U godini pandemije kao da je iz medijskog prostora gotovo iščezla goruća tema. Upravo zato donosimo Lupiginu emisiju s konca 2019. godine u kojoj smo otvorili temu migranata i problematike migrantske politike u Hrvatskoj i EU o kojoj se ne može govoriti bez da se spomenu uzroci migracija za koje Europa neupitno snosi odgovornost. Za sugovornike u emisiju smo pozvali Anđelka Milardovića, profesora s Instituta za migracije i narodnosti te aktivista i borca za ljudska prava Gordana Bosanca, a tema je i danas itekako aktualna. „Problem Europske unije je nakaradna politika kažnjavanja ljudi zbog solidarnosti. Ta situacija u kojoj vi uzmete izbjeglicu u auto i ne znate da je izbjeglica i možete odgovarati kazneno jer kao švercate“, istaknuo je Bosanac, dok je Milardović podsjetio da je neoliberalna globalizacija devedesetih godina igrala na kartu premještanja zapadnjačkih industrija u zemlje „trećeg svijeta“ .

„Osjećam dužnost da uputim javno izvinjenje članovima Sabora Islamske zajednice, pripadnicima Islamske zajednice i svim dobronamjernim građanima, koje je ovaj moj previd povrijedio“, stoji u izjavi Safeta Softića, poslanika SDA u državnom parlamentu Bosne i Hercegovine. Softić koji je ujedno i predsjednik Sabora Islamske zajednice čijim se članovima ovom prilikom izvinjava, svoje javno izvinjenje uputio je jer je u Parlamentu glasao za inicijativu kojom se traži da se u Bosni i Hercegovini pod hitno promijene nazivi ulica i škola koje su nazvane po domaćim fašistima iz Drugog svjetskog rata. Kako sad to? Nisu li antifašističke vrijednosti nešto što duboko negdje u sebi nose članovi SDA? Komplikovano je, ali ukratko – njihovi su fašisti, a naši nisu! Elem, Softić je znao da se u toj nekoj inicijativi kritikuje fašiste, znao je vjerovatno da su među njima Draža Mihailović i Jure Francetić, ali izgleda nije ni sumnjao da su tu i „njegovi“.

Kako se nositi s bujicom loših vijesti? Kolapsologija (collapsologie /franc./, collapsology /eng./) novotvorenica je koja se afirmirala u posljednjem desetljeću, a ime je za disciplinu koja proučava rizike sloma ove naše civilizacije. Opasnosti su mnoge i različite, ali su i međusobno povezane - klimatske promjene, nedostatak resursa, velike prirodne katastrofe, zagađenja, nove smrtonosne zarazne bolesti, istrebljenja vrsta, digitalni kolaps, izbjegličke krize i migracije, masovna nezaposlenost, terorizam, nuklearni rat… Prisustvujući u raspravi na Atenskom demokratskom forumu u listopadu 2020. godine, povjesničar Yuval Noah Harari je upozorio da se najviše boji toga da će ljudi za četrdesetak godina zaboraviti da je u naše vrijeme bila pandemija, da je postojao virus, ali bi se mogli sjećati da je to bilo vrijeme kad je zagospodario opći nadzor, kada je demokracija propala, a zavladali autoritarni režimi.

Na ovim prostorima, u zadnjih tridesetak godina uložili smo i ulažemo velike napore kako bismo produbili razlike između nas i njih, svih njih. Na sve moguće načine pa tako i u jeziku. No, unatoč tome što se standardni književni jezici država (na ovom prostorima) razlikuju, postoji jedan okoštali dio koji se ne mijenja i uvijek je, začudo, razumljiv svima, ali baš svima. Dok su se Germani okupili oko sranja ili govneta, Anglosaksonci pretežito oko jebanja, mi, na ovim prostorima posebnu pažnju posvećujemo kurcu. Naravno, to ne znači da smo mi isključili govna, jebanje ili boga. Imamo mi i toga na pretek, no kurac je ipak na prvom mjestu. S tim da je kod nas, kurac ipak nešto puno više od puke psovke. Mi ga koristimo na bitno sofisticiraniji način. On je za nas (na ovim prostorima) konverzacijsko sredstvo. Pogledajmo primjere uporabe kurca u svakodnevnoj komunikaciji.

Rođen sam i odrastao u Beogradu. Bio sam dete-glumac. Išao sam kod Mike Aleksića još dok je on vodio dramsku grupu na Radio Beogradu, godinama pre nego što je osnovao svoju glumačku školu koju je masno naplaćivao naivnim roditeljima. Ono što sam doživeo i ono čemu sam svedočio po pitanju metodologije rada dotičnog uvaženog instruktora glume je već samo po sebi dovoljno jezivo da bi čaršija morala da ustane na zadnje noge, da se aktiviraju državni organi gonjenja ili da prorade mehanizmi tržišta, pa da se reputacija dotičnog šalabajzera sruši. Mika je, naime, bio maštovit u tome kako da nas maltretira. Da, Mikina grupa je bila sekta bazirana na manipulaciji, indoktrinaciji i zloupotrebi poverenja. Ovo što mogu pod zakletvom na sudu da ponovim je sasvim dovoljno da se stekne slika o deformisanom karakteru. Čaršija i svi koji je predstavljaju su u ta doba blaženo ćutali, baš kao što se sad javno zgranjavaju i sablažnjavaju.

Već dugi niz godina svojevrsna je javna tajna da su mnoge studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu žrtve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, a da su počinitelji njihovi profesori. Međutim, ova priča jučer je prestala biti javnom tajnom, već nešto o čemu se govori. Nakon slučaja Mike Aleksića na Facebook stranici objavljeno je na desetke svjedočanstava glumica iz cijele regije koje su bile žrtve seksualnog uznemiravanja. Najviše svjedočanstava stiglo je iz Sarajeva. U njima se posebno apostrofira osobu koja zbog svojih (ne)djela nikad nije sankcionirana, nego je, naprotiv, nagrađena visokom pozicijom na Akademiji. Upravo na nereagiranje Akademije požalilo se više glumica u svojim svjedočanstvima. Stoga je teško povjerovati da nadležni na Akademiji nisu znali za predatora u svojim redovima te da su tek sada, kada su svjedočanstva nezaustavljivo prodrla u javnost, odlučili reagirati.