Jedan od najvećih i najpoznatijih hispanoameričkih pjesnika, čileanski političar i diplomat, nobelovac Pablo Neruda, pravim imenom Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto, umro je 23. rujna 1973. godine, svega 12 dana nakon fašističkog udara i uspostavljanja vojne diktature generala Augusta Pinocheta. Tada je nasilno srušen i ubijen legalni čileanski socijalistički predsjednik i Nerudin osobni prijatelj te suborac, Salvador Allende. U tom trenutku započinje period strašnih represalija i nasilja koje u praksi potvrđuju kako neoliberalni ekonomski model i politička diktatura mogu bez problema ići “ruku pod ruku”. Iza svega je stajala tadašnja američka administracija (Richard Nixon – Henry Kissinger) u kombinaciji s ekonomskom neoliberalnom teoretskom podlogom “Chicago Boysa” (Milton Friedman, Arnold Harberger & co.). 

Službeno objašnjenje uzroka Nerudine iznenadne smrti bilo je - rak prostate. Krajem prošle godine međunarodni tim stručnjaka u potpunosti je odbacio tvrdnju da je Pablo Neruda umro od posljedica bolesti raka prostate. 

Je li Pablo Neruda ubijen?

U trenutka svoje smrti Pablo Neruda bio je član Centralnog komiteta Komunističke partije Čilea i upravo se tih dana, odmah nakon izvođenja vojnog puča generala Pinocheta, spremao na putovanje u Meksiko gdje je trebao obaviti vrlo važne političke poslove sa zadatkom da iz Meksika organizira opoziciju čileanskoj fašističkoj vojnoj diktaturi. Ne treba zaboraviti da je Neruda u to vrijeme svjetski poznata osoba i da je samo dvije godine ranije dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog Nerudinog ugleda u svijetu Pinochet nije mogao spriječiti to njegovo putovanje, pogotovo jer ga organizira sam meksički predsjednik Louis Echeverría koji odobrava da se po Nerudu pošalje njegov avion. Stoga je Neruda na koncu dobio sve potrebne dozvole za planirano putovanje koje je spriječila upravo njegova iznenadna smrt. 

Salvador Allende i Pablo Neruda za sretnih dana (FOTO: Fundacion Salvador Allende)

Zbog opravdanih sumnji da je Pablo Neruda ubijen od strane Pinochetovog diktatorskog režima, Komunistička partija Čilea je u Senatu službeno postavila pitanje sumnjive Nerudine smrti zahtijevajući istragu o tom događaju. Sljedećih godina doći će do istrage o razlozima smrti Pabla Nerude, konačno mišljenje međunarodnog istraživačkog tima trebali bismo saznati upravo ove godine. 

U međuvremenu posmrtni ostaci Pabla Nerude su zbog potrebe naknadnih analiza uzroka njegove smrti ekshumirani. Tako je Pablo Neruda pjesnik koji je pokopan čak četiri puta! Kako je to moguće? Prvi put je Neruda bio pokopan dva dana nakon svoje smrti, 25. rujna 1973. godine. Taj pogreb, koji se pretvorio u prvu manifestaciju prosvjeda protiv upravo izvedenog Pinochetovog vojnog puča, kasnije je nazvan “Narodni pogreb”. Iako je veliki pjesnik još za svog života jasno kazao gdje želi da bude pokopan , želja mu u tom trenutku nije mogla biti ispunjena. Neruda je, naime, u svojoj slavnoj knjizi “Canto General” („Sveopći spjev“) napisao “drugovi, pokopajte me u Isla Negri, pokraj mora kojeg poznajem”. To nakon njegove smrti nije bilo moguće. 

Narodni prkos 

U tim okolnostima Nerudina udovica Matilde Urrutia zahtjeva da se pjesnikovo tijelo izloži u njihovoj kući u Santiagu, u “La Chascona” koja je nekoliko dana ranije bila potpuno devastirana od strane policije koja je upala u nju. Tu se odvijalo žalovanje. Kolumbijski pisac Plinio Apuleyo Mendoza, koji je prisustvovao svemu tome, kasnije je u svom tekstu “Adiós a Neruda” pisao kako je pod kuće u kojoj je bilo izloženo Pablovo tijelo bio potpuno poplavljen vodom “koja je stalno odnekud doticala”. Dvorište i vrt koji se nalazio ispred Nerudine kuće bili su u potpunom neredu prepuni razbacanih papira, spaljenih knjiga i razbijenog stakla. Ni taj put barbari nisu mogli “obaviti stvar” bez da ostave svoj prepoznatljivi potpis iza sebe - spaljene knjige. Mendoza kaže kako je u kući “stvar bila još gora”. Struje nije bilo pa su pored odra bile upaljene voštanice, starinska njegovana unutrašnjost kuće bila je neprepoznatljiva, uništena. Naravno - nikoga od predstavnika uzurpatorske vlasti nije bilo. 

Mendoza piše o “sivim noslilima” na kojima je ležao veliki pjesnik “smješten u jednom udaljenom dijelu sobe, samo s dvije, na brzinu ubrane bijele ruže, koje su odavale osjećaj samoće ... ispod kristala, odmarajući se na satenu …”. Ali ta samoća koja je vladala u kući, nestala je čim je Nerudin lijes krenuo prema tri kilometra udaljenom groblju. Velikog čovjeka cijelim je putem pratila nepregledna masa koja je došla ispratiti velikog pjesnika iako je to u najdoslovnijem smislu riječi tada značilo riskirati vlastiti život. Niti Pinochet, niti bilo kakva represija, nisu mogli spriječiti takav pogreb velikog pjesnika. 

Taj narodni prkos smrti, diktaturi i nasilju pretvorio se u prvi masovni, koncentrirani javni izraz opiranja Pinochetovom vojnom puču i njegovom profašističkom vojnom režimu. Cijelim putem narod je nosio cvijeće, mnogi su isticali komunističko političko znakovlje i zastave. Iako je prošlo svega dva tjedna od krvavog vojnog puča pjevala se Internacionala uz uzvike kako “Drug Neruda” nije mrtav nego je i dalje “Presente!” (“prisutan”) među svojim prijateljima. Taj prvi Nerudin pogreb kasnije će se nazvati “Narodni Pogreb”, a nedugo iza toga napisane su dvije knjige o tom povijesnom sprovodu. Prvu, “Pokop i Testament” napisao je Alvaro Sarmiend, a drugu, pod naslovom “Nadzirani Pogreb”, Sergio Villegas.

Druga sahrana Pabla Nerude održana je nakon manje od godinu dana. Naime, Neruda je 7. svibnja 1974. godine premješten iz svog groba u obiteljski mauzolej čileanske književnice Adriane Dittborn. 

“Pretužno jutro za jedan pretužan pogreb”, napisati će čileanski pjesnik i Nerudin prijatelj Jaime Quezada, koji će 2013. godine objaviti svoj dnevnik iz 1973. godine “Godina gnjeva”, koji počinje i završava s Pablom Nerudom. Quezada je bio jedan od šest sudionika tog tihog Nerudinog pogreba. Kasnije se sjećao kako su “gumeni kotači pogrebnih kola” na kojima se nalazio Pablov lijes prekriven čileanskom zastavom tiho, kao udaljeni jecaji, škripeći ponavljali - “nema veće samoće od smrti”. 

Nažalost, pokazat će se kako će Neruda vrlo brzo morati biti premješten iz mauzoleja Adriane Dittborn zbog pritiska koji je Pinochetov vojni režim izvršio na njenu obitelj, posebno na sestre Mariu i Elenu koje uskoro traže od Nerudine udovice da iznese njegove posmrtne ostatke iz mauzoleja njihove sestre. 

Pablo Neruda tada jednostavno nije bio “poželjan mrtvac”, a izgleda kako bi se uskoro moglo pokazati da je još manje bio poželjan kao živ čovjek. Zbog toga će “iz raskošnog mauzoleja”, piše Quezada, pjesnik biti premješten u nišu “najpopularnijeg sektora čileanskog groblja” u kojem su pokapani “obični ljudi” - što je daleko više odgovaralo pjesnikovu “duhu” i njegovom načinu života jer je sada bio puno bliži “zemlji i narodu”. Ali još uvijek je bio daleko od svog Isla Negra. 

Stadion na kojem je samo deset godina ranije igrano Svjetsko prvenstvo u nogometu, gdje je Jugoslavija igrala u polufinalu, Pinochet je pretvorio u logor i mučilište (FOTO: Flickr/santiagonostalgico)

Pinochetova diktatura pada 1990. godine i dugo prešućivana istina o smrti Pabla Nerude polako izlazi na svjetlo dana. Odlučeno je da se prvo ispuni njegova želja o posljednjem počivalištu. Tako se posmrtni ostaci njega i njegove supruge Matilde Urrutia, koja je umrla 1985. godine, iskopavaju 11. prosinca 1992. godine i iz Santiaga premještaju na Isla Negra. Sam čileanski predsjednik Patricio Aylwin predvodio je ceremoniju koja će napokon ispuniti Nerudin san da počiva u malom otočkom mjestu na obalama oceana. 

Kobna injekcija?

Posmrtni ostaci najprije su preneseni u Počasni salon bivšeg Nacionalnog kongresa u kojem se, inače, odavala počast samo najistaknutijim i najzaslužnijim osobama. Tu mu je odana posljednja počast. Sljedećeg dana, pod pokroviteljstvom čileanske vlade i Fondacije Neruda, u Isla Negri, u dvorištu njihove kuće s pogledom na ocean, dogodio se i treći pogreb slavnog nobelovca. 

Međutim, pjesnik ni ovdje nije dugo počivao u miru. U međuvremena se rodila sumnja kako Neruda nije umro od raka prostate kao što je to službeno tvrdila Pinochetova vlast, već da je ubijen, pa je sud naložio da se njegovo tijelo mora ekshumirati radi potreba forenzičke istrage. To se na kraju i dogodilo, a nalog za ekshumaciju donesen je u travnju 2013. godine. Postupak je pokrenut na osnovu zahtjeva Komunističke partije Čilea koju zastupa odvjetnik Eduardo Contreras. On izjavljuje kako se radi o “skupu indicija i sumnji koje ukazuju na vjerojatnu intervenciju 'trećih osoba' u Nerudinu smrt”. 

Neruda sa svojim vozačem i čuvarom Manuelom Arayom (FOTO: Privatni album)

Glavni svjedok optužbe je Nerudin bivši osobni pomoćnik, vozač i čuvar Manuel Araya koji je, kao mladi član KP Čilea, bio stalno uz Nerudu - od 1972. godine kada se pjesnik vraća u Čile iz Pariza gdje je bio veleposlanik, kako bi pomogao Allendeu, pa sve do njegovog posljednjeg trenutka života. Araya tvrdi da su slavnom pjesniku uoči smrti, u bolnici Santa María u Santiagu, dali smrtonosnu injekciju. On kaže kako mu je sam Neruda rekao “dali su mi neku injekciju i gorim iznutra”. Liječnik je Arayi rekao da hitno treba poći kupiti neki lijek za Nerudu kojeg bolnica nema. Kada je izašao iz bolničke zgrade odmah ustrijeljen u nogu, je uhićen, pretučen i odveden na policiju gdje je mučen, a zatim prebačen na zloglasni stadion „Estadio Nacional“, koji je pretvoren u logor i mučilište za tisuće uhvaćenih sljedbenika Allendea i ostalih koji nisu odgovarali Pinochetovom režimu. Tamo ga je sutradan slučajno prepoznao biskup Raúl Silva Henríquez koji ga je nakon 40 dana pokušavanja izbavio sa stadiona i rekao mu da je Neruda umro. Nakon toga Araya odlazi u ilegalu i upravo će on kasnije uspjeti pokrenuti cijeli slučaj i interes za sumnjivu Nerudinu smrti nakon intervjua kojeg je dao meksičkom časopisu Proceso 2011. godine. 

Potom i povjesničar Mario Amorós svoja otkrića u vezi Nerude objavljuje u najuglednijem španjolskom dnevnom listu El País. Amorós se uspio dokopati “tajnog izvještaja Programa za ljudska prava unutarnjih poslova” kojeg objavljuje u svibnju 2015. godine. Tu se nalaze svjedočenja, dokazi, kao i zaključak da je “moguća i vjerojatna” intervencija “trećih osoba” u slučaju smrti nobelovca. Iste godine čileanska predsjednica Michelle Bachelet naređuje državnom odvjetniku da pokrene istragu u vezi smrti Pabla Nerude. 

„Sve će nas pobiti“

U trenutku vojnog puča veliki pjesnik nalazio se u svojoj kući u spomenutom gradiću Isla Negra, udaljenom 120 kilometara od Santiaga. Strašno ga je pogodila sudbina njegovog prijatelja Allendea koji je nedugo prije smrti u radijskom prijenosu rekao kako će platiti životom svoju odanost narodu jer “samo mecima mogu zaustaviti moju odlučnost da do kraja ispunim program koji izražava volju naroda”. Svojim najbližima nakon toga Neruda je rekao - “Sve će nas pobiti”. Nedugo potom isključili su mu struju, a kuću su mu ispunili karabinjeri. 

Meksički ambasador Gonzalo Martínez Corbalá ponudio mu je azil u Meksiku, ali je Nerudin liječnik dr. Salazar inzistirao na njegovoj hitnoj hospitalizaciji u Santiagu pa 19. rujna kreće prema bolnici. Pet sati putuju automobilom do Santiaga, umjesto uobičajenih dva sata, jer ih često zaustavljaju i maltretiraju pretresima. Ubrzo će veliki pjesnik umrijeti u toj bolnici. 

Pogled iz Nerudinog dvorišta (FOTO: Wikimedia/Mila windreamer)

U službenoj smrtovnici kao uzrok smrti navodi se rak prostate. Kasnije, nakon ekshumacije pjesnikovog tijela, član međunarodnog tima istražitelja, španjolski liječnik dr. Aureliano Luna izjavio je da je “definitivno sigurno” kako smrt Pabla Nerude “nema veze s onim što piše u smrtovnici”. Zanimljivo je da će devet godina kasnije u istoj bolnici 1982. godine, na istom četvrtom katu kod istih liječnika, nakon što je bio podvrgnut manjoj operaciji probavnog trakta, umrijeti i bivši čileanski predsjednik Eduardo Frei Montalva. Danas postoje najozbiljnije sumnje kako je i on također bio otrovan. 

Udovica Pabla Nerude izjavila je novinaru agencije EFE kako je sigurna da “Pabla nije ubio rak”. Ona je zatim za dnevnik La Opinión u svibnju 1974. godine izjavila kako joj je najpoznatiji čileanski urolog dr. Roberto Vargas Salazar samo dva tjedna prije Pinochetovog puča rekao da će Pablo “živjeti još najmanje pet godina”. Zbog toga je smatrala kako on nije umro od raka prostate. Uostalom, dodala je kako je on stalno “bio pod liječničkom kontrolom”. Isti taj liječnik, dr. Salazar, dan nakon Pablove smrti potpisao je u svojoj kući, bez da je uopće i vidio tijelo pokojnika, Nerudinu smrtovnicu u kojoj je rak prostate naveden kao razlog smrti. Za dnevnik Pueblo en España Matilde Urrutia će u rujnu 1974. godine izjaviti kako Neruda uopće nije napisao svoj testament baš zato što je “smrt izgledala jako daleko” od njega. 

U to vrijeme, uostalom, Neruda pravi bilješke i priprema se za pisanje memoara zajedno sa svojim velikim prijateljem i osobnim tajnikom, Homerom Arceom, koji će biti ubijen 1977. godine. Svi suradnici Pabla Nerude uskoro će, kao i on, biti mrtvi. Kasnije je Matilde znala govoriti kako je Pablo u tom trenutku mogao umrijeti jedino od “duševnog udara” zbog fašističkog puča, a ne od raka prostate. 

U bolnici je Neruda čuo da je pogubljen i "čileanski slavuj", Victor Jara, kojeg je Pinochetova vojska mučila na stadionu, odrezavši mu i jezik i prste, da bi na koncu njegovo truplo izložili na ulazu u stadion kako bi svi mogli vidjeti kako je skončao legendarni ljubimac naroda (FOTO: Flickr/abrohill)

Ležeći na četvrtom katu fatalne bolnice Santa María, u sobi br. 406, Neruda je od jednog od utemeljitelja Demokršćanske stranke i bivšeg predsjedničkog kandidata hrvatskih korijena, Radomira Tomica Romera, koji ga je dan prije smrti posjetio u bolnici, doznao tužnu vijest o okrutnom ubojstvu legendarnog “čileanskog slavuja” Victora Jare. Fašisti su tog velikog, omiljenog čileanskog sina i umjetnika koji je pjevao “Yo soy libre como el amor...” (“Slobodan sam poput ljubavi…”) ubili na Estadio Nacional. Prije likvidacije svirepo su ga mučili, odrezavši mu i jezik i prste, da bi na koncu ispalili 40 hitaca u njega te njegovo truplo izložili na ulazu u stadion kako bi svi mogli vidjeti kako je skončao legendarni ljubimac naroda. Tek 2016. godine vojni časnik Pedro Barrientos osuđen je za smrt i mučenje Victora Jare. 

Stručnjaci potvrdili – nije umro od raka

Tada su se u bolnici zajedno s Nerudom nalazili Manuel Araya, supruga Matilde i Pablova polusestra Laurita. Od Matilde i Laurite su zatražili da odu u Isla Negru po prtljagu s kojom će Pablo i Matilde putovati u Meksiko. Arayi će se Neruda oko 16 sati požaliti na bolove koje mu je izazvala primljena injekcija, a koju su mu dali kada se otišao tuširati prije putovanja za Meksiko. Šest sati kasnije Neruda će biti mrtav. 

Krajem prošle godine, u ime međunarodne skupine eksperata sastavljene od 16 članova iz Španjolske, Francuske, Danske, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Čilea, dr. Arelio Luna izjavio je “Otkrit ćemo istinu”. Na konferenciji za novinare potvrdio je kako protivnik vojnog udara Augusta Pinocheta, veliki pjesnik i nobelovac, nije umro od raka prostate kako se do tada službeno tvrdilo. Navedeno je kako njegova smrt “ima veze s jednim novim otrovom” i da su potrebna dodatna istraživanja za konačan zaključak. Točan uzrok, najavili su, trebao bi biti poznat u listopadu ove godine.

Pablo Neruda nezaobilazna je pojava svjetske kulture, ali i politike. Bio je politički vrlo angažiran, a istovremeno najveći pjesnik ljubavi. Neruda je bio pjesnik Života i Ljubavi, a ne Smrti na što će nas zauvijek podsjećati njegovi stihovi - “Ako nas već ništa ne spašava od smrti, barem bi nas ljubav trebala spasiti od života”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia