Sve je, samo naizgled, počelo u četvrtak 29. kolovoza ove godine kada se na društvenim mrežama pojavila video snimka jednog od najpoznatijih pripadnika poodavno raspuštenog najstarijeg gerilskog latinoameričkog pokreta, kolumbijskog FARC-EP (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo, odnosno Kolumbijske Revolucionarne Oružane Snage - Narodna Vojska) Luciana Marina, poznatijeg po njegovom gerilskom imenu Iván Márquez. On je jedan od najpoznatijih FARC-ovaca uopće. Bio je glavni pregovarač FARC-a za vrijeme pregovora s kolumbijskom vladom koji su vođeni na Kubi i koji su okrunjeni prekidom polustoljetnog oružanog sukoba u Kolumbiji, potpisivanjem tzv. “Sporazuma o miru” krajem 2016. godine. To je s oduševljenjem pozdravljeno u cijelom demokratskom svijetu, nakon čega je tadašnji kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir, a mnogi su bili ogorčeni zbog nepravde što istu nagradu nije dobio i vrhovni zapovjednik FARC-a Rodrigo Londoño Echeverri (gerilsko ime Timoleón Jiménez) koji je najpoznatiji po svom ratnom nadimku Timochenko. 

Na video snimku Márquez se pojavljuje okružen s dvadesetak uniformiranih i naoružanih bivših gerilaca FARC-a. Među njima su i neka od najpoznatijih imena FARC-ove “stare garde”. Márquez je u videu koji traje 32 minute objavio da se on i njegova grupa pobunjenih ex-gerilaca FARC-a vraćaju oružanoj borbi jer su na to primorani s obzirom da je “Sporazum o miru” de facto izigran od strane sadašnje desničarske kolumbijske vlasti na čelu s predsjednikom Ivánom Duqueom Márquezom. Tako su se sada ova dva Ivána Márqueza, u najdoslovnijem smislu, našla na suprotnim stranama nišana. U ime pobunjenika Márquez je govorio o “korumpiranoj oligarhiji” i izdaji kolumbijske vlade koja nije ispunila uvjete sporazuma iz 2016. godine. 

Činjenica je kako se situacija u Kolumbiji i u cijelom tom području Latinske Amerike, a posebno u Venezueli, jako zakomplicirala i pogoršala nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama te Ivána Duquea u Kolumbiji. I jedan i drugi su od početka smatrali kako je „Sporazum o miru“ kojeg je bivši predsjednik Kolumbije Santos postigao s FARC-om jednostavno loš. Zbog toga je predsjednik Duque, uz podršku Donalda Trumpa, tražio njegove naknadne izmjene. 

Inače, Iván Duque, slaže se većina analitičara, zapravo samo produžena ruka moćnog ultradesnog bivšeg predsjednika Kolumbije, Álvara Uribea, koji je predvodio snažan pokret protiv potpisivanja „Sporazuma o miru“ s FARC-om. Upravo zato Duque ne poduzima ništa da se spriječi val terora koji se javlja nakon potpisivanja sporazuma i koji primarno pogađa socijalne lidere i bivše, sada razoružane, demobilizirane ex-gerilce FARC-a. A Kolumbijom sve više nekontrolirano drmaju razne paramilitarne desničarske oružane skupine nerijetko povezane s narkokartelima. Osim toga neke od povijesnih lidera FARC-a optužuje se za “narcotrafic” pa Trumpova administracija od Kolumbije zahtijeva njihovo izručenje Americi. Na koncu je Duque “zatvorio špinu” daljeg dotoka obećanih sredstava koja su nužna za provođenje dubokih reformi što su zagarantirane potpisanim sporazumom. 

S time da, vrijedi napomenuti, kako su američki interesi u Kolumbiji vezani i za destabilizaciju Madurove vlasti u susjednoj Venezueli koju je Trump proglasio terorističkom tako da mogućnost vojne intervencije nikada nije do kraja isključena, a u sve se uvlačila i kolumbijska vojska. U ovom trenutku Amerika ima sedam vojnih baza na području Kolumbije u kojima su stacionirane zračne i specijalne američke vojne snage. Analitičari objašnjavaju kako je Trumpu još manje od predsjednika Duquea stalo od ispunjenja “Sporazuma o miru” s FARC-om koji je u Madurovoj Venezuali uvijek imao snažnu podršku i svoj “rezervni teritorij”. Zato je jedna od prvih Trumpovih odluka bila da iz Kolumbije povuče istaknutog američkog diplomata Bernarda Aronsona, jer je upravo Aronson snažno podržavao nužnost potpisivanja sporazuma i direktno je pomagao u pregovorima između Santosove vlade i FARC-a, a poslije njegovog potpisivanja i implementaciji tog sporazuma.

Vrhovni zapovjednik FARC-a, Timochenko, nesumnjivo najveći autoritet te najsnažnije gerilske skupine koja nakon potpisivanja sporazuma djeluje kao parlamentarna stranka, ostaje na čvrstim pozicijama nužnosti mirne integracije bivših gerilaca u kolumbijsko društvo inzistirajući na daljnjem političkom, a ne oružanom djelovanju FARC-a. Prihvaćanje demokratskih okvira parlamentarne demokracije kao prostora za daljnje djelovanje sada političke stranke FARC (Fuerza Alternativa Revolucionaria del Común - Revolucionarna Alternativna Snaga Zajednice) i ostvarivanje njegovih povijesnih ciljeva za njega je i dalje neupitno.

Borci FARC-a s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća (FOTO: Wikimedia/INSS)

Nakon ovog Márquezovog čina dio analitičara smatra kako budućnost Kolumbije nije niti malo svijetla, a da samom FARC-u prijeti daljnje cijepanje. Márquezova “oružana frakcija” najavila je u videu objedinjavanje svih disidentskih grupa FARC-a koje su iznikle nakon potpisivanja sporazuma. Naime, iako je matica FARC-a (kojoj je tada pripadao i Iván Márquez te čak postao glavni pregovarač) i ogromna većina “običnih boraca” FARC-a podržala Timochenka i one koji su bili za potpisivanje “Sporazuma o miru”, podržavajući uključivanje u kolumbijsko društvo, odbacivanje daljnje oružane borbe i formiranje političke stranke koja bi nastavila djelovati u okviru pravila parlamentarne demokracije - dio gerilaca to nije prihvatio i nastavio je oružano djelovati razbijen u niz malih disidentskih grupa i frakcija na čelu kojih je svaka imala svog “malog vođu”. Márquez je osim toga najavio sklapanje saveza s ELN (Ejercito de Liberación Nacional - Vojska Nacionalnog Oslobođenja), marksističkim gerilskim pokretom koji je osnažio nakon FARC-ovog potpisivanja sporazuma s kolumbijskom vladom i demobiliziranjem njegovih gerilskih jedinica. ELN je naročito prisutan u graničnim područjima s Venezuelom što mu posebno pogoduje.

Još za vrijeme Baracka Obame, a zatim puno intenzivnije nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa, započela je do kraja bezumna politika Amerike čiji je cilj bio rušenje “bolivarijanske vlasti” u Venezueli. To je politika ekonomske i svake druge blokade, a stalno na granici prijetnje vojnom intervencijom, po modelu koji se već desetljećima primjenjuje prema Kubi. Cilj je totalna destabilizacija, ekonomski kolaps, pauperizacija i bezizlazna socijalna koja bi u Venezueli posljedično trebala izazvati unutarnju pobunu naroda koji bi, zatim, srušio postojeću vlast koja ne odgovara američkim imperijalnim interesima još davno definiranim Monroevom doktrinom. 

Posljedice takve vrste destabilizacije čitavog jednog društva su nesagledive. Jedna od njih je rađanje, jačanje i stimuliranje svih vrsta radikalnih pokreta. To se također pokušava primijeniti i na druga područja svijeta poput, primjerice, Irana. U ovom slučaju, na jedan čudan način “profit” od takve sulude američke politike izvlači ELN koji neprestano osnažuje svoje redove izbezumljenim Venezuelancima koji najčešće iz očaja bježe od teške situacije, ekonomske krize i političkog kaosa u Venezueli što je direktna posljedica Trumpove neodgovorne politike koju, nažalost, u ovom slučaju podržavaju i naše vladajuće strukture, što iz udvorničko sluganskih, a što iz ideoloških razloga. Takvoj imperijalnoj politici interesi naroda “zadnja su rupa na svirali” iako se stalno na njih pozivaju. Čitavo je to područje, radi sebičnih parcijalnih interesa, namjerno destabilizirano, a granice između zemalja tog područja su postale jako porozne što pogoduje, kako trgovini drogama, tako i svakoj drugoj vrsti ilegalne trgovine i šverca. 

Prošli tjedan Kolumbiju je posjetila Ivanka Trump, kćer i savjetnica američkog predsjednika, a na fotografiji je u društvu "prve dame" Kolumbije, Maria Juliane Ruiz (FOTO: HINA/EPA/Mauricio Duenas Castaneda) 

Venezuela, Kolumbija i Brazil tu su nezaobilazni. Počevši od trgovine ljudima, gorivom, oružjem pa sve do trgovine “plavim zlatom”, koltanom (skraćenica za smjesu minerala kolumbita-tantalita iz koje se dobiva niobij i tantalio) - mineralom bez kojeg je postala nezamisliva proizvodnja najsofisticiranijih uređaja i gotovo svih proizvoda vrhunske elektro i digitalne tehnologije, pa sve do najnovijih širenja neviđenih, strašnih požara koji (iz upitnih razloga i interesa vlasti poput one ultradesnog Jaira Bolsonara u Brazilu) uništavaju područje Amazonije, ali ne samo nje. Ukoliko svemu tome dodamo ostale faktore poput američkog izolacionizma (koji svog “političkog brata” u Europi nalazi u Borisu Jonhsonu) i nedostatka artikulirane, ozbiljne i odgovorne politike Washingtona prema Latinskoj Americi onda se ne treba čuditi što su otvorene sve moguće opcije pa i one najgore.

Povratak oružju jednog krila FARC-a na čelu s Ivánom Márquezom događa se upravo sada kada se javlja i pojavljuje cijeli niz velikih političkih, ekonomskih i ambijentalnih izazova koji se lako prelijevaju preko granica, iz jedne u drugu destabiliziranu državu. S druge strane, kolumbijska je geografija uvijek bila prednost gerilskih pokreta koji sada ponovo niču i rastu, razvijaju se iz sjemena propalih i posrnulih snaga koje su se u Kolumbiji zalagale za ostvarenje te primjenu “Sporazuma o miru”. Povijest Kolumbije prepuna je neostvarenih idealističkih “sporazuma” od kojih niti jedan prije ovog zadnjeg nije izdržao snagu postojećeg nasilja. Sada se dio bivših gerilaca FARC-a poziva na neispunjavanje obveza koje je vlada prihvatila potpisujući sporazum - od garancije amnestije za gerilce (koja se po njima ne ispunjava) pa do ambicioznih planova razvoja ruralnih zona koje se ne ostvaruju zbog slabašne infrastrukture kolumbijske države izvan velikih urbanih cjelina.

Ipak, bilo bi pogrešno već sada govoriti o definitivnoj propasti Sporazuma iako ima bezbroj problema pa tako Internacionalni komitet Crvenog križa (CICR) početkom ove godine upozorava kako je nakon njegovog potpisivanja preseljavanje ljudi iz jednog dijela Kolumbije u drugi poraslo za 90%, s 14.594 na 27.780. Broj poginulih od zaostalih mina porastao je s 57 na 221. Tijekom cijelog sukoba prije potpisivanja sporazuma “nestalo” je više od 80.000 osoba. Razne paramilitarne grupe su nakon potpisivanja sporazuma ubile više od 600 socijalnih lidera i više od 140 razoružanih, demobiliziranih gerilaca. Vlada i dalje bombardira šumovite dijelove zemlje, a posebno u području Caguán, demilitizirane zone u južnoj Kolumbiji, površine kao gotovo cijela Hrvatska. Opravdanje je uvijek isto: “rat s pobunjenicima” - ali su ta bombardiranja neselektivna i u njima gine veliki broj nedužnih civila. Avioni koji ispuštaju bombe, inače, uzlijeću iz američkih i kolumbijskih baza. 

Položaj regije Caguán na karti Kolumbije (ILUSTRACIJA: Wikimedia/Milenioscuro)

Zbog svega toga, prema izvještaju koji je objavio Forensis de Medicina Legal broj ubojstava u Kolumbiji porastao je po prvi put nakon osam godina neprestanog pada. Tako je najmanji broj ubijenih bio upravo prve godine nakon potpisivanja Sporazuma 2017. kada je ubijeno 11.737 ljudi, a već 2018. godine broj ubijenih raste na 12.130, što je porast od šest posto u samo godinu dana. Naravno da je za očekivati kako će nove i stare oružane grupe, poput novih disidenata FARC-a, sada dinamizirati oružane sukobe i povećati broj žrtava u Kolumbiji. Antropolog, profesor na University of California u San Diegu, Alexandar L. Fattal prošle je godine objavio knjigu “Guerrilla Marketing: Counterinsurgency and Capitalism in Colombia”. Po njemu je upravo “Sporazum o miru” ulio nadu i velika očekivanja da se komplicirani politički konflikti mogu efikasno riješiti pregovorima, ali da je nesmotrena Trumpova politika dovela do “brodoloma ove ideje”.

Vratimo se na Ivána Márqueza. On je iz javnosti potpuno nestao otprilike godinu dana prije nedavne video-objave o “povratku oružanoj borbi”. Nakon sporazuma bio izabran za člana kolumbijskog parlamenta kao predstavnik nove političke stranke FARC. Postao je kongresnik i nije jedini FARC-ov kongresnik koji se vratio gerilskom ratovanju (tu je još i gotovo mitski Seuxis Pausías Hernández alias “Jesús Santrich”, osoba iz “filmske priče”). Ovu godinu dana svog “nestanka” iskoristio je za pripremu onoga što će se kasnije dogoditi i sve je jasnije kako se sve počelo odigravati daleko prije 29. kolovoza. Očito je još znatno ranije Márquez počeo tražiti platformu za povratak gerili pripremajući se na ovaj potez radeći prije svega na političkoj pripremi terena, izmirenju s već postojećim disidentima FARC-a koji nikad nisu prihvatili sporazum i na prikupljanju oružja za nastavak gerilske borbe. 

Jedan od onih iz redova FARC-a koji nikada nije odložio oružje bio je i Rodrigo Cadete, član “privremene direkcije”, istaknuti gerilac koji je zapravo trebao biti vođa nove gerile. On je smatrao kako Márquez, kao glavni pregovarač, snosi veliku krivnju zbog potpisivanja sporazuma (jer pravi gerilci “nikada ne izlaze iz tajnosti”) i zbog njegove potpune podređenosti autoritetu vrhovnog zapovjednika bivšeg FARC-a, Timochenka. Bio je spreman ponovo prihvatiti Márqueza kao “jednog od šefova” pod uvjetom da se prije potvrdi u praksi i dokaže svoju sposobnost. Pored Márqueza tu su još i drugi njemu bliski ljudi poput Hernána Daría Velásqueza Saldarriaga “El Paise” (“Oscar Montero”) ex-šefa jedne od najnasilnijih jedinica FARC-a, Columna Móvil Teófilio Forero. Ali, kada početkom veljače 2019. godine prilikom akcije vladinih specijalnih vojnih snaga (“Zeus”) u ruralnoj zoni San Vicente de Caguán, gine “Rodrigo Cadete” (Édgar Mesías Salgado Aragón) za Márqueza se riješio i ovaj problem. 

Márquez se sada oslanja na najsnažniju strukturu ugašene gerile - na tzv. “Bloque Oriental” (“Istočni blok”) za kojeg se još uvijek veže oko 3.000 gerilskih disidenata koji nastavljaju djelovati u većinom šumskim dijelovima zemlje. Glavni među njima su Gentil Duarte (jedan od pet najtraženijih ljudi u Kolumbiji, ucijenjen na tri milijarde kolumbijskih pesosa što je ista suma koja se danas nudi za Márqueza i Santricha), zatim Iván Mordisco, ex vođa povijesnog “Frente Primero” koji regrutira uglavnom mlade gerilce, pa Francisco Gamba vođa bivših gerilaca iz Charrasa i Gusviare. Ta nikad ugašena gerila nastavila je sukobe s desničarskim paramilitarnim narko-grupama kao što su “Clan de Golfo”, “Los Puntillerso”, “Bloque Meta”, “Libertadores de Vichada” ili “Nuevo renacer” - jer im se interesi, koji nisu uvijek primarno političke naravi, nerijetko međusobno sudaraju.

Postrojavanje jednog gerilskog odreda Bloque Oriental (FOTO: Generacion paz/Flickr)

Naravno da je glavni šef FARC-a Timochenko odmah odgovorio na Márquezov proglas o povratku oružanoj borbi. Kako su to istakli kolumbijski mediji, Timochenko je odmah “uhvatio bika za rogove” ocjenjujući Márquezov potez izdajom interesa FARC-a i onoga što je prihvatila ogromna većina njegovih članova. Njegovo je pismo nazvao “rušiteljskim” naglasivši kako njemu nije namjera “sjediti i kukati za starim ratnim vremenima”. Jasno je stavio do znanja da je jedini put FARC-a demokratski put djelovanja unutar pravila igre parlamentarne demokracije, ovaj put kao političke stranke, a ne kao oružanog pokreta. Optužio je Márqueza za nanošenja ogromne štete stranci FARC čiji su izabrani predstavnici u kolumbijskom parlamentu bili on i Santrich. 

“Nažalost, Iván nije shvatio važnost i dimenziju uloge koju naša borba ima. Otišao je bez ikakvog objašnjenja. Odbio je zauzeti svoje mjesto u Senatu neodgovorno ostavljajući našu parlamentarnu grupu u trenutku kada je njegovo prisustvo bilo najpotrebnije”, kaže Timochenko koji je itekako svjestan svih teškoća s kojima se FARC danas sudara prilagođavajući se demokratskim pravilima političke borbe pa naglašava “kako bi vjerojatno pozicija stranke bila manje teška nego što je bila u ovom period da nije postojala Ivanova čudnovata i opasna veza s njegovim nećakom Marlonom Marínom koja je završila upetljavanjem i Santricha u sve to i ocrnjivanjem rada FARC-a”. Timochenko ovim aludira na veze Márquezovog nećaka Marína s narko-trgovinom zbog koje je na kraju optužen i sam Santrich čiju ekstradiciju “zbog trgovine drogama” sada traži američko pravosuđe. Santricha je štitio parlamentarni imunitet. Bio je uhićivan pa oslobađan i u ovom trenutku kolumbijska desnica traži ostavku trojice sudaca koji su ga pustili na slobodu nakon čega je on nestao da bi se 29. kolovoza pojavio na videu zajedno s Márquezom. 

„FARC danas ima druge zadatke jer je naša stranka osnovana s ciljem uspostavljanja veze i izgradnje mostova sa svim sektorima nacionalnog života s glavnim ciljem da osvojimo simpatije, solidarnost i jedinstvo kao bismo kreirali jednu novu, drugačiju zemlju. Planovi i ideje borbe i oružanih sukoba zauvijek su ostali iza nas”, naglasio je Timochenko u svom obraćanju. Na kraju se pozvao na “snagu i moć riječi, a ne oružja” dodavši kako Márquez ovakvim potezima ruši “snagu i autoritet stranke” te podsjećajući kako su za vrijeme oružanih sukoba vodili dvije bitke - jednu s naoružanim neprijateljem, a drugu za srce naroda.

Timochenkovo obraćanje nakon potpisivanja "Sporazuma o miru" u rujnu 2016. godine simbolično odjeven u bijelo (FOTO: Flickr)

“Moramo priznati kako smo ovu drugu bitku, tijekom godina, u dobroj mjeri gubili”, naglašava te spominje greške koje su rađene i koje su bile korištene za medijsku diskreditaciju FARC-a. I Timochenko i FARC-ov parlamentarac Benedicto Gonzalez upozoravaju na niz katastrofalnih stvari koje radi Duqueova vlada ne poštujući dogovorene klauzule „Sporazuma o miru“. Tu su još i ubojstva ljevičarskih aktivista, bivših gerilaca, progoni Santricha, ubojstvo Wilsona Saavedre, prvog zapovjednika FARC-a, činjenica da je još uvijek oko 300 njihovih „drugova” zatvoreno u tzv. “centrima za normalizaciju” u kojima se pripremaju za uključivanje u civilno društvo, gdje su uvjeti života katastrofalni i vlada ogromna nesigurnost. Tmochenko je svjestan problema kojeg je izazvao Marquezov potez jer mu se priključilo desetak bivših zapovjednika FARC-a, ali, po njemu, povratka na staro više nema. U tomu prošlog tjedna dobio i punu podršku Visoke povjerenice Ujedinjenih naroda za ljudska prava, Michelle Bachelet (bivša ljevičarska predsjednica Čilea u periodu 2006. - 2010. i 2014. - 2018.) koja ujedno optužuje Duqueovu vladu za pretjeranu politiku “čvrste ruke” i nepoštivanja svih odredbi „Sporazuma o Miru“.

Svi ozbiljniji analitičari, počevši od onih iz medijskih kuća poput France 24, ABC, El Pais, Semana, El Espectador, The Washington Post, Politico, The Guardian, The New York Times - smatraju Márquezov potez neodgovornim avanturizmom, anakronim i očajničkim potezom “gerilskog nostalgičara”, bez obzira ne sve teškoće i opstrukcije primjene sporazuma. Uostalom pokušaji objedinjavanja gerile u Kolumbiji nisu neka nova stvar. Do sada su slični pokušaji redovno propadali. Tako je između 1987. i 1990. godine postojala “La Coordinadora Guerrillera Simón Bolívar” koja je trebala objediniti gerilske pokrete FARC, ELN, M-19, EPL i Quintín Lame. Dvije najjače gerilske grupe su brzo napustile Koordinaciju i sve je propalo. U ovom trenutku od 13.202 bivša pripadnika FARC-a njih 13.023 su obuhvaćeni procesom ponovnog uključivanja u kolumbijsko društvo, dakle njih 98 posto.

Samo dan nakon Márquezove objave o ponovnom uzimanja oružje u ruke vladine snage izvele su zračni napad na područje San Vicente del Caguán. U napadu je poginulo osam gerilaca ovog neo-FARC-a. Među njima i komandant “Giraldo Cucho”. Tako je poginuo i prvi zapovjednik disidentskog FARC-a. Prve žrtve su pale i kolumbijska krvava priča se nastavlja. Pitanje je samo dokle.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube