavonija' iznajmila svoje odmaralište u Biogradu 'Đurinim' radnicima, koji su baš bili zadovoljni jer kako su kasnije naveli da 'smještaj uopće nije bio dobro pripremljen'. S druge strane zanimljivo je njihovo iskustvo tijekom ljetovanja 1964. godine u odmaralištu u Makarskoj, koje je bilo u vlasništvu zagrebačke tvornice ulja. Radnici su imali izrazito pozitivne dojmova vezane uz ovo odmaralište, pa su istaknuli da ih je u luci dočekala upraviteljica odmarališta Emilija Spevec koja ih je smjestila u 'dvije lijepe zgrade'. Također, između ostaloga, istaknuli da su sobe lijepo namještene te da je čistoća na visini“, kaže Rajković Pejić.

Dodaje da se u Đurino odmaralište u Trogiru permanentno ulagalo što je, kaže, vidljivo i po zapisnicima Tvorničkog odbora sindikata. U jednom iz 1966. godine se navodi kako je potrebna kupnja razglasnih uređaja, popravak prehrane u restoranu ili pak kupnje novih kućanskih uređaja. Tadašnji je Brodski list pisao da je odmaralište smješteno na lijepom položaju da su sobe uredne te da odmaralište ima televizor, čamce, šah, restoran i „elektrificiranu kuhinju“. Zanimljivo je istaknuti da je „Đuro Đaković“ u Trogiru izgradio i prvi pokretni most koji je grad povezivao s Čiovom.

Đuro Đaković
Radnici „Đure Đakovića“ na ljetovanju u radničkom odmaralištu u Trogiru (FOTO: Privatna zbirka Dunje Vanić)

S vremenom se javila potreba za novim odmaralištem, pa se čak u tvornici sredinom 1970-ih razgovaralo o kupnji novog odmarališta u Pakoštanima, ali do toga, kaže, nikada nije došlo.

S obzirom na to da su Đurini radnici izdvajali novac za zajednicu upitali smo Rajković Pejić zbog čega takva inicijativa danas ne bi bila moguća i smatra li da živimo u vremenu smanjene solidarnosti bez direktnog utjecaja na zajednicu.

„U tvornicama socijalističke Jugoslavije itekako vlada solidarnost, ne samo među radnicima, nego i u okviru šire zajednice. Navedeno se očituje na brojnim primjerima, pa tako i danas Brođani koji se sjećaju tvornice iz ovog vremena, pričaju 'kako se u gradu ništa nije moglo napraviti ili organizirati bez Đure'. Danas to naprosto više nije moguće jer nemamo više takvih industrijskih giganta. Iako često čujemo kako pojedina poduzeća doniraju određene svote zajednici, radi se sporadičnoj pojavi, a ne sustavnoj praksi kao što je to bilo nekada. Nekada je bilo sasvim normalno da radnici u obliku samodoprinosa financiraju izgradnju nove zgrade gimnazije, kao što je to bio slučaj u Brodu. Danas takvo što nije moguće jer smatram da je nestao duh zajedništva i osjećaja odgovornosti za širu zajednicu. Individualizam koji predstavlja jednu od temeljnih karakteristika kapitalizma velikim je dijelom danas nadvio kolektivni osjećaj i potrebu zajedničkog djelovanja“, odgovara nam pa objašnjava utjecaj tvornice na svakodnevicu grada.

„Početak velikog utjecaja započinje s razdobljem socijalističke Jugoslavije. Ranije, odnosno u međuratnom periodu, kada je tvornica osnovana (1921.) ona nije imala toliku potporu države u smislu poticanja razvoja dok se broj radnika uglavnom kretao oko tisuću. Nakon 1945. kreće modernizacija pogona, ali i povećanje broja radnika. Kako se tvornica razvijala, ponajprije zahvaljujući svojim inozemnim poslovima (Indija, Austrija, Italija, Etiopija...) tako je i njezin utjecaj na grad rastao. Ovo se manifestiralo na zaista bezbroj načina. Jedan od njih svakako je i stipendiranje učenika različitih tadašnjih brodskih škola od onih koji su pohađali industrijsku do onih koji su odabrali ekonomske smjerove“, kaže.

Đurini radnici su sudjelovali i pri prikupljanju ljetine u poljoprivrednom kombinatu „Jasinje“, koje je bilo jedno od najvećih u tadašnjoj državi. Tvornica je bila pokrovitelj gotovo svim većim kulturnim događanjima u gradu, na kojima je često sudjelovao i RKUD „Đuro Đaković“. Tvornica je financirala i niz popravaka sportskih objekata, poput brodske kuglane. Svakako valja i spomenuti pomoć koju je „Đuro Đaković“ pružio prilikom poplava 1960-ih godina tadašnjim brodskim općinama. Naša sugovornica ističe kako je ovaj utjecaj često nadilazio lokalne okvire, kao što je to bilo prilikom potresa u Skopju 1963. godine kada je „Đuro Đaković“ pružio financijsku pomoć od pet milijuna dinara dok su se radnici u svrhu pomoći odrekli dvodnevne zarade.“

Pa ipak, unatoč svemu, velika obljetnica tvornice prošla je bez pretjeranog interesa javnosti i političkog vrha. Znanstvena istraživačica s Hrvatskog instituta za povijest napominje da je kulturu sjećanja izuzetno važno očuvati.

„Pogotovo u slučaju tvornice Đuro Đaković jer ona zbog historiografske marginaliziranosti sve više nestaje iz kolektivne svijesti. Kultura sjećanja nam pokazuje jasniju sliku prošlosti iz koje itekako možemo iščitavati i niz suvremenih društvenih kretanja. Kultura sjećanja omogućava očuvanja jednog dijela prošlosti u kojoj je, uz niz nedostataka, bila prisutna kolektivna odgovornost, uzajamna pomoć i slični koncepti, a koji nažalost baš kao i svijest o tvornici sve više blijede. Ali prije svega je važna zbog činjenice da je tvornica na vrhuncu poslovanja zapošljavala preko 16.000 radnika te je predstavljala okosnicu cjelokupnog slavonskobrodskog prostora, kojeg je uvelike oblikovala, ali i obilježila“, zaključuje za Lupigu Ana Rajković Pejić.

U kulturi sjećanja mnogih Brođana još su i dalje žive slike kolona radnika koji napuštaju tvorničke hale, puni vlakovi i autobusi Đurinih radnika koji se vraćaju s posla, no pitanje je dokad?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna zbirka Dunje Vanić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

    13.09.2022.

    Boris Pavelić

    OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

    03.09.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

    20.08.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije