Dva su liječnika na sudbonosan način obilježila povijest Čilea i suvremene čileanske ljevice. Jedan od njih je bio dr. Salvador Allende, a drugi, javnosti daleko manje poznat, ali ne i manje važan – dr. Miguel Enríquez Espinoza. I Allende i Enríquez bili su vođe čileanske ljevice, iako njenih različitih političkih krila i koncepcija. 

DEKLASIFICIRANI DOKUMENTI: Ovako je Amerika u krvi ugušila legitimnu socijalističku vlast u Čileu

U IŠČEKIVANJU ISTINE: Pjesnik pokopan četiri puta

PODRIVANJE VLASTITOG AUTORITETA: Što je papa Franjo radio u Čileu?

SLAVI JE CIJELI KONTINENT: Antiprinceza s gitarom koja nije htjela šutjeti

Allende je bio najpoznatiji predstavnik Socijalističke partije Čilea (Partido Socialista de Chile), karizmatični predstavnik i simbol struje koja je zagovarala parlamentarni načini dolaska ljevice na vlast. On je postao prvi demokratski izabrani socijalistički predsjednik na južnoameričkom kontinentu. Bio je predsjednik republike (i čelnik lijeve koalicijske vlade Narodnog jedinstva - Unidad Popular) između 3. studenog 1970. i 11. rujna 1973. godine kada, inače tradicionalno apolitična čileanska vojska, pod direktnim sponzorstvom i dirigentskom palicom Bijele kuće i američkog predsjednika Richarda Nixona, izvršava vojno-fašistički puč kojeg predvodi general Augusto Pinochet. Tako je silom srušena Allendeova demokratski izabrana vlada. Nakon vojnog udara uslijedio je brutalan i krvav teror.

Allende je bio prvi demokratski izabrani socijalistički predsjednik na južnoameričkom kontinentu (FOTO: Wikimedia/Che Mella)

S druge strane, Miguel Enríquez bio je generalni sekretar Pokreta revolucionarne ljevice - MIR (Movimiento de Izquierda Revolucionaria), jedne od najradikalnijih, ali zasigurno i najutjecajnijih opcija čileanske ljevice. I jedan i drugi postat će žrtve Pinochetove diktature, ali i najpoznatiji simboli borbe protiv takve čileanske stvarnosti koja je bila određena dokidanjem demokracije i nasilnog instaliranja kombinacije krvave političke diktature i liberalnog ekonomskog koncepta po receptima zloglasne Friedmanove “Čikaške škole“ (Chicago school of Economics). Upravo će Enríquez postati trajna inspiracija mladima, a posebno studentima u suprotstavljanju takvom konceptu društva. 

Na spektakularan način kulminirala je ta inspiracija lani kada je došlo do izlijeva masovnog nezadovoljstva građana na ulicama najvećih čileanskih gradova što je dovelo do radikalnih promjena tamošnje društvene zbilje i ustrojstva zajednice, o čemu smo već ranije pisali.

Ovih se dana navršilo 77 godina od rođenja Miguela Enríqueza. Taj liječnik, političar, revolucionar i osnivač MIR-a rođen je 27. ožujka 1944. godine u Talcahuanu, gradu na jugu Čilea. Bio je sin liječnika Edgarda Enríqueza, budućeg rektora Sveučilišta u Concepciónu i ministra obrazovanja u Allendeovoj vladi. Još za svojih srednjoškolskih dana u Concepciónu Miguel Enríquez sprijateljio se i napravio svoje prve političke korake s budućim osnivačima MIR-a Lucianom Cruzom, Marcelom Ferradaom i Bautistom van Schouwenom. Medicinski fakultet upisao je 1961. godine na kojem diplomira sa “summa cum laude”. U to vrijeme se priključuje Federaciji socijalističke omladine (Federación Juvenil Socialista), ali se nakon dvije godine, tragajući za radikalnijim političkim opcijama, sve više udaljava od Socijalističke partije (PS). Zajedno sa svojim prijateljima pridružuje se Marksističkoj revolucionarnoj avangardi (La Vanguardia Revolucionaria Marxista). Ta organizacija je ustvari bila konglomerat različitih lijevih struja u rasponu od Trockističke sveučilišne omladine pa sve do “pro-maoista” i “guevarista”.

Sve te revolucionarne struje povezivalo je to što su dovodile u pitanje svrhovitost daljnjeg institucionalnog djelovanja čileanske ljevice koju su tradicionalno predstavljale Socijalistička partija i Komunistička partija Čilea. U naravi je to bila vrlo šarolika grupa mladih ljudi koji su dolazili iz različitih slojeva društva, a povezivala ih je zajednička spremnost da se s teorije pređe na konkretnu, neposrednu političku akciju. Bez obzira na svoje različito porijeklo svi su oni bili spremni na prekid s tradicionalnim parlamentarnom, tradicionalnom ljevicom i birokratiziranim sindikalnim sektorom. Na tim se temeljima 15. kolovoza 1965. godine osniva Pokret revolucionarne ljevice (MIR). Zasnivao se na tzv “kreativnom”, “bujnom” marksizmu-lenjinizmu obogaćenom iskustvima “uspješnih revolucija” poput vijetnamske i kubanske. Zagovara se radikalan raskid sa “svime bivšim”. Bezgranično vjeruju u izvornu “moć naroda” i njegovu sposobnost da mijenja društvo mimo “svijeta institucija” s obzirom da one, po njima, samo perpetuiraju stanje “puzajućih društvenih promjena”. Umjesto puzanja oni se zalažu za galop. U svojoj dvadeset i trećoj godini Miguel Enríquez postaje generalni sekretar MIR-a.

Miguel Enríquez zastupao je koncept “socijalizma odozdo” (FOTO: Twitter)

Na 3. Kongresu MIR-a 1967.godine iznosi tezu o nužnosti transformiranja pokreta u čvrsto organiziranu “revolucionarnu partiju novog tipa”. Odlučno djelovanje MIR-a ostavlja jak dojam na mlade pa se pokret posebno širi među studentima, radnicima, ali i u ruralnim sredinama. Zagovaraju radikalnu, beskompromisnu socijalističku revoluciju koja će odlučno raskinuti s postojećim stanjem. Zbog toga će vrlo brzo dobiti i svog žestokog neprijatelja u demokršćanskoj vladi Eduarda Freia (1960. – 1970.). Za njih “narodna moć” nije samo sredstvo putem kojeg će izvršiti preokret nego je ona ujedno i vrhovni cilj revolucije. Enríquez i njegovi prijatelji su žestoki internacionalisti, ali su istovremeno po svom temeljnom uvjerenju “latinoamerikanci” koji stalno ističu Cheovu tezu da svaki revolucionar mora najprije izvršiti “svoju vlastitu revoluciju”, što za njih znači da u njihovom fokusu prije svega mora biti čileanska revolucija koja će imati jak “latino naglasak”.

Nakon pobjede Allendea i formiranja koalicione vlade Narodnog jedinstva 1970. godine Pokret revolucionarne ljevice, uz svu svoju kritičnost, daje punu podršku toj tek formiranoj lijevoj vladi zadržavajući svoj značajan utjecaj na one slojeve koji u sebi akumuliraju snažnu društvenu i revolucionarnu snagu. Prije svega se to odnosilo na studente (koji su njihova najsnažnija komponenta), zatim radnike, seljake kao i na žitelje onih sredina u kojima je postojala najveća koncentracija nezadovoljstva. Orijentiraju se na organiziranje tzv. frontova masa (Frentes de Masas) preko kojih razvijaju i promiču svoju politiku. Tako nastaju Pokret revolucionarnog stanovništva (Movimiento de Pobladores Revolucionaros - MPR), Pokret revolucionarnih seljaka (Movimiento de Campesinos - MCR), Pokret revolucionarnih radnika (Frente de Trabajadores Revolucionarios - FTR), a sredinom 1971. godine osnivaju Industrijske kordone (Cordones Industriales), „organe narodne moći“ koji postaju možda najznačajnija organizacija što se pojavila u kontekstu djelovanja ljevice u vrijeme vladavine vlade Narodnog Jedinstva u Čileu, a koji su trebali osiguravati nastavak proizvodnje i kretanje robe i materijala. Enríquez i MIR kao predstavnici “mlade generacije” ljevice, za razliku od “stare generacije” čileanske tradicionalne ljevice, u potpunosti prihvaćaju nasilje i oslanjanje na narodni spontanitet kao metodu djelovanja.

Tako MIR, u trenutku kada u Čileu 1972. godine dolazi do tzv “štrajka gazda” odgovara formiranjem Komunalnih komandi (Los Comandos Comunales) i stvaranjem “komiteta” na terenu kao oblika narodne organiziranosti. Cilj im je savez svih ugroženih slojeva (klasa) i direktno sučeljavanje s efektima “štrajka gazda” (“paro patronal”) kojemu je glavni cilj bio paraliziranje kompletnog društva (od transporta pa do distribucije hrane). Zato Komunalne komande preuzimaju na sebe organiziranje transporta, svih osnovnih dobara, a posebno hrane. Za te potrebe osnivaju Vijeća za opskrbu i kontrolu cijena (Juntas de Abastecimiento y Control de Precios – JAP) što znači da se uvodi “autoadministracija” ili specifičan čileanski oblik samouprave naroda koji sam preuzima opskrbu i kontrolu što se uklapa u širi koncept Allendeovog “čileanskog puta u socijalizam”. Buja narodni spontanitet. Stvaraju se Narodne skupštine (Asamblea Popular), Radničke koordinacijske komande (Comando Coordinador de los Trabajadores) i razni drugi oblici samoorganiziranja.

Čileanci nikad nisu prestali poštovati MIR i njegove težnje (FOTO: Wikimedia/Rodrigo Fernández)

Nasuprot njima organiziraju se različiti sektori desnice predvođeni malim i srednjim poduzetnicima pokušavajući općim “štrajkom gazda”, posebno paraliziranjem transporta, izazvati kolaps i dezintegraciju društva što bi izazvala široko nezadovoljstvo, revolt i rušenje Allendeove vlade. MIR odmah reagira. “Cordones Industriales” preuzimaju na sebe organiziranje eksperimentalnog modela grupiranja različitih poduzeća po teritorijalnom principu. U tim poduzećima radnici preuzimaju kontrolu. Cilj je nastavak proizvodnje, preskakanje svih posrednika između njih i naroda, pružanje efikasnog otpora na frontu sabotaže i organiziranje direktne opskrbe naroda. Oni ne čekaju donošenje nikakvih vladinih zakona nego stupaju u akciju odmah smatrajući da su birokratizirane institucionalne strukture jedan od glavnih problema društva. Zato se više ne uzdaju u institucije nego u samoorganizaciju baze i u direktnu akciju. “Štrajk gazda” tako propada nakon mjesec dana, a MIR, osnažen ovim uspjehom, kreće u drugu fazu svoje borbe koja je za cilj imala prelazak tvornica u društveno vlasništvo (“Área de Propriedad Social” - APS), a zatim i uvođenje svojevrsnog su-upravljanja (“congestión”) u sferu rada. 

Allendeova vlada zagovarala je kreiranje “nove ekonomije” čiji bi temelj bilo društveno vlasništvo (APS), ali u koegzistenciji s “mješovitim vlasništvom” (“Área de Propriedad Mixta”), kao i privatnim sektorom. Nije za eksproprijaciju poduzeća u strateškom sektoru nego za nacionalizaciju obeštećenjem, otkupninom ili naknadom. Problem vlade Narodnog jedinstva je u tome što su se “Cordones Industriales” uspostavili i širili u srednjim i malim poduzetničkim sredinama (čime je obuhvaćena ogromna većina čileanskih radnika), a to nije postojalo u vladinom programu. Dakle, najborbeniji i najdinamičniji sektori radnika i naroda u Čileu grade koncept “socijalizma odozdo” (“socialismo desde abayo”), stimulirajući i stvarajući pri tom najrazličitije forme “narodne vlasti”. 

Do tada tradicionalni radnički pokret oličen u Jedinstvenoj radničkoj centrali (Central Única de Trabahadores) pokazao se sterilnim, nesposobnim i nekorespondentnim dramatičnom povijesnom trenutku kojeg je u tim tjednima živio Čile. Nasuprot njima stajalo je ono pto je nudio i organizirao MIR - fleksibilni oblici samoorganiziranja, novi lijevi pokreti i organizacije koje je karakterizirala mladost i beskompromisnost njenih članova koji se organiziraju, kako po teritorijalnim, tako i po proizvodnim i po profesionalnim principima.

Pripadnici MIR-a 1971. godine na sprovodu Luciana Cruza, jednog od osnivača MIR-a čija smrt nikad službeno nije razjašnjena (FOTO: Zaklada Miguel Enríquez)

“Revolucionarni” i “reformistički” dio čileanske ljevice tu su se razišli, ali nikada nisu prestali biti na istoj strani u sukobu s desnicom. “Revolucionare” čini konglomerat organizacija od MIR-a pa sve do Čileanske kršćanske ljevice (Izquierda Cristiana de Chile) čiji je slogan „Avanzar sin Transar” (“Naprijed bez kompromisa”), a u jezgri “reformista” su socijalisti i komunisti čija je parola “Consolidar para Avanzar” (“Konsolidirani naprijed”) i koji se zalažu za etapno ostvarivanje revolucije. Usprkos svemu svi oni kao i “cordonesi” nikada nisu prestali podržavati Allendeovu vladu.

Nekoliko dana prije nego što je čileanska vojska na čelu s Pinochetom izvršila državni udar “cordonesi” šalju Salvadoru Allendeu “Otvoreno pismo” u kojem poručuju: “Upozoravamo te druže (…) da ćeš biti odgovoran za uvođenje zemlje, ne u građanski rat, jer je on već u punom zamahu, nego u planirani hladnokrvni masakr nad najsvjesnijom i najorganiziranijom latinoameričkom radničkom klasom”. Kada 11. rujna 1973. godine dolazi do profašističkog državnog udara Miguel Enríquez nudi Allendeu da ga njegovi borci izvedu iz predsjedničke palače Moncade “na sigurno”, ali Allende je već odlučio da se žrtvuje pa Enríquezu samo šalje kratku poruku - “Sada je red na tebe Miguel!”. 

Ostalo je poznato. Dolazi do strašnog, krvavog obračuna desnice s čileanskom ljevicom i mnogi njeni pripadnici su ubijeni ili odlaze u egzil. Enríquez šalje poruku svojim članovima “El MIR no se asila” („Za MIR nema bijega“) jer za njega odlazak u egzil znači dezertiranje. Kako sam kaže, „strah od represije ne može to opravdati, povijesno dezerterstvo bilo bi osuđeno zauvijek”. 

Marcia Merino - žena koja će odigrati ključnu ulogu u tragičnoj sudbini Miguela Enríqueza (SCREENSHOT: YouTube)

Miguel Enríquez ipak nije „došao na red“. Ubijen je nakon godinu dana, 5. listopada 1974. godine, s deset metaka i oružjem u rukama nakon dvosatnog otpora kojeg je pružao zajedno sa svojim drugovima braneći se u jednoj kući u kvartu San Miguel, Calle Santa Fe 725, u južnom dijelu Santiago de Chilea. Bila je to akcija Pinochetove tajne policije DINA. Njegovo skrovište i kompletnu mrežu MIR-a izdala je, nakon brutalnog mučenja, čelnica MIR-a u Concepciónu, Marcie Merino. 

U istoj akciji tajne policije u kojoj je ubijen generalni sekretar MIR-a teško je ranjena i Carmen Castillo, Enríquezova partnerica, koja je u tom trenutku bila u osmom mjesecu trudnoće. Nju su uhitili i mučili u zatvoru, što je vrlo vjerojatno razlog činjenice da će dijete koje je porodila odmah umrijeti. Carmen Castillo, danas poznata književnica i sineastkinja, uspijeva dobiti azil u Francuskoj. Vratila se u Čile 1994. godine i snima mitski dokumentarni film o fenomenu izdaje u kojem “krtica” Marcie Merino javno moli oprost i ispovijeda svu tragediju koju je i ona, na svoj način, proživjela, ali i epsku veličinu jedne generacije čileanske mladosti koja je na sudbonosan način odredila budućnost svoje zemlje koju Čile baš ovih dana proživljava na ulicama svojih najvećih gradova. Film se zove “La Flaca Alejandra”. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Biografias