„S jedne strane ovo rješenje ostavlja poruku kako je svaka civilna žrtva nalik nama, a s druge kako su životi fragilni“, stoji u obrazloženju odabira pobjedničkog rada na natječaju za kreiranje umjetničkog rješenja za komemoraciju civilnih žrtava rata. Naime, tražilo se umjetničko rješenje koje se može postaviti na neobilježena mjesta stradanja civila tijekom rata devedesetih godina, a odabrano je ono koje je ponudila diplomirana arhitektica iz Pule, Isabell Radešić. U svojoj prijavi pulska arhitektica navela je kako njeno umjetničko rješenje predlaže skup reflektirajućih metalnih ploha rasprostranjenih diljem države u kojima promatrač vidi svoj vlastiti odraz „Elementi su fragmenti cjelokupnog spomenika i pojedinačno su nedovršeni, a oblikovani su tako da podsjećaju na komade razbijenog ogledala. Ne postoje identični elementi, ali su svi prepoznatljivi i jasni“, pojasnila je Radešić. .

U posljednje vrijeme Split je na istaknutim lokacijama dobio više zanimljivih murala. Posvećeni su ljudima koji su svojim radom zadužili grad, poput Tome Bebića, Alema Ćurina ili Palmine Piplović, a iza ovog dobro osmišljenog projekta stoji građanska inicijativa Split (G®IST), udruga koja već više od desetljeća djeluje uporno, konstantno i na različite načine. Dabome, radi se o paradoksu kakvih u Splitu nikad nije manjkalo. Intrigantno je kako usprkos i unatoč svemu iznesenom, G®IST praktički radi bez ikakvih državnih dotacija, bez sredstava Europske unije, jednom riječju - bez bilo kojih fondova. "Murali su krenuli od ideje da se Split primjereno oduži velikom likovnom umjetniku Borisu Bućanu, zacijelo najpoznatijem po svjetski priznatim plakatima rađenim za splitski HNK u posljednjim dekadama 20. stoljeća. Predložena lokacija toga murala je fasada Kuće Jelaska", kaže nam jedan od inicijatora.

Dvoje albanskih novinara policija je privela i poslala na ispitivanje zbog vijesti koja je emitirana u njihovim medijima 2019. godine, a koja glasi da se očekuje potres s magnitudom iznad šest stupnjeva te da će pogoditi područje Tirane. Novinari iz dva različita medija plasirali su u javnost vijest kojom su pozvali građane da napuste svoje domove, što se i dogodilo, ponajviše zbog straha od štete koju je dan ranije nanio potres u okolini Drača. Panika zbog lažne vijesti bila je dovoljan razlog za privođenje novinara, iako su u međuvremenu i ta dva medija brzo povukla tu vijest. Ipak potvrđeno je nešto – ogromna moć lažnih vijesti da naprave štetu. Ovakva opasnost posebno dolazi do izražaja u vrijeme velikih kriza, nacionalnih ili globalnih, velikog stresa kada se ljudi osjećaju ranjivo, pa su dovedeni u stanje samoobrane u kojem poseži i ka onom narativu ili dezinformaciji koji im bar na trenutak omogućuju da se osjećaju sigurnije.

Iza brojeva i hladne statistike o silovanju stoje sudbine tisuća žena, djevojaka, ali i muškaraca, mladića i djece. Svi bez razlike nose traume sa sobom cijeli život. Kada se govori o seksualnom nasilju ni češko društvo nije imuno od onog što se naziva „victim blaming“ - nevjerovanje žrtvama seksualnog nasilja. Dovoljno je pogledati komentare ispod članaka o seksualnom nasilju, posebno kad žrtve upru prstom u javne ličnosti. Počinitelj je uvijek u prednosti pred žrtvom, za njega automatski vrijedi presumpcija nevinosti dok se u iskaze žrtve od početka sumnja. Rezultat je bagateliziranje seksualnog nasilja u društvu. „Kad prolazite noću kroz park i neki vas perverznjak napadne, razbije vam glavu, i još vas pri tom ubode nožem, a po mogućnosti i pokrade, iz češkog je to ugla silovanje u koje nitko neće sumnjati i svi bi počinitelju dali tristo godina zatvora, posebno ako je migrant“, kaže odvjetnica Lucie Hrdá.

Pjevačica i skladateljica Kristina Kovač prije tri je dana objavila fotografiju s ljetovanja na kojoj su ona i kćer, prekrasno nasmijane, bez šminke, filtera, sasvim prirodne i opuštene, sretne ... Tu su fotografiju prenijeli tabloidi uz naslove kako je Kristina Kovač „propala“. Uz senzacionalističku opasku „ŠOKANTNO“ pisali su kako je „nekad zgodna brineta“ danas neprepoznatljiva, sijeda, puna bora i „baš stara“. Pored žene koja je izašla iz kalupa u kakve nas se uporno uteže, mediji su propustili na fotografiji vidjeti opuštenost i sreću. Naime, kada su u pitanju žene, sadržaj se prečesto stavlja u drugi plan. Tako kada izaberemo nove saborske zastupnice, ne čitamo o njihovim kompetencijama i uspjesima u karijerama koliko o njihovim outfitima kad prvi dan zakorače u Sabora. Kada slavne žene rode, ne čitamo o njihovim iskustvima poroda i majčinstva, čitamo i gledamo kako su se brzo „vratile u formu“ i kako odlično izgledaju netom nakon poroda.

Danas nema šatora. Nitko ne piše otvorena pisma. Nitko ne tvrdi da Tomo Medved želi “omogućiti materijalne naknade agresoru”, da “uopće ne poznaje rad Ministarstva koje predstavlja”, da je “pun narcisoidnosti i bahatosti”, te da je “instruiran da iznese navedene sramotne teze”. Nitko, odnosno gotovo nitko: tek nekoliko zastupnika desnijih od HDZ-a pokušali su nešto slično kazati u Saboru – i pritom tražiti “registar agresora”, isto ono što su prosvjednici tražili i 2014. - ali im je ministar Medved uzvratio kako je riječ o “iskrivljenim tezama” kojima se pažnja pokušava usmjeriti na pitanja koja nisu meritum zakona. "Ovaj zakon se odnosi isključivo na civilne nevine žrtve rata", poručio je Medved riječima koje Predrag Matić Fred i Bojan Glavašević one 2014. nisu ni stigli izgovoriti – a zasigurno su namjeravali – jer ih je zaglušila prijeteća prosvjednička graja iz braniteljskog šatora.